Uvod

Kada se u našoj, prije svega, suverenističkoj i uobičajeno nazivanoj i podrazumijevanoj procrnogorskoj svakodnevnoj političkoj praksi, gotovo ritualno i automatski u nabrajanju osnovnih društvenih i političkih kategorija kojima se radi njihovog poželjnog ispunjenja teži, obavezno spomene – uz suverenost, nezavisnost, sekularnost, građansku i evropsku državu… – i antifašizam, teško se možemo oteti utisku da ovaj pojam ponajmanje pokriva crnogorskom društvu stvarno potrebnu istorijsku, emancipacijsku, humanističku, demokratsku i civilizacijsku vrijednost i sadržinu. U ovom smislu, iako naoko sasvim jasan i poznat i reklo bi se zdravorazumski široko i većinski, čak i nepodijeljeno prihvaćen u javnosti, on zapravo u svojoj biti uopšte nije spoznat, a time ni shvaćen ni prihvaćen, ni dakako prakticiran i realizovan u mjeri njegovog izuzetnog značaja, kako aktuelnog tako i potencijalnog, kojeg ima  kojeg bi mogao i morao imati za savremeno i buduće crnogorsko demokratsko, civilizacijsko i prosperitetno društvo.[1]

Pojam antifašizma, iako na prvi pogled vrlo jednostavan i svima razumljiv, gotovo ‘’prost’’ i ‘’banalan’’, ‘’zdravorazumski’’ shvaćen i prihvaćen u ‘’velikom’’ ili ‘’pretežnom’’ dijelu javnosti – u svakom slučaju reklo bi se bez ikakvih teškoća u svom fenomenološkom nuđenju, javnom poimanju, (ne)prihvatanju i acipiranju, dakle, tako izgleda, pa se tako i prihvaća, pretežno plitko, jednodimenzionalno, i sasvim za crnogorsko društvo apstraktno i neproduktivno – zapravo je u svojoj istorijskoj i demokratskoj suštini i stvarnom značenjskom korelatu (i) za crnogorsko društvo izuzetno kompleksno i slojevito, višeznačno i mnogostruko bogatijeg vrijednosnog sadržaja. Samim tim i neuporedivo u odnosu na sadašnje stanje, ‘’upotrebljivijeg’’ civilizacijskog, demokratskog, interkulturalnog i pravno-državnog, dakle, građanskog u oba njegova sadržinska segmenta, habitusa. Sa čak i kako aktuelnog tako i nadamo se u budućnosti sve više ne samo potencijalno već i politički ostvarljivog blagotvornog uticaja na međusobno demokratsko, dijaloško, produktivno i civilizacijsko sučeljavanje, razumijevanje, poštovanje i približavanje u građanskom i strateško istorijsko-suverenističko-državotvornom smislu različitih političkih i društvenih subjekata. 

Antifašizam da bi bio u našoj, crnogorskoj sredini, koristan i od pomoći u društvenom i političkom dijalogu, na demokratskoj sceni, mora biti sadržinski poznat i približen javnosti. Sadašnji, pretežno ili dominantno aktuelni pojam antifašizma samo kao takav, kao sam po sebi, kao nešto što se podrazumijeva, kao nešto o čemu svi imamo isto mišljenje i sve o njemu znamo, zapravo ne znači ama baš ništa! U Crnoj Gori on mora imati našu, crnogorsku, prepoznatljivu vrijednost, u kojoj se ogledamo mi sami, građani Crne Gore. Potrebno je osvijestiti njegovu stvarnu vrijednost koja je zadobijena ne nikakvim poklonom sa strane ili pak dobrom voljom ovog ili onog moćnika, ove ili one zemlje, ove ili one partije ili nekog centra moći van naše zemlje. Pojam antifašizma su izgradili građani Crne Gore ne u jednom danu i preko noći, već mukotrpnom i teškom, stalnom nacionalno-socijalno-procesno-osvješćavajućom, samosvjesnom, emancipacijskom, evolucijskom, dugogodišnjom kako mirnodopskom tako i pobunjeničko-oružanom, kako parlamentarnom tako i tzv. vanparlamentarnom, tj. uličnom, ali i dakako revolucionarnom borbom, za svoj elementarni fizički i duhovni opstanak i on oličava sav taj trud, transgeneracijski napor i predstavlja paradigmu i simbol njene višedecenijske borbe, kako kao samostalne zemlje u liku knjaževine i Kraljevine Jugoslavije tako i unutar Jugoslavije, najprije unitarističko-buržoasko-monarhističke a potom i federativno-republikansko-komunističke državne tvorevine, da sačuva i unaprijedi svoje životne ontološke etničko-narodno-nacionalne i moralno-etičke rezultate, vrijednosti i tekovine svog viševjekovnog postojanja i trajanja, svog imena, svog aksiološkog bića, svojih osnovnih narodnih i nacionalnih, socijalnih i istorijskih principa, osobina, svojstava, kontinuiteta i uspjeha bivstvovanja i svoje memorijske milenijumske državotvorne kulture sjećanja.

U Crnoj Gori je danas potrebno vratiti se u središte i sidrište našeg nacionalnog ontološkog bića, đe su se istorijski gledano uspješno i dijaloški, demokratski i civilizacijski, kosmopolitski i budućnosno – a sve radi elementarnog fizičkog i duhovnog, identitetskog prije svega, opstanka Crne Gore i crnogorskog naroda! – susreli najumniji i vrijednosno i istinski najveći predstavnici crnogorskog narodnog i nacionalnog života u različitim opasnim i kriznim trenucima njenog i našeg najrizičnijeg i najopasnijeg doba življenja i postojanja! Udružene nacionalne i socijalne snage crnogorskog naroda koje su se zajednički našle na jedinstvenom i autentično crnogorskom frontu revolucionarnog i borbenog antifašističkog belvederskog poprišta 1936.g., svakako su jedan od tih primjera i međaša, bez kojeg svaka priča o antifašizmu u Crnoj Gori ne može i nikako ne smije biti ostavljena, jer u tom slučaju ona će biti bez ikakve stvarne i praktične primjene i biće mrtvo slovo na papiru! Kada govorimo, dakle, o predistoriji Belvedera 1936.g., mi se neizostavno moramo ‘’vratiti’’ na Božićni ustanak i osnivanje Komunističke partije Jugoslavije 1919.g.  

Crnogorski antifašizam nije potpun i zapravo se ne može na pravi način domisliti i zaokružiti, a suštinski ni postojati!, ako ne uzme u obzir i nacionalne snage crnogorskog naroda, odnosno istorijski fenomen Božićnog ustanka Crnogoraca  protiv (veliko)srpske okupacije i aneksije crnogorske države.

‘’Na, lažnoj, tzv. Podgoričkoj skupštini novembra 1918. godine, agenti Srpske Vlade i sluge Dvora Karađorđevića, izglasali su, u uslovima vojne okupacije Crne Gore, nelegalno i nelegitimno pripajanje (nasilnu aneksiju) Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji. Crnogorski lojalisti, pod vođstvom bivšeg crnogorskog ministra i predsjednika Crnogorske narodne skupštine Jovana S. Plamenca i kapetana, potom komandira i brigadira (generala) crnogorske kraljevske vojske Krsta Zrnova Popovića, podigli su početkom januara 1919. godine Božićni ustanak protiv (veliko) srpske (srbijanske i uz pomoć brojnih naših domaćih izroda) aneksije crnogorske države. Oružane borbe ustanika i okupacionih trupa trajale su dugi niz godina nakon toga.

Kad je Božićni ustanak privremeno, ali nikad stvarno, tada, ugušen, polovinom januara 1919. godine, u novonastaloj situaciji, zajedno sa brojnim ustanicima, faktički, vojni vođa ustanka, Krsto Todorov (Zrnov) Popović, kao i brojni drugi prvaci crnogorskog ustanka, odlučuju se da se ne predaju novim vlastima, već da idu u političku emigraciju.

… Jovan Simonov Plamenac i brigadir (general)  Milutin M. Vučinić i brojni drugi narodni prvaci, uspjeli su da se, nakon sloma ustanka, prebace na italijansko tlo. Oni su stigli u mjesto Monte Kave u blizini Rima, đe su se počeli okupljati i organizovati crnogorski egzilanti, lojalni Crnoj Gori, koji su izbjegli iz Crne Gore, ali i oni koji su pušteni ranije iz zarobljeničkih logora u Austro-Ugarskoj.

Na zboru na kojemu je prisustvovalo oko 200 Crnogoraca, održanom u Monte Kave u blizini Rima,  6. februara 1919. godine, održao je govor Jovan S. Plamenac. U tome govoru Jovan S. Plamenac je, između ostalog, naveo kako će Srbijanci »da nam oduzmu petovjekovnu tekovinu i da su oni počinili krajnja varvarstva jadnom i bijednom Crnogorskom narodu, koji je danas imao da poživi iz trogodišnjeg ropstva, i da su poubijali naše znamenite ljude, našu braću, roditelje, žene, djecu prilikom njihovog ulaska sa Francuzima 1918. godine u Crnu Goru. Znate li da je utekao iz Crne Gore brigadir Milutin Vučinić koji nije mogao da gleda nepravdu od Srba nad bijednim Crnogorskim narodom. Braćo Crnogorci, cio narod mene je ispratio i predao mi Božju amanet, da Vam kažem pozdrave njegove, koje ću kazati u Parlamentu pred pretsjednikom Konferencije mira Vudro Vilsonom, koji nam je zagrantovao samostalnu krunu Crne Gore, koju će i dalje imat Kralj Nikola na glavi na čelu crnogorskog naroda«, navodi, uz ostalo, Jovan S. Plamenac u pomenutom svom govoru.’’[2]