Škrinja

Jakov kao dijagnoza

Mar 27, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Nekako mi kao prava slika i prilika Milatovićevih glasača dođe onaj momak koji, dok slavi rezultat nakon prvog kruga izbora, drži stisnutu šaku ispred usta, oponašajući mikrofon kojeg nema. Otprilike, tako stoje stvari i sa Milatovićevim obećanjima na čijim talasima polaže nade u konačnu pobjedu: pjesma je tu, ali muzike nema. Nema ni mikrofona. Ni para, osim ako im neko da kredit. A kako će kada nam je kreditni rejting za ove dvije i po godine toliko pao, da nas više niko ne uzima za ozbiljno

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Nije lako crkvi Srbije u Crnoj Gori. Pogotovo kada se progovori o profitu koji ubira iz ukradenih crnogorskih manastira i crkava. O nekih 50 miliona koliko godišnje ubiraju samo iz Ostroga. I ko zna još koliko iz svetinja koje su gradili preci Crnogoraca, a ovdašnje posrbice, nahuškani od Amfilohija Radovića i ostalih spodoba u crnom, sakrivenih iza Boga, ukrali uz pomoć domaćih, odrođenih nesretnika. Pa još kada se pojavi ona fotografija kada pop daje svežanj od po 500 eura za dobro obavljeni posao dostavljanja Joanikija na Cetinje, prosto čovjek da poželi da se prijavi makar u Glovo, jer sve miriše na unosan posao.

Čovjek koji drži u ruci ikonu i najmanje 50 hiljada eura i neskriveno se šepuri pred fotografima, postavio je standarde. Visoke, ali ne i nedostižne za crkvu Srbije. Od kada su vidjeli Kneževića sa hrpom ljubičastih, teško da će neki Aleksa, Dritan ili Jakov pristati da odrade prljavi posao za crkvu Srbije bez najmanje toliko debelog štosa. Tu ne pomažu ni Bog, ni sveci (čak ni pop Maca), ni autoritet vladike. Sve se (i kod naručioca radova i kod izvođača) svodi na to ko će ubrati više novca i krenuti u misiju ostvarenja nekog zadatka za potrebe srpskog sveta. Koji će zamaskirati u potrebu „svrgavanja bivšeg režima“, „slanje Mila Đukanovića u istoriju“ ili nastavak „oslobodilačkih“ akcija.

Sjećam se razgovora sa mojim urednikom iz Vašingtona negdje tokom 2019. godine. Čovjek me onako nenadano pitao: šta treba da se dogodi pa da Milo Đukanović padne? Odgovorio sam mu kao iz topa, polušaljivo, ali i brutalno istinito: Treba da Amfilohije Radović osnuje partiju! Svoj stav zasnovao sam na saznanjima o povjerenju ovdašnjeg stada u institucije i višegodišnji, ponavljajući odgovor da najviše vjeruju tzv. SPC-u. Čak sam od svog kuma koji je tada bio jedan od glavnih u CEDEM-u tražio da mi se zakune da je to realna anketa, da takav odgovor anketiranih nije naručen, namješten ili izmišljen. Kada mi je potrvrdio da je zaista tako, da SPC uživa najveće povjerenje javnosti u Crnoj Gori, moj analitički nerv koji je oduvijek protkan dozom pesimizma, šapnuo mi je da jedino crkva Srbije može nauditi onima koji su imali monopol na Crnogorstvo.

Mnogo puta sam imao primjedbu da kao dopisnik američke Vladine televizije (nepune 22 godine) moram nužno biti i saradnik CIA-e. Naravno da to nije bilo tačno, naravno da nikada nijesam imao ni usmeni ni pisani kontakt sa bilo kim iz USA ko se ne bavi novinarstvom, ali nikada neću saznati da li je neko moju ideju o Amfilohiju kao čelniku neke partije razmotrio i prihvatio. Tek, 2020. godine crkva Srbije imala je buljuk stranaka kojima je naložila da sastave izborne liste sa jednim jedinim zadatkom: da se saberu i pobijede snage koje je predvodio Milo Đukanović. Potom su ih odveli pod Ostrog, sastavili im Vladu, proglasili nove ministre apostolima, stavili im za lidera vjerskog fanatika i uveli u naš politički život klerofašizam kao način življenja. Ostalo je istorija.

To traje od Načertanija

Rukovođeni tim iskustvom koje im je kao matematičar vjerovatno došapnuo Miško Perović, novopečeni Srbin iz Morače, popovi crkve Srbije uoči predsjedničkih izbora ponovili su recept po kome četiri loša svetosavca mogu dati jednog dobrog. Iako su znali da se glasovi u prvom krugu predsjedničkih izbora ne sabiraju, bilo je jasno da će sve svetosavske snage na političkoj sceni Crne Gore stati uz bilo kojeg od te četvorice koji uđe u drugi izborni krug. Bitno je da je cilj isti: uništiti crnogorsku državu, razoriti joj ekonomiju, kulturu, državni kontinuitet, vojsku, policiju, školstvo, … preoteti joj istoriju, identitet, Oktoih, Ljetopis popa Dukjanina, dinastije, pobjede, junake, glumce, slikare, naučnike, sportiste… Ono što inače rade još od Nečertanija Ilije Garašanina 1844. godine.

Za izvođača završnih radova postavili su Jakova Milatovića, mlađanog, bahatog japija u pokušaju, zalizane kose i ne baš zavidnog IQ-a. Da bude baš onakav kakvog zaslužuje današnja Crna Gora. Da izdaja još jednom bude predstavljena kao praksa. Da laž bude iznesena na pijedestal vrline. Da obmana birača postane normalnost.

Tako je adut srpskih popova najprije odstranio iz konkurencije najbližeg partijskog kolegu i saborca, Milojka Spajića. Naši izvori kažu da je čak dostavljao novinarima dokumentaciju kojom je dokazano da je Spajić državljanin Srbije, građanin Beograda, nastanjen na Zvezdari.

Prethodno, skupa sa Milojkom, ukinuo je izdvajanja za zdravstvo, urušio zdravstveni sistem i od tog novca, zajedno sa onim iz skupih kredita kojima su zadužili i praunuke, podijelili povišice oduševljenom puku. A pučina, kao pučina: vidjela je da je takulin puniji, iako joj nikako nije bilo jasno zašto je trpeza duplo praznija. No, „stoka jedna grdna“, ne razumije kada im kažu da je novac koji primaju nabavljen od duga, da će ih više koštati prvi naredni odlazak kod ljekara nego ukupna godišnja povišica, da će standard padati, a uskoro neće imati ko da ih liječi, neće biti penzija… Samo neka Jakov pobijedi Mila, grmi stado svetosavskih birača dok zvukom čaktara zvone zvona otetih crkava sa kojima odlaze ravno u propast.

Opet ću nešto lično: kao neko ko nikada nije dobio ni cent iz državnog budžeta, kao neko kome su ispostave DPS-a u medijima i nekim državnim firmama nebrojeno puta poništavali konkurse onda kada bih bio označen kao najbolji kandidat, kao neko ko nema ni dan radnog staža u javnom sektoru, kao neko kome je članstvo u nekadašnjem Liberalnom savezu vječito neoprostiv grijeh, čekao sam i ja kraj bivšeg režima nadajući se povoljnijim vjetrovima. Ali, kada vidim što smo dobili, kada mi je jasno da smo vraćeni u 19. vijek a da je sve crnogorsko označeno kao ekstremizam i kriminalizovano, poželim da i u poznim godinama pobjegnem daleko, što dalje i zaboravim ko sam, kako se zovem i odakle sam.

Ko su ti ljudi?

Iskreno, iako poznajem mnogo ljudi, ne znam nikoga ko je član Milatovićeve stranke. To su izgleda neki čudni ljudi koji pričaju o Evropi, a slušaju Cecu, ženu ratnog zločinca. Koji tvrde da su glasali za nezavisnost, a pjevaju Beogradu da ih zagrli. Koji poštuju sve vjere, ali im jedino smeta Crnogorska pravoslavna crkva. Koji su se školovali kao stipendisti DPS-ovih tajkunskih firmi, a sada tvrde da su se vratili da bi takve pohapsili. Koji obećavaju da će dati „predsjednika svih građana“, a nagovaraju albanskog poslušnika iz Uprave za dijasporu da nipodaštava naše iseljenike. Koji obećavaju platu od 1000 eura, a dižu kuće koje koštaju nekoliko stotina hiljada. Koji bi da hapse lopove, a neće da kažu gdje su nestali milioni od kredita koji su uzeli i ko je sve dijelio proviziju.

Nekako mi kao prava slika i prilika Milatovićevih glasača dođe onaj momak koji, dok slavi rezultat nakon prvog kruga izbora, drži stisnutu šaku ispred usta, oponašajući mikrofon kojeg nema. Otprilike, tako stoje stvari i sa Milatovićevim obećanjima na čijim talasima polaže nade u konačnu pobjedu: pjesma je tu, ali muzike nema. Nema ni mikrofona. Ni para, osim ako im neko da kredit. A kako će kada nam je kreditni rejting za ove dvije i po godine toliko pao, da nas više niko ne uzima za ozbiljno.

Vlast koja je za 30 mjeseci uništila skoro sve institucije u državi, čija je Vlada pala još 19. avusta 2022. godine, a Skupština raspuštena 17. marta ove, koja nema ambasadora u Vašingtonu, Briselu, Moskvi, Beogradu… kojoj u Podgorici trećerazredne diplomate kreiraju politiku koja Crnu Goru vodi u ponor… takva vlast želi predsjednika države iz svojih redova! I to države kojoj sve što žele jeste – da je nema.

Stotine spodoba u crnom, koji sebe nazivaju popovima, pristigli iz Srbije i Bosne, na čelu stada nose zvono kojim pokazuju pravac svojim sljedbenicima. Osnovne svetosavske djelatnosti, politika i biznis, direktno im zavise od Jakovljevog rezultata. Stadu su napunili glave Svetim Savom, Čiča Dražom i Mladićem i nezaustavljivo su krenuli u svetosavski mrak. Dali su mu ime Srpski svet – da djeluje manje tužno.

Povjerujete li im, gori ste od njih. A za nepovjerenje u takve nije potrebna ni sposobnost da prepoznate njihove šarene laže, ni neka posebna politička pismenost. Dovoljno je da ne dozvolite da od vas prave kretene. Da to ne dopustite ni Šešelju, ni Rakoviću, ni Mandiću, ni bilo kojem popu ili ratnom zločincu koji će do nedjelje podržati Milatovića. Jer, ruku na srce – svi su oni Jakov. On nije njihov kandidat, on je zapravo dijagnoza.