Dok gledam naše fantastične rukometašice u meču s Njemicama, pade mi na pamet misao koja me odmah osokoli i osnaži uvjerenje da će suverenističke, građanske snage u Crnoj Gori na kraju, ipak, odnijeti pobjedu. Naime, pomislio sam na svu uzaludnost sinhronizovanih i upornih  pokušaja aktuelne vlasti da obesmisli postojanje Crne Gore kao nezavisne države. I to države koja ima rukometašice spremne i sposobne da pobijede čak i jedne Njemice, Španjolke... Uz neviđenu podršku vjernih navijača, dokazanih patriota. U toj istoj misli i istom kontekstu,  pred oči su mi iskrsli i svi drugi naši sportski uspjesi, kako kolektivni, tako i individualni, jačajući moj nikad i ničim poljuljani stav o konačnoj pobjedi evropske Crne Gore. Viteški i hrabro su se borile naše rukometne heroine za boje svoje Crne Gore, za svoju jedinu domovinu. Uspjele su da podignu naš patriotizam do neslućenih visina, na kojima se ljubav prema Crnoj Gori pretvara u blistavu svjetlost koja sija nad njom, koja je prekriva i štiti od svih sila mraka i jednoumlja. Pokazale su naše dične rukometašice da  će taj mrak u koji nas guraju velikosrpski fanatici biti samo privremeni „nestanak struje“ nakon čega će nastupiti svjetlost, jača i snažnija nego ikada.

I zaista, pitao sam se po više puta nakon ove veličanstvene pobjede naših rukometašica, može li se pokoriti država, ma koliko prostorom i brojno bila mala, koja na sportskom bojnom polju pobjeđuje najveće sile svijeta. Ne i nikada, odgovor se nameće, jer to je potvrda snage i postojanosti takve države. Dokaz utemeljene, neprolazne ljubavi prema njoj. Ljubavi koja pred sobom razmiče sve, ruši sve barijere i prepreke koje joj stoje na putu.

Ne, rekle su naše rukometašice heroine, ne rekli su svi naši sporstisti, Crna Gora nikada neće biti pokorena! Nikada, niti jedna sila neće uspjeti da uguši našu ogromnu ljubav prema njoj! A ljubav je, složitećete se, neuništiva i nepobjediva.

Zato je gromoglasni poklič: „E viva naša majko“ prirodan i duboko ljudski izraz te ogromne, neprolazne ljubavi!