Piše: dr Goran Sekulović

IV    Autokefalna Pravoslavna Crnogorsko-primorska Mitropolija ili Crnogorska pravoslavna crkva

Srpska pravoslavna crkva tvrdi da ‘’ni u crkvenim ni u državnim arhivama do 1918. godine ne postoji dokument iz koga bi se vidjelo da je mitropolija Crnogorsko-primorska imala naziv ‘Crnogorska pravoslavna crkva’ ’’.  Izgleda da ni iz Srpske pravoslavne crkve više niko ne negira da je Crnogorska pravoslavna crkva (bila i ostala) – autokefalna, jer je takvih dokumenata, čak i iz arhiva same Srpske pravoslavne crkve, toliko da je to očigledno. A što se tiče naziva ‘’Crnogorska pravoslavna crkva’’, negiranje da je on postojao, toliko je bez ikakvog smisla i značaja, da je, suštinski, čak potpuno irelevantno. Ipak, iza ove tvrdnje stoji nepromijenjeni stav Srpske pravoslavne crkve o nepriznavanju crnogorskog naroda i nacije i nezavisne i međunarodno priznate crnogorske države, te nacionalne, crnogorske pravoslavne crkve, tj. pravoslavne crkve crnogorskog naroda – Crnogorske pravoslavne crkve.  No, i ovđe idemo redom.

More je naučne literature i dokumenata istorijske, državno-pravne i crkveno-pravno-kanonske provenijencije, i to Crnogorske crkve, Srpske crkve, Carigradske patrijaršije, Ruske crkve, itd.,  kojih se vidi da je crnogorska crkva bila potpuno samostalna i autokefalna u okviru slobodne i suverene crnogorske državne teritorije, tj. da je bila jednaka i apsolutno ravnopravna sa svim drugim samostalnim, autokefalnim pravoslavnim crkvama i da nije ni u kom pogledu zavisila ni od jedne druge crkve – ni od Srpske, ni od Ruske, ni od Carigradske patrijaršije, već da su je isključivo za sve njih vezivali samo ‘’mir i ljubav’’.  Ovđe se mogu navesti jedino bitna dokumenta, a i od tih samo neka, što je sasvim dovoljno da se vidi da je riječ o autokefalnoj pravoslavnoj crkvi i to pod punim nazivom Crnogorske pravoslavne crkve. Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve i njen puni naziv – ‘’Crnogorska Pravoslavna Crkva’’ (koji se od strane Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kako vidimo, apodiktički negira), dvije su strane jednog istog pitanja, naime, objektivne činjenice i istine za Crnogorsku pravoslavnu crkvu, crnogorsku državu i crnogorski narod, te za ukupnu domaću i međunarodnu javnost i sve dobronamjerne ljude, na jednoj, i subjektivnog problema i neprihvatanja za Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori i Srpsku pravoslavnu crkvu (Beogradsku patrijaršiju) u cjelini.

 Proces uobličavanja i izgradnje stvarne autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve počinje sa ustanovljenjem crnogorske ‘’teokratske’’ državne vlasti oko 1500 g. ‘’Veoma je važna činjenica da je mitropolite, od napuštanja zemlje potonjega Crnojevića, birao i postavljao Opštecrnogorski zbor. Ima više dokumenata u kojima crnogorski mitropoliti ističu legitimitet svoje vlasti, koju su dobili iz ruku dinastije Crnojevića’’. (Dr Danilo Radojević: 1991). Crnogorska ’’Teokratija’’, tj. Principat ili Vladikat, bila je ‘’jedinstveni primjer u svijetu, posebito u pravoslavlju. Već i ta istorijska činjenica je dovoljna za punu posebitost i zasebitost, odnosno samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve’’. (Sreten Zeković: 1997. podv. S.Z). 

Crnogorska pravoslavna crkva, tj. Crnogorska mitropolija je postala ‘’konačno autokefalna’’ poslije bitaka u Lješkopolju (1603/4) i u Kosovom Lugu (1612), u kojima su Crnogorci, predvođeni mitropolitom Ruvimom II Boljevićem, porazili tursku vojsku. (Ibid., str. 36). U vrijeme vladike Danila Rusija priznaje stvarnu autokefaliju Crnogorske pravoslavne crkve. Jačanje oslobodilačke borbe crnogorskog naroda, crnogorske države i autokefalije Crnogorske pravoslavne crkve, nastavila se i u doba svih ostalih vladika i vladara iz dinastije Petrović-Njegoš. Petar I Petrović se potpisivao kao ‘’černogorski mitropolit’’, tako su ga oslovljavali i strani vladari, a u jednom pismu iz 1819. godine navodi ‘’prvo: da u ‘’Stanjeviću...postoji…jedan srednjevjekovni manastir, koji su moji pretšasnici davno sagradili na sopstvenom zemljištu ove nacionalne crkve; - drugo: da se pomenuti manastir ne nalazi na cesaro-kraljevskom imanju, nego na našem crnogorskom području’’. Njegoš u ugovoru o prodaji manastira Stanjevići 1839. g. spominje ‘’za sebe za njihove pretnike i nasljednike i za onijeh koji prikaživaju Naciju Crnogorsku i istu Naciju’’. ((Ranko Perović : ’’O Crnogorskoj crkvi’’, Zbornik dokumenata, 2008).U Diptihu Ruske pravoslavne crkve iz 1850. godine uvrštena je Crnogorska mitropolija kao autokefalna crkva. Dr Nikodim Milaš (1845-1915), kanonista i crkveni velikodostojnik Srpske Pravoslavne Crkve, u svojoj knjizi ‘’Pravoslavno crkveno pravo’’ ističe: ‘’Po katalogu Carigradske patrijaršije, izdanom u aprilu 1855. godine, postojale su sljedeće pomjesne crkve sa svojom samostalnom upravom (autokefalne): 1. Carigradska, 2. Aleksandrijska, 3. Antiohijska, 4. Jerusalimska, 5. Kiparska, 6. Ruska, 7. Karlovačka, 8. Sinajska, 9. Crnogorska i 10. Crkva u Kraljevini Grčkoj.’’(podv. G. S.). Naknadno, tom broju od deset autokefalnih crkava priključene su one koje su autokefaliju dobile poslije Berlinskog kongresa, među kojima je i Crkva u Kraljevini Srbiji.

 Pravnik svjetskog ugleda Valtazar Bogišić, prije utemeljenja ustavno-pravne osnove CPC, sproveo je naučnu anketu o njenom statusu i položaju:

‘’1. Crnogorska crkva drži li se avtokefalna, a ako ne, pod čijom jurisdikcijom stoji, pod patriarhatom carigradskim ili pod Svjatimim Sinodom peterburžskim?

CG. (Crna Gora, nap. G. S.) Posve avtokefalna i osobenu jerarhiju ima.

H. (Hercegovina, nap. G. S) Pod patrijaršijom carigradskom, dakle nije avtokefalna.

2. Stoji li crnogorska crkva u kakvu odnošaju međusobnih darova s Sinodom peterburžskim ili s Patrijaršijom carigradskom? Daje li ovomu pošljednjemu kakvu godišnju potporu kao što daje Srbija i Grčka? Ima li još kakav drugi odnošaj među njima?

CG. Uzajamnosti nema, nego samo što Sinod šalje kad-kad na ime priloga crkvene utvariu, knjiga, odežda i t. d. što čine iz Rusije često i pojedini ljudi. Car Pavle Petrovič naznači godišnju pomoć Manastiru cetinskome od 1000 cekina. Šalju i sada taj prilog i od kad je crkovna uprava prešla k.  g. mitropolitu šalju njemu, a prije je primal i to crnogorska vlada.

Carigradskomu patrijarhu niti je kad što davala crnogorska crkva niti sad daje, niti joj (je) ko što u to ime iskao niti ište. Nema nikakva drugoga odnošaja, osim što se u novije vrijeme vladike crnogorske posvećuju u Petrogradu.

3. A u kome je odnošaju crnogorska crkva sa srpskom patrijaršijom u Karlovcima, a u kakvu s mitropolitom beogradskim, s bugarskim eksarhatom i s drugim avtokefalnim crkvama?

CG. Nema zvanična odnošaja nikakva, nego mir i ljubav’’. (V. Bogišić: 1999.)

Mitrofan Ban, ‘’Mitropolit Crnogorski i Brdski’’, kako je na naslovnoj stranici istaknuto, preveo je 1896. godine, a cetinjska Državna štamparija objavila, s ruskoga knjigu ‘’Sedam Tajna Novoga Zavjeta od Episkopa Silvestra’’. Crnogorski Mitropolit je 1901. godine napisao ’’Kratki Crkveni Ustav za sveštenike i učenike Bogoslovsko-učiteljske škole po Mihailovskom i Nikolajeviću’’. Najviši pravni akt jedne crkve mogao je donijeti samo poglavar autokefalne pravoslavne crkve što je Mitrofan Ban i bio. U Enciklopediji ‘’Slavari’’(Sankt Peterburg, 1903.) stoji: ‘’Crnogorska crkva je samostalna (avtokefalna)’’. A Enciklopedija ‘’Britanica’’ (Encyclopedia Britannica) donosi ne samo podatke o autokefalnoj Crnogorskoj crkvi, već i o, u kontekstu crnogorskog jezika, literarnoj kulturi u svještenstvu začetoj u Obodskoj štampariji. U njenom jedanaestom izdanju iz 1911. g. u pododjeljku o religiji u Crnoj Gori piše: ‘’Crnogorska pravoslavna crkva je autokefalna grana Istočnog Pravoslavlja. Godine 1884. ova Crkva je i formalno odbranila svoju nezavisnost od pretenzija ruskog Sinoda’’. U tekstu o jeziku u Crnoj Gori pak: ‘’Crnogorski jezik je praktično identičan sa Srpsko-Hrvatskim: on demonstrira određene dijalektičke varijacije i pozajmljuje do određene mjere i iz Turskog i Italijanskog. Postojeći rukopisi i štampane knjige, prije svega psaltiri i jevanđelja, svjedoče o periodu literarne kulture u svještenstvu tokom perioda štamparije na Obodu. Ona je uspostavljena 1493 godine, svega nekoliko godina nakon što je Cahton uspostavio svoju prvu štampariju u Westminsteru. Uništena je od strane Turaka 1566. godine, nakon što je razaslala kopije jevanđelja u sve Slovenske zemlje’’. (Ranko Perović : ’’O Crnogorskoj crkvi’’, Zbornik dokumenata, 2008).O crnogorskom jeziku akademik prof. dr Jožef  Bajza piše: ‘’A što se jezika tiče, Crna Gora zauzima posebno mjesto među Južnim Slovenima...Čak i u jeziku se manifestuje državna i nacionalna nezavisnost Crne Gore’’(J. Bajza: 1927; 1928; 2001). Akademik dr Radoslav Rotković u knjizi ’’Odakle su došli preci Crnogoraca’’ ističe da su ’’Crnogorci južnoslovenski narod zapadnoslovenskog porijekla, u prasrodstvu sa sjevernim Rusima i Poljacima, posebno iz njihovog Zapadnog Pomorja (Pomorze Zachodnie)’’(R. Rotković: 2000). Dr Čedomir Bogićević u ’’Crnogorskom pravno-istorijskom rječniku’’ navodi da je crnogorski narod ’’jedini među južnoslovenskim narodima, koji u svome jeziku ima 33 glasa (fonema) i 33 grafema (sada, prema Pravopisu, po 32)’’ (Č. Bogićević: 2010). U knjizi ’’Crnogorski pravopis’’ akademik prof. dr Vojislav Nikčević ističe da ’’mi ne prihvatamo, jer je nenaučno a politički štetno, da se crnogorski jezik predstavlja i tretira kao podvarijanta, dijalekat srpskog jezika. Crnogorski jezik genetički, tipološki i strukturno gledano, nije ništa drugo do podsistem, varijanta, slovjenskog jezičkog sistema, markantno oformljena u prepoznatljiv narodni jezik zavisan od postanka i razvitka Dukljana (Zećana)-Crnogoraca’’(Vojislav Nikčević: 1997). 

U članu 1. ‘’Ustava Svetoga Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori’’ iz 1903. g. se kaže: ‘’Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedine, svete, katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastironačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnim, avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati do vijeka.’’ O autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve govore i članovi 2. i 15. pomenutoga Ustava. U ‘’Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru’’ 1905. g. u članu 40. piše: ‘’Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna.  Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama  s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori.’’

U knjizi ‘’Pedeset godina na prestolu Crne Gore 1860-1910’’, iz 1910. godine piše: ‘’Godine 1888. Mitropolit Mitrofan bio je izaslan od Knjaza Gospodara kao predstavnik Crnogorske crkve u Rusiju, u Kijev, da prisustvuje velikom slavlju ruskom – slavlju devetstogodišnjice primanja Hrišćanstva, i tom prilikom je, na dan 15. jula, služio službu Božju zajedno sa kijevskim mitropolitom Platonom i beogradskim Mihailom’’. (Dr Lazar Tomanović, reprint, ‘’DOB’’, 1997.). Povodom dvadesetpetogodišnice arhijerejske službe mitropolita Mitrofana Bana , 1910. godine, u čestitci Antonija, mitropolita petrogradskog, želi se ‘’dobro Crnogorske crkve’’, carigradskog patrijarha Joakima da ‘’Gospod…podari…darove…svetoj Crnogorskoj crkvi’’, a arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije Dimitrije Pavlović, upućuje pozdrave ‘’dragoj nam bratskoj Crnoj Gori’’ i ističe da ‘’Srpska crkva kao sestra i po vjeri i narodnosti dijeli radost Crnogorske crkve’’. Ustavno-pravna i crkveno-kanonska autokefalija CPC se istorijski samouobličila, dovršila i zaokružila do 1910. g., jer je to bio ‘’obavezan preduslov i priprema za Kraljevinu’’. (S. Zeković: 1997., podv. S.Z). 

Carigradska patrijaršija je 19. februara 1922. g., izdala tomos, u kojemu se ‘’priznaje proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija’’. Kao što je očigledno iz svih ovih dokumenata različitog izvora i porijekla, nepobitna je istorijska, pravna i crkveno-kanonska činjenica da je Crnogorska pravoslavna crkva djelovala kao autokefalna i apsolutno nezavisna i ravnopravna u odnosu sa svim drugim pravoslavnim crkvama i to pod svojim punim nazivom kao Crnogorska pravoslavna crkva. Toliko što se tiče kanona!