Škrinja

Dr Goran Sekulović

Uvod za Istoriju crnogorske filozofije (V)

(15 riječi)

Derida nastavlja: ’’Dakle, pitanje bi bilo, ako biste bili toliko ljubazni da ovaj naziv uzmete za ozbiljno: što je nacionalni idiom u filozofiji? Kako filozofijski idiom sam sebe postavlja, kako polaže svoja prava, kako izgleda sebi i kako se pokušava nametnuti kao nacionalni idiom? A to nas navodi na čuđenje, naravno:

1. Što je nacija? – to pitanje, kao što možete zamisliti, nije jednostavno, to pitanje ima svoju povijest koju je maksimalno teško omeđiti, nju ne treba brkati ni s terminom narod, niti s terminom rasa, niti s terminom država, iako se na svakom koraku sudara s tim terminima i dvosmislicama. Vratit ćemo se na to opširnije. I ovdje smo upućeni na čuđenje.

 2. Čak i pod pretpostavkom da imamo jasan koncept, osiguran konsenzusom (pitanje je konsenzusa i samo implicirano u pitanju o takozvanom nacionalnom osjećaju, svijesti ili realnosti), čak pod pretpostavkom da dođe do konsenzusa oko pojma nacionalnosti, to nas drugo pitanje upućuje na čuđenje: što bi moglo biti nacionalni idiom, filozofijska nacionalnost?

Da bismo se upitali što bi to moglo biti, morat ćemo svejedno, za početak, priznati da je bilo, bar, pretenzija na filozofijsku nacionalnost, diskursa koji tvrde da priznaju nacionalne karakteristike, u sebi ili u drugima, pokadšto da bi ih hvalili, a pokadšto da bi ih diskreditirali. Taj se nacionalni idiom može dovoditi u svezu, od strane onih koji o njemu govore, s danim jezikom. O tomu ćemo morati još govoriti.

Kažem li da je moja glavna preokupacija, barem na ovom seminaru, poglavito filozofijski idiom ili prevodivost, a odmah potom sveza tog idioma s nekom nacionalnom značajkom – što, tada, to znači i zašto ja to nazivljem preokupacijom?

Nazivljem to preokupacijom – mogao sam pri tomu upotrijebiti i neku drugu riječ – kako bih označio činjenicu da ta stvar, za mene kao, pretpostavljam, ni za koga drugoga tko se bavi filozofijom, nije samo predmet proučavanja, čime podrazumijevam neku temu ili problem koji čovjek ima pred sobom i u kojemu nije ozbiljno smješten, zaokružen, unaprijed obuhvaćen u tomu što jest, zapravo, povijesna i filozofijska situacija, u odnosu na koju pogled s mosta nije moguć – a prije svega iz bjelodanoga razloga što je to pitanje postavljeno na jeziku, na idiomu i sa stanovitim osobitostima nacionalnog idioma. Vjerujem da nas pitanje filozofijske nacionalnosti i nacionalizma, koje je na raznorazne načine preokupiralo sve filozofe, danas dotiče na poseban način. Recimo, na jedan neizbježan način, ako to znači da se sudbina filozofije ovdje odigrava na jedan način koji ne dopušta nikakvo odstupanje od te teme. (podv. G. S.)

Mi smo, danas, u jednoj fazi povijesti toga problema za koji, vjerujem, da je izuzetno akutan i paradoksalan. Paradoksalan zbog toga što nikada toliko kao danas to što se nazivlje konfuznom i problematičnom riječju „komunikacija“, između teritorija, institucija, grupa, škola, nacionalnih idioma, nije bilo tako bjelodano, tako količinski, tehnički i statistički izraženije, intenzivnije i značajnije. (podv. G. S.) Statistička je procjena na ovom mjestu utemeljena na broju konferencija, prijevoda, razmjena predavača i istraživača, instrumenata za pohranu u memoriju, arhiviranje itd. Pa ipak, istodobno, čini mi se, posljedice nejasnoća, nacionalnih granica ili čak nacionalističkih pretenzija nikada nisu bile tako uočljive kao što su danas. (podv. G. S.) Te dvije činjenice – moglo bi se ponuditi puno svjedočanstava i poveliki broj dokaza za njih, ali dopustite mi za trenutak da to ostavim po strani – samo su prividno kontradiktorne i ono što sam nazivao paradoksom jest istodobno jedan veoma razumljiv fenomen, recimo čak i  – normalan. Upravo u času u kojem postoji intenziviranje onoga što poprima oblik razmjena, sastanaka, takozvanih filozofijskih priopćenja, na kojima se objelodanjuju bar pretpostavljene nacionalne razlike kao utjecaji, podmićivanja, izobličavanja, hibridizacije itd., u samom se tom času nacionalna svijest, traganje za identitetom, afirmacijom, pa čak i nacionalnim zahtjevima, očituju jasnije ili čak postaju češći i napetiji, pretvarajući se u nacionalizam.

To je intenziviranje razmjena također svojevrsno ratno stanje, rat u tijeku kojega, kao i u svim ratovima, posvuda vidite neprijatelje i kolaboracioniste, unutarnje neprijatelje, one koji u Francuskoj previše vole njemačku filozofiju, koji su u SAD pretjerano impresionirani francuskom filozofijom, ili u Britaniji kontinentalnom filozofijom itd. I potom, kao i vazda u takvim slučajevima, postoje na svakoj nacionalnoj teritoriji oni koji žele ponovno oživjeti nacionalno filozofijsko tkivo, rekonstruirati pravu tradiciju, prevrednovati korpus i nacionalno nasljeđe. Postoje primjeri toga posvuda, tu i tamo, posebice u Francuskoj ili SAD, ali također u Japanu, gdje postoji mnoštvo članaka koji pokušavaju dokazati da je primjerice post-strukturalizam ili ono što se nazivlje dekonstrukcijom veoma slično Zen mišljenju, a napose mišljenju Učitelja Dogena, razvijenoga prije nekoliko stoljeća. Postoji analogan fenomen u Kini tijekom posljednjih nekoliko godina, budući da određeno otvaranje spram Zapada i tamo proizvodi baš iste učinke. Ne čitam kineski jezik i ne znam što se tamo objavljuje, ali ako trebam suditi prema onome što dobivam na čitanje na engleskom jeziku (činjenica koja je po sebi značajna i na koju ćemo se vratiti) od tekstova mladih kineskih filozofa koji su otišli studirati u SAD, ponavlja se isti fenomen: primjerice, insistiranje na analogiji francuskog post-strukturalizma i dekonstrukcije fono-logocentrizma, s ovom ili onom kineskom nacionalnom tradicijom. A ove demonstracije – neću ulaziti u detalje, barem ne danas – jesu istodobno uvjerljive i irelevantne, plauzibilne i slijepe spram vlastitih pretpostavki. Ono što govorim o post-strukturalizmu i dekonstrukciji (o tomu dobivam više indicija, jer sam osigurao da mi se šalju tekstovi ili zato što postoji velika vjerojatnost da ću na njih slučajno naići) očito se odvija i s, kako bi se reklo, drugim misaonim strujama.

Bilo bi interesantno ili bar zabavno, kad bi se danas nacrtao zemljovid ili preciznije kakva nacionalna i internacionalna tablica koja prikazuje razne filozofijske situacije, ne time što će se pobosti zastavice, kao što to pokadšto čine neki filozofijski huškači na rat, nego tako što će se analizirati putanje utjecaja, implantacija, odbacivanja presađenog, bojišnice, sa svim institucionalnim fenomenima (akademskim ili ne) i svim političkim ulozima koji se tu nalaze. Teorija i kategorija recepcije, nedvojbeno, nije odgovarajuće sredstvo za odmjeravanje s ovim pojavama, ali hajde da barem za čas kažemo, poradi pogodnosti, da bi ovakva tablica, koju svakako na ovom mjestu neću skicirati, primjerice pokazala recepciju anglo-američke analitičke filozofije u Zapadnoj Njemačkoj tijekom posljednjih 20 godina, njezine stare i nove premise, njezina filozofijska i izvanfilozofijska stanja, njezin razvoj, njezinu transformaciju, ono što je bitno razlikuje od recepcije iste tradicije u Francuskoj; ili, opetovano, razliku između recepcije francuske filozofije ili barem francuskog teorijskog diskursa iz 60-tih i 70-tih godina u Britaniji i SAD, to jest u sredini koja je, barem s lingvističke točke motrišta, ako ne homogena, tada barem krajnje propustljiva. Zašto se stvari događaju radikalno drukčije u Britaniji i SAD? Ova bi činjenica, u velikoj mjeri, bila dostatna da se nacionalni fenomen u filozofiji razdvoji od usko i strogo lingvističkog.’’

Francuski filozof Patrice Canivez smatra da ’’problemi današnjeg doba svjedoče o važnosti opstojnosti nacije. U Europi stari i noviji članovi Europske unije nastupaju kao nacije, u funkciji nacional­nih interesa i s nacionalnih točki gledišta. Iz te činjenice proizlaze sukobi koji zahtijevaju proces političke unije ili zajedničke vanjske politike. Isto vrijedi i za međunarodne odnose...Ako dakle ne raspolažemo pojmom nacije, postaje nemoguće ispravno postaviti probleme današnjeg vremena.’’ (Patrice Canivez: ’’Što je nacija?’’, ’’Matica hrvatska’’, Zagreb, 2017.; podv. G. S.). Iz Deridine elaboracije već smo viđeli da proizilazi da je svaka nacionalna filozofija i posebna, nacionalna, i potencijalno univerzalna, kosmopolitska, dakle, filozofija kao filozofija. Iz ovog kao i iz Canivezovog određenja jasno je da bez pojma nacije, ni jedna filozofija neće biti učinkovita i valjana, jer neće biti u stanju čak ni ’’ispravno postaviti probleme današnjeg vremena’’, budući da je svaka filozofija duhovna kvintesencija svoga vremena, a to znači p(r)ozvana i odabrana, upućena i odgovorna da traži i pokuša odgovoriti na najvažnija i najkrupnija pitanja – pitanja koja su postala sam život i dostojna opstanka čovjeka, prirode i kosmosa u cjelini – jednog vremena. S tim da kada je riječ o filozofiji, ali i društvenim, tzv. humanističkim naukama u cjelini, treba reći da je nužna multidisciplinarnost i interdisciplinarnost. Jedan od dobrih ’’ranih’’ primjera za to je analiza Tomasa de Kvinsija (1785-1859) o Herodotu kao ’’ocu istorije’’ u knjizi ’’Herodotova filosofija’’. Uostalom, gotovo tipičan primjer je i doktorska disertacija, odnosno filozofska rasprava o širenju religije militantnim sredstvima iz 1752.g. Jovana Stefanovića Baljevića, prvog Crnogorca doktora filozofije u etničko-nacionalnom smislu samoiskazanog kao takvog. ’’U humanističkim naukama, kao u nekim egzaktnim, nije moguća neka totalna specijalizacija. Kad je u pitanju Nauka o čoveku, nje se sve tiče što se tiče i čoveka, a čoveka se očevidno sve tiče...Sve je to, zapravo, jedno isto. Ne možete se baviti antropologijom ako ne znate kroz kakve je filosofije, poglede na svet, to naše ’ antropološko biće’, taj naš supstrat, prošlo tokom svoje istorije, što znači da i nju morate upoznati.’’ (Borislav Pekić: ’’Vreme reči’’, BIGZ-SKZ, Beograd, 1993.g., str. 161).

Sve ovo konsekventno dalje vodi do toga da je potrebno, zapravo da je nužno i društveno – i nacionalno i globalno, i zavičajno-lokalno i opštečovječanski! iliti ’’glokalno’’, kako glasi jedna od novopridošlih kovanica u savremenom dobu koja upućuje na jedinstvo tzv. ’’globalnog’’ i tzv. ’’lokalnog’’ nivoa ili stanovišta – odgovorno imati nacionalnu filozofiju kao osnovu i potporu! svim daljim, tj. onim suštinskim nastojanjima filozofije kao filozofije da shvati, razumije, objasni, p(r)ouči i reflektuje, iskusi i iskaže, prezentuje i ukaže na osnovne i najvažnije vječno/trajne i aktuelne/savremene fenomene i probleme i njene i samog svijeta kao cjeline, čovjeka i života uopšte i njegovog odnosa prema prirodi i kosmosu. Druga je stvar što filozofija u prirodnoj i nužnoj konstelaciji nacionalnih tački gledišta u svim domenima savremene Evrope i svijeta ima najviše kapaciteta da pomogne međusobni dijalog modernih nacija-država i da bude onaj duhovni supstrat koji će stalno ukazivati na potrebu prevazilaženja nepotrebnih uskih i sebičnih pozicija koje postoje i djeluju na uštrb univerzalnih i opštečovječanskih, najplemenitijih i najhumanijih vrijednosti.  



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.