Škrinja

Goran Sekulović: Metafizički užas smrti D. K.

(15 riječi)

Jedno od (naj)opsesivni(ji)h mjesta, jedna od (naj)opsesivni(ji)h tema literature Danila Kiša jeste tema smrti. Ono što stoji u Post scriptumu ‘’Enciklopedije Mrtvih’’, važi u biti za čitavo Kišovo djelo: ‘’Sve priče u ovoj knjizi u većoj ili manjoj meri u znaku su jedne teme koju bih nazvao metafizičkom; od speva o Gilgamešu, pitanje smrti jedna je od opsesivnih tema literature. Kad reč divān ne bi zahtevala svetlije boje i vedrije tonove, ova bi zbirka mogla nositi podnaslov Zapadno-istočni divan, sa jasnim ironičnim i parodijskim kontekstom.’’[1]

Smrt, fenomen smrtnosti je odsudan fenomen u shvatanju i razumijevanju svijeta, njegovog stvaranja i smisla, svrhe njegovog postojanja i opravdanja. Smrt ruši čitavu koncepciju svijeta i života, pravednog Boga i njegove i čovjekove (stvorene ’’po liku Božijem’’!?) savršenosti i ’’besmrtnosti’’ (duše), apsolutne ravnoteže i harmonije svega stvorenog, a postavlja drugačije viđenje umjetnosti i poziva i uloge umjetnika.[2] Sve ovo, kao gnostičko viđenje svijeta, iznosi Danilo Kiš u tekstu ‘’Izgnanstvo i kraljevstvo Marije Čudine’’ (posvećenom pjesništvu Marije Čudine), sa njegovim motom-pjesnikinjinim stihom ’’Sav predan iskušenju svoje prolaznosti. M.Č.’’ (pisan i datiran u Parizu, u januaru 1982.)[3] Iako naizgled različitih poetika, Kiš i Čudina dijele, čini se, iste, jedinstvene, polazne, početne, i, ishodišne, završne pozicije svoje sopstvene životne i književne bio-bibliografije (Kiš: bibliografija kao jedina biografija). I Kiš je otišao u ‘’dobrovoljno izgnanstvo’’, i on je pripadao onima koji su ‘’izgnani a izgone se’’, i on je rano uvidio sopstveno ‘’tragično saznanje različitosti’’ (’’Predrasuda je, o, kako teška predrasuda, da mladost je lepa i bezbrižna!’’), ’’to saznanje pogibeljne tajne, to odabraništvo, to odsustvo hrabrosti da se podnosi nesavršenstvo sveta.’’

Kiš i Čudina dijele i svoje sopstveno spisateljsko vjeruju, svijet svog (njihovog, zajedničkog, tj. u biti istog!) izgnanstva i svijet svog kraljevstva, svoje Kule[4], svoje vizije i utopijske sanje jednog drugačijeg i boljeg svijeta i života, stvarnosti bez tirana i tiranstva, iako su njihovi književni svjetovi ’’bez Boga’’, svjetovi ’’očajanja i beznađa’’. Ili, možda, upravo zahvaljujući viziji svijeta ’’bez Boga’’ da je moguća i vizija svijeta ’’bez tirana i tiranstva’’!?

’’Umetnost jeste, a o njenom trajanju nemamo više dokaza no što imamo dokaza (to jest nemamo uopšte) o večnosti duše. Umetnost jeste, zamak umetnosti je tvrdi grad okružen dubokim šančevima, tvrdi grad na kojem su mostovi dignuti, gde rušilačke čete zlog demijurga ne mogu tek tako da prodru, gde će opsada biti duga i trajna, ishod neizvestan. Zamak, zamak umetnosti, jeste mesto gde se duh može skloniti, gde se duh može ograditi od zla, gde može dugo odolevati opsadi, gradeći i pregrađujući zidove, kopajući sve nove i nove šančeve, dižući sve nove i nove zidove – to je smisao zamka. Ishod je, rekosmo, neizvestan, ali smo bar pokušali jednoj taštini suprotstaviti drugu. Dani nam neće proteći sasvim uzalud, dani nam neće proteći kao voda. Tu, u tom zaklonu od razorne, od razarajuće sile sveta, lakše je kušati svoju radoznalost, lakše je čekati izvesnost ishoda: Ovdje se ništa drugo ne čini, osim što se / uz stalno i brižljivo dotjerivanje dragocjenih / unutrašnjosti čeka.’ (Čađ i pozlata, 90)’’

Pošto je fragmentarnost sudbina ne samo poezije, literature, već i stvarnosti, bivstvovanja i postojanja uopšte[5], postavlja se pitanje kako onda izbjeći konačan fragmentaran rezultat, tj. osjećaj necjelovitosti, promašenosti, neispunjenja – na kraju životnog puta? Što učiniti da se, ipak, izbjegne gorak i žalostan ukus i osjećaj da će nam dani ’’proteći sasvim uzalud’’, ili pak suprotno, tj. da nam dani ’’neće proteći kao voda’’. Kako da rezultat, pita se Kiš, na kraju puta, ne bude nula, ništa, poraz, kako dati otpor smrti, kako ostaviti neko djelo, neki rezultat…? Što učiniti, dakle, pa da se dobije moralna i etička satisfakcija da se nešto uradilo, da nije sve bilo uzalud? To što se može učiniti, što se, naime, može reći, kao odgovor na ovo pitanje, to može biti samo etički čin, moralno djelo.

Primjeri čojstva i junaštva, iz istoimene knjige Marka Miljanova, iskrsavaju tako pred nas u ovom času i pred ovakvim jednim prethodnim pitanjem, nikako ne samo iz lokalnih, već nadasve univerzalnih razloga, potreba i opravdanja. Ovi primjeri tako p(ostaju) ono što, uprkos svemu, ostaje i iza smrti i (ne)prolaznosti ljudske, tako da ovaj Kišov predak – ne samo biološki, fiziološki, rasno, etnički, antropološki, već i po osjećanju i shvatanju, po bilu, svijeta, njegovih univerzalnih temelja-pojmova dobra i zla, dakle, i poetički, ili makar ‘’samo’’: etički (a  Kišov pristup i neprikosnoveni autorski i literarno-umjetnički kredo je jedinstvo poetike i etike) – pokazuje se, ima simboličko, metaforičko, ali i stvarno mjesto i ulogu u nasljeđu Kišove literature i njene aktuelnosti i budućnosne poruke. Mnogo veći to ima značaj i vrijednost, nego što bi se na prvi pogled reklo. Ona poznata Kišova misao da je Marko dodao ‘’slavi mača’’ kao antički junaci ‘’slavu pera’’, vremenom je dobila pravi zlatni sjaj. I to kako sama Markova riječ, i Markovo djelo i pero, tako još više i riječ Kišovog djela, i ono što nam poručuje samo to djelo i to pero, ‘’ pero iz pakla’’, kako bi rekao Marko, a kako zaista i jeste s obzirom na svu ispoljenu neljudskost i bestijalnost modernog totalitarizma XX vijeka[6], vijeka i doba Kišovog života, i kako je trebalo i moralo! biti kada je u pitanju Kiš kao pisac, s obzirom na to kako je Kiš shvatao odgovornost i ulogu pisca u odnosu na taj i takav totalitarizam i njegove katastrofalne rezultate. I jedan i drugi, i Marko[7] i Kiš, tako dobijaju oreol bezvremenosti i vječnosti svog misaonog, literarnog, te nadasve ljudskog i etičkog angažmana i čina, a to je ona odgovornost, ona poruka i ona svevremenska vrijednost u službi čovjeka i svijeta, života i budućnosti, u službi ‘’Dobrog Demijurga’’, koja zapravo i jeste osnovna potka i ideja čitavog Kišovog djela. Tu se, svakako, sustiču, prepliću i izjednačavaju djela, prije svega po etičkom i moralnom, dakle, angažmanu i značaju, Marka Miljanova i Danila Kiša, koje su povezali i sastavili ‘’daleki i tajanstveni putevi’’. ‘’Daleki i tajanstveni kao putevi gospodnji.''

Kiš piše: ‘’Uvidevši hrabro i lucidno nesavršenstvo sveta, bar smo stvorili svoj sopstveni svet, svoj zamak, kao dokaz te lucidnosti i te hrabrosti; zamak koji će u svojoj efemernosti ipak stajati na licu zemlje kao pokušaj ispravke.

Ovakav odnos prema svetu i stvaranju posledica je jasnog izbora, izbora koji se postiže bićem, svešću, sudbinom. Takav izbor isključuje sve druge puteve, sve druge pesničke staze i bogaze. Ko se opredelio, koga je sudbina odredila da luta pustinjom, taj će lutati pustinjom; ko je izabrao ‘cveća staze’, taj će lutati cvetnim stazama. Svaki izbor ukazuje, bolno ukazuje, na odbačene puteve. Svaki je izbor jedini izbor.’’

Ove Kišove riječi ne odnose se samo na Mariju Čudinu i njega, već i na Marka Miljanova. I Marko je ‘’bićem, svešću, sudbinom’’ odredio i učinio svoj ‘’odnos prema svetu i stvaranju’’, koji je, dakle, ‘’posledica jasnog izbora’’. Marko ‘’se opredelio’’, njega je ‘’sudbina odredila da luta pustinjom’’, nije ‘’izabrao ‘cveća staze’’’. I njegov izbor ‘’ukazuje, bolno ukazuje, na odbačene puteve’’.

Podsjetimo se, Marko piše: ''Ali, rasudi, brate, je li pravo da se zaboravi sveti rad pravijunaka, a cvijeće i rosa, potočić, ljepota ženska, pjesma slavuja u lug, maovina, magla i vazduhništa se ne zaboravi. I u pakao je doprlo pero, i pamet vješta stvara romane i česa nije... Piše se o glavarima i zapovjednicima, no Vule Neškov i Rade Mučin, s dostinom, nije bio glavar, ni cvijeće, ni slavuj! Pjevaj, o brate, o tome slobodno! O, brate, da znaš Vula i Rada, s družinom, što su činjeli, opisâ i’ bi prije drugoga.’’ Neko je izabrao i nezaboravlja da pjeva o cvijeću, kaže Marko (‘’ko je izabrao ‘cveća staze’, taj će lutati cvetnim stazama’’!), a on je izabrao da govori, piše i ‘’pjeva’’ o moralu, o etici, o dobru i zlu, tom osnovnom izboru i raskršću sa  izvora saznanja koji postoji u čovjeku. Stvarajući i birajući svoju ‘’kulu’’ i svoj ‘’zamak’’ morala, časti i dobročinstva, Marko je stvorio i izabrao ‘’svoj sopstveni svet’’, ‘’koji će u svojoj efemernosti ipak stajati na licu zemlje kao pokušaj ispravke.’’ Jer – ‘’Svaki je izbor jedini izbor.’’

Za gnostičare ovaj svijet je ‘’poraz stvaranja’’ (Kiš).[8] U osnovi to je i Njegoševa misao –''Tijelo stenje pod silom duševnom, / koleba se duša u tijelu; / more stenje pod silom nebesnom; / koleblju se u moru nebesa. / Niko srećan, a niko dovoljan; / niko miran, a niko spokojan. / Sve se čovjek bruka sa čovjekom, / gleda majmun sebe u zrcalo.'' Dakle, Njegoševa misao je, u osnovi, gnosa, kao pogled na svijet i život. Ipak, Njegoš, na samom kraju, pravi jedan veličanstveni obrt-potez kojim, ponovno, uspostavlja – Božijom subverzivnom kreacijom, dakle, ‘’jednom monumentalnom mahinacijom’’[9], jednom ‘’čistom nebeskom podvalom’’[10]izgubljenu ravnotežu i harmoniju u kosmosu i svijetu. On, naime, u onoj tački u kojoj se susreću i prepliću, s obzirom na Božije ustrojstva svijeta, užas, očajanje, rezignacija i pesimizam, nalazi, ipak, jedno, uprkos svemu dakle, uporište za nemirenje, bunt i otpor prema nepravdama i lažima, tiraniji i tiranstvu, goloj moći i nasilju! To je uporište borbe, stalne borbe protiv zla i nedovoljstva svake vrste, protiv neslobode i nepravde, svake laži i paralaži! Njegoševa ideja borbe, čista ideja čiste borbe, čisti borbeni koncept svijeta (i samo u njemu je svijet, kao i čovjek, čist, idealan, svet, harmoničan, u ravnoteži i savršen!) – ‘’rođena u srcu zla, ona je izvan domašaja zla.’’[11] Njegoš je odlučio, dakle, da nema – predaje! A i kome da se preda?![12] U svijetu u kome ne postoji alfa i omega pravednosti i dobrote, savršenosti i harmonije logičkog koncepta stvaranja svijeta i čovjeka, dakle, u takvom svijetu nema se ni kome predati! U svijetu pakla ostaje samo jedno – borba! I prezrenje prema svemu nesavršenom, neljudskom, nepravednom, neslobodnom, tiranskom, nasilnom i zlom! Ali, i odlučnost da mu se – baš zato što u vrijednosnom i etičkom smislu zavređuje samo i jedino prezrenje – stane ‘’nogom za vrat’’![13] ''Vuk na ovcu svoje pravo ima / ka tirjanin na slaba čoeka; / al tirjanstvu stati nogom za vrat; / dovesti ga k poznaniju prava, / to je ljudska dužnost najsvetija!’’ (‘’Gorski vijenac’’) Boriti se mora i treba stalno, bez prekida i uzmaha! ‘’Neka bude borba neprestana.’’

U toj i takvoj borbi ne može se izgubiti. Svako ko je spreman na borbu i ko u njoj istrajava stalno i dosljedno, on je samim tim, već pobjednik![14] "Treba služit česti i imenu / neka bude borba neprestana, / neka bude što biti ne može - / nek ad proždre, pokosi satana! / Na groblju će iznići cvijeće / za daleko neko pokoljenje." (‘’Gorski vijenac’’) I to je jedini dosljedan i adekvatan ljudski podvig, viteški čin, čudotvorni, besmrtni čin. I to je jedina moguća besmrtnost.[15] ‘’Pokoljenje za pjesnu stvoreno, / vile će se grabit u vjekove / da vam v’jence dostojne sapletu.’’ Jer, ko se stalno bori taj je samo po tome, i jedino po tome, istinski, vrhunski, čudotvorac. Čudotvorac istine i prave ljudske slave. ‘’Čak i ako padne, on je pobednik’’, kako reče Sofija Prostitutka za Simona Čudotvorca iz istoimene pripovjetke u knjizi Enciklopedija mrtvih.

Nije samo Njegoševa misao, u osnovi, gnosa, već i Iva Andrića. Kiš je upravo sličan Andriću po shvatanju uloge literature, po shvatanju porijekla, mjesta, prirode, zadaće i svrhe, smisla čovjekovog života u svijetu i vasioni, kosmosu, koje je po svojoj izvornoj biti, u oštroj suprotnosti i neskladu sa zemljom na kojoj obitavamo i pokušavamo da osmislimo i opravdamo svoje rođenje i trajanje. I zato izgledamo, ponašamo se i živimo ''na zemlji pomalo na način preživelih davljenika'' (Žak Lakarijer) i zato ’’sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma’’ (Andrić). Dakle, i Andrić, kao i Njegoš, stoji pod jakim uticajem gnostičke misli. Kiš, ne slučajno u eseju o gnostičkom pjesništvu Marije Čudine –’’Jedna gnostička užasna formula mogla bi da stoji kao moto pred ovom poezijom (Marije Čudine), kao danteovski natpis nad zemaljskim paklom u koji se ulazi rođenjem: ’Ja sam na svetu, ali nisam od ovoga sveta''[16] – navodi čuveni Njegošev stih ’’Svet je ovaj tiran tiraninu’’[17], kao i misli Žaka Lakarijera o gnostičkom viđenju svijeta i života (vrlo sličnim Andrićevim iz ‘’Eseja o Goji’’): ’’Svet u kojem živimo nije samo nejasan i mutan, kao olovo težak i osuđen na smrt, nego je taj svet nastao jednom monumentalnom mahinacijom, to je, dakle, jedan nepredviđen i slučajan svet, čista nebeska podvala, gde su svaka stvar i svako biće posledica jednog kosmičkog  nesporazuma. U tom kolopletu grešaka,  u čovečijem padu i tom sveopštem potopu što ga predstavljaju povest materije i čoveka, mi smo na zemlji pomalo na način preživelih davljenika, osuđeni na večnu samoću, planetarni robovi, žrtve jedne nepravde na kosmičkom nivou. Zvezde, eter, eoni, planete, zemlja, život, put, mrtva materija, psiha, sve je umešano, sve je uvučeno u taj univerzalni skandal.’’[18]

 

Ipak, ‘’‘cilj gnostika nije istovremeno gašenje života i saznanja, nego nadilaženje, nadrastanje i jednog i drugog, sticanje nekog hiperživota, hipersaznanja’, kaže Žak Lakarijer. A šta je drugo ova poezija, šta je poezija uopšte, do to, taj krsni put ka višem saznanju, ka opasnoj lucidnosti koja je cilj sebi samoj, taj najhrabriji i najopakiji demijurški čin: sve shvatiti, sve prihvatiti, lucidno i bez obmane, i istovremeno sve odbaciti u ime te iste lucidnosti i priključiti se zatočnicima one jedinstvene pobune čiji je ishod jasan. Suprotstaviti Bogu svoj sopstveni sistem, jedan jedinstven i nov genezis, jedan nov svet koji nije u skladu sa ovim svetom, jednu lucidnost koja ruši zgradu stvaranja, skrozirajući je jednim jedinim pogledom prezrenja.

...’U tekstovima u kojima opisuju ljudsku sudbinu, gnostici se jednako ponavljaju, kao da se i tu sudaraju sa tamnicom reči. Nazivi kojima označavaju ovaj naš svet svode se na nekoliko formula koje se jednako vraćaju: 'tvrđava hermetički zatvorena', 'tamnica', 'kloaka', 'blatište', 'pustinja'. Tako i za ljudsko telo: 'grobnica', 'gruba odeća', 'okovi', 'uljez', 'otrovno more', 'vampir'.’ (Isto)’’.

Šta je literatura, dakle, uopšte, pa i Kišova dakako prije svega,  ‘’do to, taj krsni put ka višem saznanju’’? U biti, naravno, ovo važi, i za misao i riječ  Njegoševu i Marka Miljanova. Njegoš se, u odnosu na Marka kao filozofa-etičara, kao filozof ontolog i filozof-gnoseolog, više, naravno, bavio ovim i sličnim pitanjima (o biti svijeta, o ljudskoj sudbini i sl.). Čovjek je po Njegošu dvostruko biće, biće sa dva zakona: i duhovno i materijalno, i uzvišeno, duševno, i nisko, podložno zemaljskim, tjelesnim, ništožnim strastima i instinktima: „Njegova će duševna tablica / S obje strane biti načertana / S dva sasvijem protivna zakona.” („Luča”, VI, 93–97) Pjesnikov Gospod se obraća čovjeku: „Moć će čovjek ova dva zakona, / Kad posveti misli mojoj pravdi, / Bez nikakve muke različiti.” („Luča”, VI, 100–104).  

Duhu, svijetloj ideji, koja je izlećela i doletjela iz vječnoga ognjišta, tuđe je sve što je materijalno, ograničeno, slabo i jadno. Duhu je, kaže Njegoš slično gnosticima – u svijetu koji je pakao, što je za Njegoša nesumnjiva i očigledna činjenica i istina – tuđe ljudsko tijelo, ''ništavi hram'',  ''vremena tavnica'', „mračna vladalica”, „tegotni okov fizičeski”, ''tuđe breme'', ''stručak slabi i nejaki'', ''mah smrtni'', ''neprozračna smrtna zavjesa'', ''tupi pogledi'', ''metež ništožnosti'', dakle, tuđa mu je cjelokupna realnost, stvarnost kojoj je u osnovi materijalno, prolazno, ograničeno, što je „ručak gada puzećega”. Kod Njegoša duh je, dakle, tuđ tijelu i fizičkoj stvarnosti, odnosno svakidašnjici. Duh se ne osjeća u ovom našem zemnom, (ne)ljudskom svijetu, među čulnim, predmetnim, materijalnim stvarima kao kod svoje kuće. To nije njegov zavičaj. Daleko je njegova rodna kuća.


[1] Iz jednog razgovora Dimitrije Popović svjedoči: ‘’Danilo je…rekao ozbiljnim tonom: ‘…Ovo će se vrijeme pamtiti po slikama straha i smrti’.’’

[2] ’’...Ma se smrti jednako bojimo; / smrt je grka starcu ka đetetu.’’ (P. II P. Njegoš: ’’Šćepan Mali’’)

[3] O načinu na koji je Kiš napisao tekst o njenoj poeziji, Čudina mu u pismu kaže: ’’...Pisao si...kao da imaš u duši skrivenu neku ’malu čudinu’ (namerno je bez inicijala), jedno mjesečarsko zvjerče bez stalnog oblika ali ne lako razorljivog duha. Tako si pisao.’’ Dakle, kao da ima neku malu dušu čuđenja i čuda u sebi koja ne posustaje u posmatranju i odgonetanju ’’proze svijeta’’ i koja baš zbog toga i ima i mora jedino i imati ’’izgubljenu poetiku’’. Čudina se u svojim pismima Kišu obraća sa ’’Dragi moj Daniluška’’, ’’Dragi prijatelju’’, ’’Danilo dragi’’..., a jednom se potpisuje sa ’’Tvoj sitni bolesnik m.’’ Ona mu je posvetla i jednu pjesmu –  Pustinjska lisica (za Danila Kiša): ’’Čojek jedan ćudi posebnih, tanak, struka uskoga,/kose razbarušene poput prašumskog raslinja, kaže/da je vidio Lisicu pustinjsku na pariškim ulicama. Bože,/uzvraća poeta, što radi to stvorenje iz pustinje/među ljudima koji su nedostojni njezine ljepote/i očaravajućih očiju u kojima se prikriva melankolija/kao zec u grmu, kao zmija u tajanstvenom leglu od opala i/perja sitnih ptica koje borave na Svetoj gori,/među posvećenim kaluđerima. Ona, Lisica pustinjska/čak ni u snu tih svetaca ne može biti sretna./Poeta, mahnito zaljubljen u njezin ukočeni pogled,/smatra, ali i to sumnjivo, da će ona/u Vrtu Bestiariuma ipak naći razloga za svoje/ugroženo postojanje, razlog za odražavanje svoje sjete/i melankolije pustinjske./O takvoj melankoliji živ čovjek zna premalo./A poeta je pripravan na to da čeka Pustinjsku lisicu,/pa trajalo to i do kraja njegova života/koji nije ništa drugo do iluzija, a i Lisica će/za to vrijeme, kao i svi što žive u Bestiariumu,/u iluziji samo živjeti. Bog je odlučan u tome/da njihov život produži do krajnjih granica./Iluzija je vječnost njihova i najtrajniji/životni vijek što ga slute oni koji su se/začarani ili zabrinuti zbog okrutnosti vremena/bavili molitvama, metafizikom i umjetnošću.’’ (Iz knjige Nož punog mjeseca, Split, Logos, 1989). I ja sam na Gorici, u srcu Podgorice, više puta vidio lisicu, oči u oči, bićem u biće, upravo na način kako ju je vidio Kiš posredstvom Marije Čudine, pa mi je ova pjesma melem na dušu svakom svojom riječju, svakim svojim stihom. A i dalje – jer znam sigurno da će opet i opet doći – sam ‘’pripravan na to da čeka(m) Pustinjsku lisicu.’’

[4] ‘’Marija Čudina je priznala svoj poraz rano, vrlo rano, i tada je ‘kula’ bila za nju samo pribežište od zla, priznanje poraza, priznanje nemoći; plač više ne pomaže, istina o svetu, zlo ovoga sveta, ne može se reći nikom. Pesniku ostaje još jedino to tragično saznanje različitosti, to saznanje pogibeljne tajne, to odabraništvo, to odsustvo hrabrosti da se podnosi nesavršenstvo sveta: Nikad nisam dotakla nebo / kao druge hrabre djevojke, / ali sam zato mnogo i usrdno plakala, / i pustite me da u kulu uđem.’ (Isto, 51)

            S takvom tajnom u srcu, tajnom nalik na smrtni greh, pesnik gubi pravo da govori reči utehe, i ne ostaje mu ništa drugo nego da se povuče u ‘kulu’, u dobrovoljno izgnanstvo. Izgnani a izgone se: ‘Od sada više nećemo smjeti / dolaziti tužnima da ih tješimo. /         Naše oči moraju zavijek ostati / u pustoj kuli zatvorene.’ (Isto, 54)

            No to bekstvo od sveta, to zatvaranje u ‘kulu’ – kako se ne bi moralo svedočiti, a valjda i iz milosrđa prema blaženima duhom – vremenom postaje uteha, a ‘kula’ pribežište od zla, idealan predeo u kojem se biće naoružava strpljenjem, u kojem se svet osmišljava ‘muzikom’. ‘Kula’ postaje na taj način Nojeva barka koja pluta po sveopštem potopu, no pluta. U njoj se krije seme nekog novog sveta, mogućnog sveta. I to je jedini još predeo koji pesnik može da spokojno gleda, koji ume da slavi, jedini svet koji podnosi bez kajanja i bez primisli, taj šejkinski Zamak savršene arhitekture, taj tvrdi grad sa iluzijom trajanja. Tu se svetkuje život, jedini dostojan život. ‘Svetkujte svoju smrt isto tako kao i svoj život, / bića pozvana da se / nastanite ovdje. Nema ljepše pokrajine.’ (Čađ i pozlata, 88)

            Tu vlada bratstvo ljudi i životinja, tu je život osmišljen, tu kao da je borba s demijurgom urodila plodom, tu kao da se nazire mogućna pobeda, to kao da jeste pobeda. Jer ta je kula podignuta uprkos Bogu, ta je kula izazov Bogu, ta kula je sagrađena po idealnim planovima, to je idealna kula, večni zamak. Umetnost je sve, život je ništa. Tu se, u tom šejkinskom zamku, čovek još može nadati nečem.’’

 

[5] Appendix ili Mala gnostička antologija       

Kako bih svoj tekst oslobodio, bar donekle, citata i neposrednih dokaza, zamislio sam da su od poezije Marije Čudine ostali, kao od Sapfo (VII i VI vek pre n. ere) samo fragmenti – a šta od pesnika ostaje u našem sećanju, u našem duhu, do skoja strofa, koji stih? – i poneka pesma. Kao od gnostičkih pesnika ili kao bogumilski spomenici, kojima je fragmentarnost sudbina, kojima je fragmentarnost izazov i osveta sudbine. Gnostički duh baca svoj prezir u lice sveta i Boga, a Bog i svet im uzvraćaju istom merom. Pošto svet doživljavaju kao san kakvog zlog demijurga, gnostici pišu stihove kao po vodi. Zbog fragmentarnosti pesama – reliquiae reliquiarum – zamišljeno pustošenje vremena postaje realnije, edukativnije. Ovaj izbor ima, dakle, ovde dvostruku funkciju: on je u prvom redu estetički („Svaki izbor pesama jeste, i mora biti pre svega estetički“, kaže gospođa Jursenar), a tek zatim, i istovremeno, ilustracija teza o poeziji Marije Čudine kao poeziji prožetoj do dna duhom gnostičkog odricanja. Ovaj je dodatak dakle sastavni deo eseja pod naslovom „Izgnanstvo i kraljevstvo Marije Čudine“. D. K.; ‘’U osnovi njegovog (Kišovog, primj. G. S.) bića bilo je izgnanstvo tipa Franca Kafke i Emila Siorana, mada je, po svom gnostičkom opredjeljenju, bio bliži Sioranu.’’ (Jezdimir Radenović: ‘’Život i literatura’’, Pismo iz Pariza, ‘’Pobjeda’’, 26.02. 2005.g., kulturni dodatak)

[6] Čujmo misli vojvode Marka Miljanova o humanizmu čojstva kao napretku slobode, u kojima je naslutio nastanak čak i modernog totalitarizma u XX vijeku, iz dijela pisma vojvodi Peku Pavloviću koji se odnosi na ulogu Evrope u Rumeliji (zapadni dio Osmanskog carstva) i Bugarskoj đe se Pavlović bio preselio nakon izgnanstva iz Crne Gore u Srbiju. Marko kao i Njegoš uviđa suštinu svjetskih odnosa, tj. njihovu bit, a ona je, kao što kaže i ruski mislilac Solovjov, prije svega moralne prirode, ispred svake sociološke i slične problematike. Marko uviđa beskonačnost kao suštinu zla koja izvire iz pogrešno postavljenih temelja i razvojnih pravaca savremenog, građanskog društva, pa primjećuje i naslućuje najezdu diktatora i diktatura u osvit XX vijeka – vijeka modernog, najstrašnijeg zla, totalitarizama, i lijevih i desnih, različitih vrsta genocida, u kojima mnogi stradaju zbog jednog, kako on piše – savremenu umnoženost i beskonačnost tirjanstva i tirana kojih je „na svaku stranu”, a nema ili je sve manje onih ličnosti iz prošlosti i velikana koji su stradavali zbog čitavog ljudskog roda, koji teže dobročinstvu i pravdi, opštečovječanskom dobru i boljitku, pravom napretku za sve.

„Ja ne znam, Peko, oće li bit muke tome narodu od Jevrope, tek se čuje prijetnja od nekije silnije koji misle da je u njin špag svačija sloboda i da ju ne trebuje ljudstvu imat koliko je bog reka, no koliko oni dopušte. Između drugije, čuje se da je Bizmarko ukorio Tursku što nije na brzu ruku ugušila istočnu Rumeliju. Evo znatni i slavni čojek sadašnjega vremena kako nebožanstvenu pravdu šilje nejačemu! A govore da se napreduje u svačem. Kad bi tako bilo, poštenje bi napredovalo i sloboda carovala, da napreduje što treba za lju(d)stvo i čojstvo. Bi reka Bizmarko s družinom da se oslobode istočni i drugi narodi. Valjalo bi reć: dosta je bilo gušenja bezbožnoga. Nije pravo ljucki rod neljuckoći puštit da ga tako ponizi. Može bit u dosta je stvari napredak, no u ljuđe se ne vidi toga, koji unapređaju što je sveto, kako je bog čojeku odredio. Jest razne robe više, tek poštenije ljudi manje. Pa kad bi se od prije Hrista nabrajali, eto, Atina, Sparta, Rim i mloga mjesta su rodila ljuđi koji su izmučili sebe za narod, a sad muče narod za sebe. Čojstvo traži napredak slobode, a ne druge robe. Bizmarko ne sluti napretku slobode no sile. On bi reka da je svoje pleme Nijemce oslobodio, a za druge ne misli. Ali, to nije dosta čovjekovoj dužnosti, koja traži da se svačije pravo čuva i poštuje. Kad ne bi tako bilo, no svak sebe i svome, onda životinji se približavamo, a na starešinstvo bogom dato nam zaboravjamo…Bilo je, Peko, i prije zlije sebičnjaka, zvjerova kao Neron i Kaligula s njinom vrstom, no je Solona bilo s njegovom vrstom kakvije nema sad’ a Nerona i Kaligula na svaku stranu.” („Djela”, str. 614 i 615; podv. G. S.)

[7] Kako piše Branko Banjević: „Marko Miljanov nije arhaičan pisac, nije on ono ‘naš hrabri Vojvoda pod starost nevješto zamijeni mač perom’. On je nepismen kao što je Sokrat bio nepismen. Marko se ne služi vještinama, on se služi čovječnošću. On ne stvara djelo zanatom nego čovjekovom ukupnošću. On se, dakle, služi onom vrhovnom stvaralačkom vještinom svojstvenom samo genijima. Njegovo djelo je sastavljeno od presudnih momenata, kad se postaje čovjek ili se nestaje kao čovjek. Njega interesuju samo čvorišta u koja se sve sastaje i gdje se sve razrješava.”

 

[8] ‘’Kišov otac je bio mađarski Jevrejin, koji nije mnogo držao do religije. Majka je bila pravoslavna Crnogorka (= Srpkinja). Sa četiri godine kršten je u pravoslavnoj crkvi. U kući se govorilo isključivo srpski i negovali su se pravoslavni običaji i verski obredi. Sve do svoje šesnaeste godine bio je pravoslavni vernik. Tada mu, posle duže i teške bolesti, umire majka i on prestaje da veruje u Boga koji dopušta da neko takav umire u velikoj patnji i relativno mlad, ostavljajući iza sebe siročad. Postaje ateista, što je saglasno i sa tadašnjim školskim vaspitanjem. Ono što je mnogo kasnije u jednoj pripremnoj skici za priču „Ogledalo nepoznatog“ zapisao za njenog naratora: „Samo što nisam rekao: ‘Religija je opijum za narod’“, moglo bi se s razlogom pripisati i Kišu gimnazijalcu. Njegov potonji ateizam, međutim, ne bi se mogao opisati ovom lenjinskom formulom. [Ali je držao da je učenje o zagrobnom životu važan temelj religije. Šezdesetih godina, na primer, započeo je pisanje (nedovršenog) romana na tu temu (Legenda o spavačima), čije su pripremne skice objavljene posthumno u sklopu knjige Skladište. Od svega toga uspeo je da dovrši samo jednu istoimenu pripovetku koja je potom ušla u sastav zbirke Enciklopedija mrtvih.] Početkom osamdesetih svedok je povratka religioznosti u svetu razočaranom političkim ideologijama koje nisu ispunile svoja obećanja. On je nezadovoljan sobom i postojećim svetom i priklanja se gnostičkoj spiritualnosti, sledeći gnostičku pobunu protiv sveta i njegovog zlog tvorca. Dobri gnostički Bog nije tvorac ovog sveta, ispunjenog zlom. Kiš veruje da nijedna institucionalizovana religija ne može doći do pravog Boga, Boga gnostika. Ali njega u gnosticizmu jedino zanima motiv pobune, a ne i tema Boga. Vlastita teška bolest, dijagnostikovana 1986, međutim, čini bespredmetnom pobunu protiv sveta i ponovo uvodi temu Boga.’’ (Prof. Ilija Marić: ‘’Beleške o Kišu i filosofiji’’, teologija.net)

[9] Misao Žaka Lakarijera, citat iz Kišovog eseja o poeziji Marije Čudine: ’’Iz prepiske’’, KOV, Vršac, 2006.g., str. 87/88; ‘’Zvao se Danilo Kiš. Neću Vas ništa naučiti ako vam kažem da je to bio čovjek dvostrukog porijekla, mađarsko-crnogorskog, koji je živio između te dvije regije. Odnosno, čovjek kako je to sam govorio, kojemu su bliske sve religije s ovih prostora.’’ (Žak Lakarijer: ’’Čovjek i djelo: Danilo Kiš – Savjeti mladom piscu’’, ’’Pobjeda’’, kulturni dodatak, 06. 10. 2001.g.)

[10] Isto; Ove misli Žaka Lakarijera koje citira Kiš kao da su ’’izašle iz šinjela’’ upravo Njegoševog kada govori o Satani: ’’...gorda se je duša Satanina / oblačila u haljinu crnu; /  slovoljubni ovaj vojevoda / mir nebesni pokolebat hoće...’’ (‘’Luča mikrokozma’’)

[11] Ovo je Kišova misao izrečena o poeziji Marije Čudine, što ne treba da zbunjuje i čudi, jer, baš poput Njegoša, Čudina, kako piše Kiš, ’’teži ka apsolutu (saznanja, lepote, pobune)...’’ Dakle, ’’pošto teži ka apsolutu (saznanja, lepote, pobune), poezija Marije Čudine je izvan vremena, ona je bezvremena, što će reći izvan efemernosti aktuelnih zbivanja; to nije prigodna poezija. Rođena u srcu zla, ona je izvan domašaja zla. Zato su njene ličnosti pre anđeli nego deca, zato su njene ptice mitske ptice, zato je u njenoj arhitekturi kula središte sveta, ona savršeno zamišljena kula što se na pejzažima renesansnih majstora nazire u drugom planu, kao kroz maglu, kao čista koncepcija’’.

[12] ’’Čudina svoje viđenje sveta kao izgnanstva i pakla najavljuje sasvim u gnostičkom duhu: prezrenjem. Prometejskoj pobuni, formulisanoj kod Getea uzvišeno i patetično (’’Ništa ne znam bednije od vas, bogovi’) ona suprotstavlja tihu rezignaciju, prezir: ’I tako se nikad neće saznati, kakav je bio tvoj / posljednji čas. Jesi li se predao? Sam si rekao / da se i onaj koji se bori, mora predati jednom. / Pa možda odlučiš da se ne predaš. A i nemaš kome!’

 ’A i nemaš kome!’ – Ovo je valjda jedina aluzija na Tvorca u poeziji  Marije Čudine, a i ona svedoči samo o odsustvu Boga, o porazu bića.’’ (Danilo Kiš: ’’Iz prepiske’’, KOV, Vršac, 2006.g., str. 83)

[13] Njegoševi stihovi sadrže kritiku svake sile i čistu etiku : ’’ ...a bogu je žertva najmilija / potok krvi kad provre tiranske.’’; ‘’…Sve su sile mrtve i ništave / za onoga koji pravo misli, / te čast ljubi više nego glavu.’’; „Za poštenje umiru junaci. Upravo čovjek onda i pogine, čest i poštenje njegovo kad mu se oduzme”; „Svak je rođen da po jednom umre / čast i bruka žive dovijeka”; „Do poštenja sve je mrtvo / ono živi vjekovječno”; „Grob je častan, život vječan / život sraman, grob vječiti”; „Blago tome ko dovijek živi / imao se rašta i roditi”. Njegoševa čista etika je nadređena vjeri i religiji. „Bog je zamijenjen čovjekovom slobodom...To je svjetski fenomen.'' (Žarko Đurović: MATICA, jesen 2013.g., www. maticacrnogorska.me)

 

[14] Čak i ovđe Njegoš nije daleko od gnostika! Jer, u biti sve – od kosmičke, nebeske, do čovječanske, istorijske nepravde – uvijek ili odvajkada ostaje kako jeste, bez suštinske promjene. Ili, kako to kaže Kiš govoreći o poeziji Marije Čudine, čak i tigar, jedina od životinja ’’koja je u svom savršenstvu svesna nesavršenstva sveta’’, čak i on, dakle, ’’pokazuje se ovde u svojoj punoj bedi, kao poraz stvaranja: tigrovi se zapravo ’sasvim malo razlikuju od ostalih bića/ljigavih i tmurnih', i umiru neslavno i anonimno, kao žabe, kornjače, meduze i crvi, uprkos gordosti, uprkos lepoti, uprkos 'užasnoj simetriji', ili upravo zbog nje.''

Bez obzira što je kod Njegoša stalna i dinamična borba kao osnov cjelokupne opstojnosti kosmosa i života, kod njega nema naznaka da se tom borbom dolazi do nekih viših i savršenijih egzistencija i inteligencija. Ni Bog nema, znanje, ideju, samosvijest, snagu i moć da mijenja suštinsku stranu našeg svakodnevnog, zemnog, materijalnog svijeta, njegov karakter i sadržaj. Ovo se vidi i u sljedećoj analizi o odnosu Boga i Haosa u Njegoševoj filozofiji. ''...Ni bog sasvim ne poznaje moći i granice Haosa.'' (Slobodan Tomović: ''Njegoševa filozofija prirode'', ''Obod'', Cetinje, 1975.g., str. 139)

Kod Njegoša – iako u krajnjoj instanci u svijetu nad svim ''umna sila toržestvuje'', iako je čovjek kao umno biće, ipak, gospodar, makar ''i u ropstvu'' (dakle, ograničeni gospodar) – ni borba ni njeni rezultati u svijetu i životu nijesu ne samo unaprijed osigurani i predvidljivi, nego čak, čini se, da nijesu ni preovlađujući u pozitivnom, tzv. ''pobjedničkom'' tonu i duhu. Realno je i istinito samo to da je nužna ''neprestana borba'', van svih pojednostavljenih i mehaničkih, ograničenih i prilično, ako ne i apsolutno, tupih i neproduktivnih dihotomija pesimizam-optimizan, pobjeda-poraz... U ovom smislu ni Njegoševoj filozofiji i (po)etici uopšte ne može biti, čini se, strana i daleka sljedeća misao Marije Čudine: ''I zar nam se sada ne čini da svaka sudbina ima svoj kraj. Svačije vrijeme prođe. I udes jedan zao smijenit će drugi, još gori.’’

 

[15] Podsjetimo se još jednom riječi Marka Miljanova: ''Za mene je najstrašniji svetac, koji mre za opštu i za božu pravdu...'' Sveti Petar Cetinjski ističe da lako je živjeti za života, teško je živjeti poslije smrti”. Sloboda je neizostavni uslov ove moralne besmrtnosti, a svrha života je ispunjenje najviših ideala ljudskosti. Kišova riječ iz pakla govori strašnim istorijskim prizorima upravo o nepostojanju slobode i o raznim torturama nad čovjekom. Kant piše da jesloboda smisao čovjekov od postojanja. Sloboda je izbor u stvarima između dobra i zla”, a Njegoš daCrnogorac kad izgubi slobodu i nezavisnost on više svoj život ne iščitava ni u što”; „Zasja sveta carica sloboda”; „Da se junački amanet očuva / divno ime i sveta sloboda.”

 

[16] Danilo Kiš: ’’Iz prepiske’’, KOV, Vršac, 2006.g., str. 88

[17] ’’Marija Čudina doživljava svet i rođenje kao izgnanstvo. Ništa u njenoj poeziji ili skoro ništa, nije ’od ovoga sveta’. U njenim pesmama nema nostalgije, nema sećanja na detinjstvo, nema lokalne boje, nema bekstva u mediteranski pejzaž, nema pustih ljubavnih zagrljaja, nema ljubavne čežnje, do samo saznanja da je ’svaka ljubav žalostivo smrtna’; nema utehe, nema nade, nema milosti. Svet je ovaj tiran tiraninu. Pesnički svet Marije Čudine je svet bez Boga, svet očajanja i beznađa...Iza nevinosti, u srcu nevinosti, cveta i sveta, krije se pakao postojanja i seme smrti.’’

[18] Danilo Kiš: ’’Iz prepiske’’, KOV, Vršac, 2006.g., str. 87/88



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.