Kultura

Goran Sekulović

Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (V)

Nov 13, 2022 3 Komentara

(15 riječi)

TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

 

 

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

 

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

 

 

II GLAVA

 

Ujević je bio vrlo aktivan pisac. Njegov spoljašnji život je protivrječio unutrašnjem. Teško shvatljiv po načinu života koji je vodio, nedisciplinovan, nesrodan, u svakom slučaju izdvajajući se po životu koji je vodio od ostalih ljudi, on je u svome duhu bio disciplinovan, uravnotežen, pomiren sa životom i sobom, uzvisivši se tako nad svijetom i nad njegovom praznom, ništavnom i prolaznom prozaičnošću. ’’Najveći dio života proveo je bježeći od konvencija, kao moderni nomad i samotnjak, skoro pa prosjak u materijalnom i kraljević u duhovnom smislu. Bio je profesionalni pjesnik u bodlerovskom smislu, interesiralo ga je stvaranje, bio je nepodložan "oporezivanju i raboti" tj. nesposoban za obavljanje bilo kakvog takozvanog zanimanja.''[1]

Ujević je kao rijetko ko od naših pisaca imao veoma bogatu i široku kulturu. ’’Uspio je Ujević mnogo pročitati, bio je erudita, makar ne sistematičan, a njegova je načitanost vidljiva u esejima koje je pisao. Znanje stranih jezika i pjesnički dar Ujević je iskazao u brojnim sjajnim prevodima.''[2] Svestran erudit, znalac mnogih jezika (prevodio je sa njemačkog, ruskog, francuskog, engleskog...), odličan poznavalac orijentalne filozofije i savremenih književnih i filozofskih strujanja, on je u svoje pjesme i eseje unosio cijelo to bogatstvo, prožimao ga i svojim životnim iskustvom i saznanjem. ’’Svakog sagovornika je impresioniralo koliko Tin zna. Prosto se čovjek morao upitati gdje i kada steknu tolika znanja. On je ličio na ogromnu biblioteku u pokretu.’’[3]

Biblijski motivi su ključni za doživljavanje života i pjesnikovo poimanje svijeta i posebno žene.[4] Marija, Isusova majka, simbol je nevinosti i bezgrešnoga začeća iz kojega se rodio Isus Hrist, spasitelj svih ljudi. Bezgrešno začeće upućuje i na netjelesnu, nečulnu, duhovnu ljubav. S druge strane, Eva je kao prva žena simbol grešnosti. Njezinom krivnjom nastao je tzv. istočni grijeh koji su naslijedili svi ljudi. Mišljenje je i da je Eva za sobom u propast odvela i Adama, jer ga je nagovarila da pojede jabuku. Vidimo da lik prve žene nije idealan. Tin ženu doživljava istovremeno i kao bezgrešno i kao grešno biće.

Tinove se pjesme, bogate skalom osjećanja, po poetskom izrazu kreću od jednostavnosti do prefinjene simbolike. U svojim sadržajima one otkrivaju bogate i brojne protivrječnosti koje su nekad prerastale svakidašnje jadikovke i izrastale u protest i bunt čovjeka koji u životu čezne za idealima i ljepotom, a ovaj mu, međutim, otkriva svoja crna i grozna naličja i nakaznosti. Umoran od života, skrhan svakodnevnim razočarenjima i nemoćan u svojim ljudskim i pjesničkim htjenjima, pjesnik dolazi do rezignacije, do pomirenja sa svim zemaljskim i prolaznim, i izgrađuje tako i svoju filozofiju života i svoj stav.

‘’U razdoblju rasta intenziteta bola, osjećaja  promašenosti i besmisla, više se okreće budizmu u kojem nalazi ponudu odmaka od patnje. U nirvani ne vidi vjersku dogmu, već psihološko rješenje, put za izlaz iz problema. Tin-Patnik u nirvani kao alternativi mrskog mu samoubojstva vidi mogućnost bijega i poništenja patnje. Kad uspoređuje Budu i Isusa, Budi priznaje sposobnost suosjećanja s ljudima i cijeni tu njegovu osobinu, ali kud i kamo savršenijim drži iskustvo patničkog života Isusa iz Nazareta koji on dijeli s onima kojima se obraća. Upravo ono što ga je privuklo budizmu, kasnije ga odbija, ono što naziva „pesimizmom patnje“, a pripisuje ga i kršćanstvu. Prihvaćajući život i otkrivajući u sebi ljubav prema njemu, Tin u budističkoj interpretaciji nirvane, prepoznaje negaciju života: „Žudnja za Nirvanom i paralelna Žudnja za beskonačnim kozmosom nalaze se na prapočetku mojega duhovnoga bića, pošto su jedna vrsta negacije individualnosti na višoj lirskoj i metafizičkoj ljestvici, no ipak ono što me vraća u individuaciju bića, to je poziv života koji tvrdi da sam ja taj i takav, da imam ime i broj godina i lice, stvari koje katkada kod mene u samoći izazivaju najdublje čuđenje.“[5]

Sa Tinovom poezijom pokazuje se nesumnjivo sličnost poezije Vita Nikolića. Ako postoje pjesnici koji su krvlju pisali svoje stihove i u svoje poezije utkali svo svoje življenje, sav svoj autobiografski opus, to su svakako Tin i Vito.  Naime, i Tinova i Vitova poezija je, iako možda naizgled i nije, izuzetno tematski i sadržajno, stilski i jezički, formalno i kompoziciono, raznovrsna i bogata. To je poezija duboka antiratna i poezija antitotalitaristička, poezija ljubavi prema životu i miru, zdravlju i bolesti, čovjeku i svijetu, tragičnom ljudskom biću, njegovim bolima, siromaštvima, ograničenjima, neshvatanjima, degradacijama, unižavanjima i ništenjima, putovanjima i drumovanjima kao simbolima vječnog traganja za ljepšim i dostojanstvenijim, humanijim i toplijim, svjetlijim i radosnijim licem čovjekovog trajanja (Njegoš: “Ko ne putuje, taj ne živi, taj ne znade što je svijet...”), ženi (Tin i Vito sa mnogim svojim pjesmama, a Njegoš sa pjesmom “Noć skuplja vijeka”, potpisali bi sljedeće stihove Mevlana Dželaludina Rumija: “Ova ljubav nadilazi izučavanje teologije, te stare prevare i licemerja.”; ‘’Kad voliš tad živiš lud, / sa patnjom, / i čežnjom / i brigom. / Pa šta? / Bez ljubavi nikuda ne vodi put, / sa ljubavlju, već si stigo.”), drugu, bratu, đeci, domovini, smrti, stihu i rimi, slobodi, ljudskosti, plemenitosti, poštenju, pravednosti, časti, viteštvu, herojstvu, čovjeku i njegovim svakidašnjim slabostima i vrlinama, stvaralaštvu i čitavom djelu čovječanstva, istoriji, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, tradiciji, kulturi, prirodi i bilju, nebu i zvijezdama, travi i kamenju, zemlji i Planeti, vasioni i svemu što postoji. Ili, kako kaže Tin, uistinu veliki i baš zbog toga tako rijetki Vitov poetski sabrat u patnji i drumovanju, boemstvu i kafanskom životu, u pjesmi “Odlazak”: “U slutnji, u čežnji daljine, daljine; / u srcu, u dahu planine, planine. / Malena mjesta srca moga, / spomenak Brača, Imotskoga. / I blijesak slavna šestopera, / i miris (miris) kalopera / Tamo, tamo da putujem, / tamo, tamo da tugujem; / da čujem one stare basne, / da mlijeko plave bajke sasnem; / da više ne znam sebe sama, / ni dima bola u maglama.” Tinovu pjesmu “Odlazak” komponovao je i pjevao Arsen Dedić. I Tin je svakako Vitu, Arsenu, Branku Miljkoviću i Miladinu Šobiću pravi brat po rimi. Kao i Tinove, mnoge su i Brankove i Vitove pjesme dušu dale za šansonu i muzički su pjevljive, te je i tu veza njihove poezije sa poezijama Arsena Dedića i Miladina Šobića. Poznato je, na primjer, koliki je uspjeh postigao pjevač Miki Jevremović sa Vitovom pjesmom “Pijem”.[6]

Tin Ujević je dosegao duhovne i dubine i visine stare Helade, dakle, jezgra i bitka evropskoga iskona pjesništva, mišljenja i filozofije, tragajući za sokratovskim načelom ''spoznanja samoga sebe'', ali i spoznanja, njegoševski rečeno, da je čovjek najveća tajna čovjeku.

''Kad pomislim na indijska božanstva automatski mi  pred oči iskrsne slika isprepletenih  krakova, vijuga, očiju. Ne znam kako, ali Tin je, iza te gužve čudnovatih božanstava, našao postojanje samo jednog Boga, koji je u svemu i iznad svega, izvor dobra i postojanja, kojeg nitko ne zove pravim imenom, jer ga nitko ne može pravo ni spoznati. Sam Tin koristi se mnogim nazivima Boga, a najdraži su mu Vječiti i Vasioni Duh. U svakom slučaju nakon Sarajeva dolazi do pozitivnih promjena u pjesnikovom životu, o čemu piše za boravka u Splitu. Što se tiče života u Zagrebu, trend  se nastavlja, osim epizode beskućništva, nakon izbacivanja iz bibliografskog zavoda 45. godine. Tin svoje srce vraća vjeri djetinjstva, ali zadržava iz indijskih religija (kao intelektulnu poslasticu), najpoštenije je reći, ono što mu se sviđa. U prvom redu ideju ljubavi i prijateljstva prema svemu i prema svima, a to isto je temelj Isusovog naučavanja. Isus je rekao „Tko nije protiv nas, za nas  je“(Mk 9,40). Osim toga Tin je poklonik ideje o šutnji u duhovnim stvarnostima, premda je ponekad progovarao o njima: “Ne treba se čovjek stidjeti svojih naročitih duhovnih pozicija, no ipak se katkada čini da ih se stidi, jer ih ne voli isticati, jer ih ne povjerava. Strah od istine ne ulazi u obzir. Tu pojavu samozataje istine treba razumjeti dublje, jer se sve tajne promjene i svi tajni pokreti duha ne očituju jednakom brzinom na površini, a pogotovo u gibanju duha ne treba biti napadne nametljivosti…duh ima svoju stidljivost, rezerve, koketeriju: on ne voli da se predstavlja lišen svojih stilskih osobina i vlastite trijezne otmjenosti, i samo u jednoj biranoj opremi i u svečanim haljinama on izlazi pred svjesne izbornike, sa slutnjom da biranost slova ne nameće izborni diktat… Pitanje je, je li čovjek poznaje čovjeka. Najveće je pitanje, je li čovjek poznaje sebe… Čovjek se ne smije bojati da istakne svoje ideje, a svoju ličnost može samo da podredi onoj ideji koja mu izgleda božanskog podrijetla, kao svoje sitno ljudsko sredstvo. Čovjek svoju veličinu i karakterno određenje prevodi u djelo time što se ukazuje plodan…“[7]