Kultura

Goran Sekulović

Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (VI)

Nov 14, 2022 5 Komentara

(15 riječi)

TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

 

 

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

 

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

 

 

Tin nesumnjivo spada među nekoliko najboljih pjesnika moderne poezije između dva svjetska rata u Jugoslaviji. Po nekim uistinu relevantnim kritičarima i valorizatorima njegovog pjesništva, i ne samo tog perioda. ''Silovit ritam kao zamajac koji ga izvukuje i iz šupljine, podzemno orguljane bogato tamom i svijetlom, mrkim nejasnoćama i lucidnim fosforescencijama, jedna visoka temperatura, stub leleka kao 'plamen rzaj ata' iznad svega, mnogostruka vika uperena ponekad protivu sebe, sve skupa stremi u Vis, u daleku metu sinteze i munjevne odgonetke. Jedno divovsko snalaženje među stvarima i udarci u njihove slabe tačke, stalno izbacanje tjeskobe do koje niko ne može da se sapne, na kamenu gole jeze i na nožu pitanja: čemu?, u neviđenom ratu sa veličanstvenim prostorima u sebi koji traže oduška. Usuđujem se da kažem to je najveća poetska gužva svetlosti i tmuše od Njegoša do danas i makako to izgledalo čudno i nevjerovatno direktan i jedini izdanak prostora kojeg je otvorio Vladika. Ako je Rade ikad pomislio:

 

Zemljana snago moj budući sine

u te da bacim sve što ne smjeh reći.

Od svoga oca ti ćeš biti veći

za čitav polet uskiptale tmine.

 

mislio je na rođenje u Vrgorcu 5. jula 1891. godine. On je pravi nasljednik njegovog veličajnog plamena, njegovog gorskog ognja, njegove visoke vokacije. Zbog tog blistavog požara nije mogao da stane u kuću, bio je prisiljen da se ljulja otvorenim drumovima pod zvonom visine, da sam i gord dršće u visini, da leleče glasom od koga puca kamen i podilazi strava. Koliko je raspet, koliko je na stazi varke toliko je i jedna silna ljubav na stazi vedrine, ljubav sveukupna gdje se početak i kraj dodiruju. 'Zovu me ljubav ja se zovem smrt' ili bolje 'Zovu me smrt ja se zovem ljubav'. Ne ostajući na sitnici, na detalju on je izbacio samo velike planove, disao prostorno, volumentarno, dizao most na titanskom slomu u sebi, kleo suncem koje je uhvatio u šake i koje mu je uskočilo u grlo i nedoživio objelodanjenje mnogih svojih svjetlosnih mrčava. Ovo zdanje nam ne služi na čast, zbog ovog zadnjeg trebalo bi ponekad da pocrvenimo bar sami pred sobom. Ovaj heroj na drumovima koji već 'počiva kruto s mukom livade povrh trome glave' traži razjašnjenje od nas, mi smo dužni da ga ocjelovimo već jednom, mi moramo bar danas da mu pružimo ljubav za koju se za života hvata, kao utopljenik za slamku, a ni slamke nije bilo. Trebalo bi da ga objedinimo, da sastavimo lađe te još neviđene katedrale. Za mene Ujevićev život ili bar antologija tih godina ima visok moralni smisao koji je dugo osporavan ili prećutkivan. Mučen od više raskola, i to raskola najvišeg formata, etičkih i umjetničkih, taj grozd jama bezdanica prošao je 'među istinskoga bića' i znači prometejstvo u ovom vijeku. Njega je održao stalni sukob njegovog mnogostrukog Ja i gonio ga da muški vrisne onu šupljinu pod suncem, održao ga je taj ponor koji je nicao nad njim i pod njim komadajući vedrinu njegovog koraka i mamurluka, to nemanje noža za Gordijev čvor svog postojanja. On se kretao sa omčom najvišeg pitanja o vratu i imao je snage da je nosi do groba... Tin pokazuje jedan 'ogroman krajolik nesreće i plamena', jedno poprište gorostasne borbe duha, jedno stostruko raznosmjerno strujanje smislova i krikova tamnina i vedrina.''[1]

Tinove pjesme plijene dubinom poetske misli i bogatstvom poetskog izraza. Ličnost Ujevića poslije Prvog svjetskog rata nosila je u sebi zatajenu, zagonetnu, duboko ljudsku i poetsku tragiku. Iza fasade boemije, koja je u svome stilu nosila otiske dekadencije jednog stanja duha iz vremena prije Prvog svjetskog rata, skrivao se tragični epilog vrele ljudske drame, strasno poetske drame. Tendencija izolacije u ličnom životu Ujevića, želja da se bude u svakom momentu prema životu, prema ljudskim i društvenim odnosima sam sa sobom, sam u svome poetskom svijetu, kao da je zaštitno uzimala različite maske. Moglo se stavljati pitanje pred zagonetnim boemskim odmetništvom Ujevića: Da nije po srijedi svjesno izazivanje svoga ličnog života, kao žrtve porušenih ideala, postradalih u brodolomima rata, povlačenje u monašku ćeliju pjesnika koji posvećuje svoj lični život umjetnosti kojoj će intenzivno i integralno predati sve svoje duševne nemire, krize, patnje i stradanja? Moglo bi se u nerazriješenim vidovima Ujevićevog boemstva naslućivati i njegova težnja da svoj lični život poistovjeti sa svojom poezijom, da u izolaciji sačuva nepovrijeđenu skrupuloznost svoga artizma, da u začaranom krugu svoje mašte, odijeljenom od materijalnog svijeta, bude u artističkim sferama potpuno svoj.

Stanislav Vinaver je nazvao poeziju Tina Ujevića „pijanim ludilom“. I zaista, Tin je složen, protivrječan, uskomešan od gužve raznorodnih elemenata. On je pjesnik grmljavine, pijanstva, bura i požara. Hrišćanska pasivna kontemplacija nije odgovarala njegovom usplamtjelom duhu. On nije shvatio kosmos kao mistični ambijent nastanjen natprirodnim snagama. Svijet je za njega poprište vječite težnje, pokreta i akcija, ostvarivanje žudnji ili prepreka snova, uvijek živ, prisutan i stvaran. On postaje produžetak, objektivizacija čovjeka, uslov njegovog postojanja, koje je uvijek ekstaza – vrisak ili poklič. Svijet je kao kakva neizmjerna akustična dvorana do čijih zidova, ma koliko oni bili udaljeni, dopire jeka ljudskog glasa, mnoštvo ljudskih glasova, brujanje čitavog čovječanstva koje se ne predaje i koje kipi. Tinov glas nije subjektivistički monolog izgovoren i ugušen u kuli, već pjesma toliko širokih dimenzija, univerzalnih podloga i snage neposredne strasti, da ona obuhvata i izražava svu zvučnu uskomešanost ljudskoga bića. Jer Tinov čovjek je sav izražen u treperenju glasnih žica koje će da poprskaju od napetosti. Ovaj Tinov vrisak potiče od potrebe da vjeruje u nešto, potrebe za predanošću i zalaganjem za neku ideju.[2] U njemu je ključao tako silan temperament da on nije mogao usvojiti skepsu ili pasivnost. On je bio duboko dogmatska priroda, morao je osjećati oslonac. Tin se kreće kroz život očajavajući ponekad što apsolutna istina izmiče – znanje „nije ništa drugo, do kroz mrake žedno tumaranje“ – ali poslije svega i uprkos svemu, on izlazi sa vjerom u ljude, koja kipti sa krvlju iz njegovih rana.

Čitav njegov život je neprestana i neutoljiva glad za daljim vidicima, ekspanzija ka beskrajima saznanja, ronjenje u dubine čovjeka, u kome je on našao u naslagama mulja zračenja dobrote i ljepotu. ’’Svijet duha može da odagna vjetrove zla. Da orodi misao putem poetske mašte. Nisu prave misli na dohvatu ruke. Mrki psi stražari spavaju na pragu.’’[3]

Patnička ljubav rođena u bolu i izrasla u njega, nalazi utočište u drugima, svoje zajedničko gnijezdo, i preobražava se u himnu radosti, u okrvavljeni betovenski krik u kome ima i plakanja i klicanja. Njegove pjesme: „Svakidašnja jadikovka“, „Molitva iz tamnice“, „Ulični pjevači“ i još mnoge – idu u red najviših modernih književnih ostvarenja na južnoslovenskom tlu. Tu pjesnik prevazilazi sebe i poništava sebe, žrtvuje se kao subjekt da bi njegova molba prožela i pokrenula ljude. Zaboravljanje uvreda došlo je kao izraz umjetničke i ljudske plemenitosti Tina Ujevića i njegove težnje ka bratstvu. Njegova nostalgija svjetlosti nije samo želja za individualnim usavršavanjem, nije aristokratizam i preziranje gomile koja po mnogima ima nostalgiju mraka, no želja za sjedinjavanjem ljudi, ne molitva i skrušenost i klečenje na koljenima no bunt i protest i vapaj i zamah u ime svih ljudi.

Period Ujevićeve zrelosti i snage obilježen je zbirkama „Lelek sebra“ (1920.)[4] i „Kolajna“ (1926.), u kojima je prisutno petrarkističko idealiziranje ljubavi i lika žene koji zauvijek ostaje udaljen i nedostižan.[5] Inače je Tin prolazio svojim djelom sve faze evropskog pjesništvom: parnasovstvo, simbolizam, ekspresionizam, futurizam, nadrealizam.[6] Što se tiče eksplicitnije Tinove samorefleksije autopetike, značajan je napis »Izvor, bit i kraj poezije« (1934), u kojemu on ‘’pored svojih uobičajenih utopijskih gesta, kojih začudo ovdje ima ponajmanje, iznosi nekoliko teza, upravo kapitalnih kad je riječ o njegovu pojašnjenju vlastite poetike. Prvo, on drži da je poezija zastranila kada je bila usredotočena na stvaranje nevidljivoga svijeta, iako je ona tada mogla posjedovati psihoterapeutsku ulogu. Međutim ono što je temeljno u tom članku i što se mora jamačno uzeti u obzir, kad se raspravlja o ovoj fazi njegova stvaranja, jest teza da pjesnik treba znati da stvarni svijet postoji, te da valja taj svijet priznati jer je to, zapravo, pitanje etičke pozicije pjesnika. Na tom tragu Ujević zabacuje i »metodu« sna kao i iracionalno nadrealizma (modu bergsonizma), a zalaže se za »pjesnički neorealizam« koji se, po njegovu mišljenju, koristi čak dobrom stranom naturalizma. On zaoštrava svoju tezu tvrdnjom da poezija valja biti društvena kritika i da kao takva ne smije zanemariti »mrko tlo stvarnosti«, jer kad zanemaruje stvarnost, ona »biva čak i retrogradna«. I tako, dovodeći tezu do prividnog paradoksa – da će se stvarnost transcendirati potrošnjom stvarnosti – Ujević zaključuje također prividnim paradoksom kako će se poezija premjestiti u prozu, čime će se likvidirati. No taj prividni paradoks Ujević razrješuje mišlju da od »kulta prirode treba stići do kulta socijalne etike, a ta ne smije biti namještena ni sasvim artificijelna«, što je jasna kritika onodobne kvazimarksističke dogmatske ideje socrealizma.’’[7]