Kultura

Goran Sekulović

Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (VIII)

Nov 19, 2022 4 Komentara

(15 riječi)

TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

 

 

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

 

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

 

U ''Leleku sebra'' govori se i o socijalnoj nejednakosti nižeg čovjeka pred Zakonom, nejednakosti u pravima, zaštiti, imovinskoj, duhovnoj i kulturnoj politici. Njegov lelek je glas ''usamljenika u pustinji'', jer pravda je gluha prema vapajima obespravljenih masa: ''ne bole suze, pijanu gospodu''. Aluzija je na socijalnu nejednakost, eksploataciju, porobljavanje duha seljaka – kao sredstva za eksploataciju feudalnih, a kasnije i drugih antisocijalnih grupa i formacija, npr. buržoazije prema seljačkim masama i proletarijatu.                    Iako je zbirka ‘’Lelek sebra’’ u prvom redu iskaz, dakle, ljubavne patnje, ona odabranim naslovom i njegovim pojmovnim značenjem može sugerisati i poetski opis feudalnih okova zavisnog čovjeka i njegovog nezadovoljstva feudalnim društvenim odnosom, a u prenosnom značenju i bunta protiv socijalne nejednakosti i eksploatacije. Sebar je bio naime neslobodan seoski stanovnik u Rasu/Raškoj/Srbiji, zavisan od vlasnika, gospodara, vladaoca-feudalca ili crkve. Feudalni odnosi u Srbiji imali su puni razvitak u 13–om i 14-om vijeku. Vladajuća klasa je bila svjetovna i duhovna. Svjetovna klasa se dijelila na vlastelu i vlasteličiće. Seljačko stanovništvo dobija naziv sebri. Zvanje sebra je bilo pretežno socijalnog, a ne isključivo etničkog ili vjerskog karaktera i zavisilo je od zanimanja, pa prema zanimanju i pravnom odnosu prema gospodaru sebri su se dijelili na Merophe (zemljoradnike), Vlahe i Arbanase (stočare), Sokalnike (sluge), Maistorije (zanatlije) i Otroke (robove). Meropsi su bili kmetovi, zemljoradnici koji su obrađivali tuđu zemlju (sebri; često ih u poveljama nazivaju „Srblji“. Postali su od bivših slobodnih ili ekonomski upropašćenih feudalaca). Otroci su bili agrarni robovi na dvorovima feudalaca, vlastela i kraljeva. Oni su „baština“, vlasništvo svoga gospodara, sa njime se moglo raspolagati i prodati ga, dati u miraz ili zamjenu-trampu. U vezi sa ovom vrstom robova zanimljiv je Dušanov zakonik (Zakon Cara Dušana), koji zabranjuje davanje u miraz, ali i u kome se kaže, „da se svakome na dvoru dade pravda osim otroku“ (član 72). Interesantan je podatak da i danas postoji selo Otroci kod Kraljeva. Wikipedija bilježi: ''Sebri su bili potčinjeno stanovništvo u srednjovjekovnoj Srbiji. Postoje različita tumačenja koji su slojevi stanovništva bili obuhvaćeni ovim pojmom. Prema prvom tumačenju, sebri su bili cjelokupno potčinjeno stanovništvo u srednjovjekovnoj Srbiji, i seosko i gradsko, svi koji nijesu ni vlastelini ni svještenici. Po drugom tumačenju, u sebre nijesu spadali stanovnici gradova, koji su činili poseban stalež, ili bar nije ubrajano građanstvo grčkih i primorskih gradova. Prema trećem tumačenju, sebri su u prvom redu bili slobodni seljaci. Sebri, seljaci, su predstavljali stvarno srpsko stanovništvo zemlje. Vlasi-stočari su bili miješani, a u gradovima je stanovništvo uglavnom bilo tuđinsko. Građanskog staleža Srbi u srednjem vijeku skoro nijesu imali. Srpski seljaci u srednjovjekovnoj državi su živjeli izuzetno teškim nadničarskim životom. Zemljoradnici i robovi su živjeli i radili na vlastelinskoj, crkvenoj ili privatnoj carskoj zemlji. Dušanovim Zakonikom iz 1349. godine položaj seljaka je znatno pogoršan. Sebri, uglavnom, nijesu činili vojsku. Vojni stalež u Srbiji su činili vlastela (Grci, Njemci, Srbi) i strani plaćenici: Katalonci, Turkopuli (pokršteni Turci) i Njemci. Slobodni stočari iz planina, Vlasi i Arbanasi, su takođe išli u vojne pohode.’’

 

IV GLAVA

 

Pjesnička individualnost Tina Ujevića, samosvojna i oslobođena od artističkih manira, došla je do najpotpunijeg izraza u njegovoj, dakle, prvoj zbirci objavljenoj poslije Prvog svjetskog rata, u poslanici u kojoj je pjesnik iznio i gnjev protesta i žuč patnje, suze očajanja i nemoći, kojoj je vidimo dao naziv prkosno ekspresivan: „Lelek sebra“.

''Živeći u Parizu od 1913-19. godine, Tin je iskusio svu tegobu beskućnika i siromaha, gladnog a tako bogatog, koji nikad ili skoro nikad „nema liru na zvučnom tanjiru”. Okusio je mreže klanja, laži, podlaštva i licemjerstva, dim glava kroz šture kafanske ure i propasti domovina, okusio je na povratku tjeskobu, zgnječila ga je veličina neba i razapeo i prikovao na krst moćni poetski instinkt i poliglotski i eruditski um, u ćatinskoj i policijskoj sredini niskih i tupih čela:

 

 

Iskat je tašto raskoš perivoja

 i prijateljska dobro znana lica.

Mrtva je grana, osušena hvoja

kud dirnu java kobna udovica.

 

Poleti krila brojni i bez broja

         salomiće se o željezu žica.

         Tkanina duše vrijedna prvog kroja

         pašće u ponoć beskonačnih tmica.

 

Tin je vidio i prezreo tu sredinu, počeo da banči i provodi do kraja boemski i pustolovan život, valjda, sa još dvatri slučaja, najboemskiji u svjetskoj poeziji. To je na svoj način (na malograđanski, iako je na ivici dodira s njim, jer ih razdvaja nepremostiva daljina) šamar društvenom ukusu. Iako u životu raspusan, u poeziji je svijetao i očišćen, lišen sentimentalno-biografskih crtica. Tu je brižljivo ostavio da se čuva zaista suvo zlato duha njegova. Tin se nije, kao što mnogi misle (strašno neshvatanje), zatvorio u mišju rupu svoje ljuske, nego je kao organski pjesnik osjetio okolinu kao iko od njegovih savremenika, i na prometejski način reagovao na nju i pljuvao joj u lice silnije no iko kod nas, u ime sunca, u ime čovječnosti.

 

Ne znamo, ne znasmo, ni srebra ni zlata,

doživotna tama u tamnici vijeka.

Mladu sva je sreća u hrpi dukata

a nas zla trpeza, hladan krevet čeka.

 

Nije vrijedna java da se na nju gleda!

Nije vrijedan danak da se na njeg pljune!

Preko ravne tuge lisnih drvoreda

promiču visoko oblaci od vune.'' [1]

 

Tin je na pravi način sagledao i dao sintezu odnosa i veze između pojedinca, individue, i kolektiva, zajednice. Koliko god je strasno i žarko težio za duhovnim ‘’pobratimstvom'' čovječanstva, isto toliko, ako ne i više, pjevao je o veličini, snazi, idealu i samosvijesti, ''svojeglavosti'' istaknutih individua, svakog zapravo takvog pojedinca kao ''šiljka s vrha''.

Sa zbirkom „Lelek sebra“ Ujević je izlazio iz pakla rata, kao s teškom bolnom dramatičnom ispoviješću. ’’Vanvremenost Tinove poezije najočitija je u pjesmi „Svakidašnja jadikovka“, iz njegove prve zbirke „Lelek sebra“ nastala neposredno po okončanju Prvog svjetskog rata. Taj period korespondira  sa početkom propasti crnogorske države i njezine duhovnosti, a ta ista duhovnost u komunikacijskom,  saznajnom  smislu, jeste u Riječi, kojoj se  u Crnoj Gori, dosta stidljivo vraćamo nakon gotovo jednog vijeka. Crnogorska izbjeglička vlada nalazi se u Neiju kod Pariza, sa kojom je Tin održavao kontakte, o čemu postoji nekoliko pisanih śedočanstava. To je vapaj pjesnika koji doživljava svu tragiku mraka, koji će  uslijediti i sunovrat onih ideala o kojima je, sa svojim saradnicima, sanjao i Petar II Petrović Njegoš.[2]

Istinski pjesnik po prirodi svoga bića ne traži jake i moćnike, jer njima se najlakše prikloniti, pa se već 1917. godine obraća „Kraljevskom ministarstvu unutrašnjih djela Crne Gore“ za molbom da bude primljen u „crnogorsko podanstvo“. Ova njegova želja, rekao bih, ima mnogo širi kontekst od pukog dobijanja državljanstva Vlade u egzilu, koja je negdje izgubila svoju domovinu u „Sporazumnom zločinu“, kako kaže Giacomo Golfera u Bolonji, koju godunu kasnije, što u onovremenim okolnostima ne može nikako biti privilegija... Veze sa Crnom Gorom datiraju još iz 1914.godine, kada  Ujević boravi na Cetinju kao francuski tumač, koji je pjesnik nazvao „Teferič na Cetinju“.  Možda se istinski korijeni njegovih veza sa Crnom Gorom, koje traju gotovo četiri decenije, nalaze upravo tu.

... Sublimacija njegove lirske prirode najočitija je u izjavi da je „promijenio devet koža“, što je logičan slijed doživljaja turbulentnih dešavanja, koje je mogla naslutiti i bolno razumjeti samo hipersenzitivna osoba, kakav je, cijenim,  bio Tin, kao mladić obdaren „iskustvom“, a koje njegove godine, biološki posmatrano ne bi trebale imati. U svim tim „sunovratima“, društvenim, kulturnim, političkim, ova izjava Ujevića podsjeća na stihove Konstantina Simonova „sve smrti me ubiti neće“, pa odatle i „devet koža“, devet „života“.  Ako je tačna izreka da je jezik „hram u kome stoluje duša čovjekova“, onda je Ujević kao vrsni erudita imao priliku da se i faktički nađe u „devet koža“ i da zaista istovremeno živi „devet života“, i tada takvom čovjeku postaje „tijesno“ u njemu samom. Nositi se sa takvim ośećanjem  mogu samo ličnosti posebnoga kova!’

... Tin pokazuje ono što rijetki pjesnici prepoznaju,  vrijeme  izvan Vremena, i ono, kada se radi o ovom pjesniku, teče u svim smjerovima! Nije to samo iskustveni doživljaj Ovostranosti, već onaj koji mladoga Tina Ujevića, mjereno ovim, našim svakodnevnim iskustvom odvodi u buduću prošlost ili obratno, svejedno. Očaj čovjeka koji je kadar to ośetiti je nemjerljiv, prema poznatim „aršinima“!

... Tin kao i naš Aleksandar Leso Ivanović, ima „igle drača u srcu“ ili „bodlje“ unutra okrenute, da „nijedna nikog ne dodirne, da nijedna nikog ne ogrebe do rođeno srce i samoga sebe“ ali zato je tu taj vječni „plamen na rukama“ i „moćna riječ“, božanska, a „tijesno joj je u grlu“, koja preko krhkog ljudskog bića zasigurno samo postavlja pitanja, a vrijeme „daje odgovore“! Zato je istinita tvrdnja da „samo ranjena školjka biser tvori“! Tome ide u prilog i pomen „svete smrti“, a što je ona osim Život Vječni? Inače varijacija  „svete smrti“ je osjetna i u pjesmi „Notturno“ : “plačimo, plačimo u tišini/umrimo, umrimo u samoći”, đe je osjetno uvjerenje da pjesnik ipak nije „samac usred svemira“; u prvoj strofi obraćanje u prvom licu postaje lirski subjekat „mi“, i potvrđuje da još ima osamljenika sličnog promišljanja, u  velikom poetskom snu, koji nije dosanjan, jer onda bi bio kraj poezije, kraj Životvorne Riječi! Dodajmo da su pjesme sa naslovom, „Notturno“, prisutne i kod Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže. Kako oni nijesu jedini hrvatski pjesnici koji koriste motive prisutnosti tajanstva mraka, ovo bi zahtijevalo posebnu elaboraciju.  Dakle, da se vratimo već rečenoj „svetoj smrti“, koja  se kao „završni ton“ opet javlja, kao pjesnikovo uvjerenje, koje u svijetu ispunjenom banalnostima ne znači puno, ali svakako znači poruku kojom 'vječna zublja vječne pomrčine, nit' dogori niti svjetlost gubi'!''[3]

Jedno od pisanih śedočanstava je Tinovo obraćanje ''za primljenje u crnogorsko podanstvo''.

'' ‘Kraljevskom Ministarstvu unutrašnjih djela Kraljevine Crne Gore

Neji

Obraćam se tom kraljevskom Ministarstvu unutrašnjih djela Kraljevine Crne Gore za primljenje u crnogorsko podanstvo.

Ja sam rođen 5. jula 1891. godine u Vrgorcu, u Dalmaciji, a zavičajan sam u Spljetu, gdje živi moja porodica. Maturu sam položio u Spljetu, a zatim sam studirao u Zagrebu i od 1913. u Parizu na Književnom fakultetu. Bio sam u Crnoj Gori za vrijeme rata, kao francuski interpret s podoficirskim činom.

Najučtivije molim to kr. Ministarstvo da mi izda dotični dokument.

Pariz, 24. februar 1917.

Boulevart du Montparnasse, 155

Odani Vam

Avgustin Ujević, student

i književnik’

Ostali dokumenti tiču se dodjele stipendije. S obzirom na nezavidan materijalni položaj  crnogorske vlade u egzilu, ne čudi zašto je Ujević u početku odbijen, zbog ''budžetskih'' razloga. Ova stipendija je, u jesen 1917. godine, ipak odobrena, u iznosu od 200 franaka. Hroničari navode da Tin Ujević nikada nije ostavio traga o motivima za traženje ''crnogorskog podanstva''. Premda se smatra da je ova činjenica ostala “jedna od zagonetki” Tinovog života, mišljenja sam da odgovor treba ipak tražiti u njegovom odnosu prema Crnoj Gori i Crnogorcima, koji je očit iz višedecenijskog prisnog kontakta, i moguće njegovo razočarenje odnosom Francuske u vezi sa konfiniranjem Kralja i Kraljevske vlade, te učešća Francuske u potiranju crnogorske države i njenog milenijskog trajanja. To je moralni stav jednog istinskog umjetnika!''[4]