Nik Gašaj, politikolog

Početkom devedesetih godina prošlog vijeka sve su ozbiljne političke i vojne analize kazivale da predstoji kraj postojanja Jugoslavije. CIA je u nekoliko navrata ocjenjivala i davala prognoze o raspadu Jugoslavije. Srpski državni i politički vrh je odlučio da iskoristi istorijski trenutak razlaza i proširi teritoriju Srbije amputacijama i pripajanjem onih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima je živjela većina (ili veći broj) stanovnika srpske nacionalnosti. Zamisao je počivala na uvjerenju da republičke granice nisu međunarodne, već „administrativne” pa se mogu referendumskim izjašnjavanjem stanovnika na pojedinim područjima mijenjati.

U Predsjedništvu SFRJ je 8. septembra 1990. bio pripremljen radni materijal o „koncepciji raspleta jugoslovenske državne krize”. Konfederaciju su zastupali Slovenija i Hrvatska, međutim, to nije prihvatila Srbija. Oni su branili stajalište da je raspad države moguć jedinio pod uslovom (a) da se narodi, a ne republike, na referendumu izjasne jesu li za dezintegraciju i ako je prihvate dužni su odlučiti u kojoj državi će živjeti. Srbija je zastupala mišljenje da izjašnjenje na referendumu važi za Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ne važi i za Albance na Kosovu; (b) da je razlaz moguć nakon dogovora o novim međudržavnim granicama.

Nakon masovnih beogradskih demonstracija, koje su započele 9. marta 1991, Milošević je odlučio da iskoristi staru, oprobanu matricu svih diktatorskih režima – naglo raspirivanje srpskog imperijalnog nacionalizma. Kosovo nije bilo dovoljno. Valjalo je potaknuti i otvoriti put oružanim sukobima u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ponovo mobilizovati mitingaše, „okupljanje naroda”. Pozvati se na stare mitove i duh „Velike Srbije”. U Crnoj Gori desio se narod tj. tzv. Antibirokratska revolucija 1989. godine. Naime, tada je Milošević preko Bulatovićam – Đukanovića, izvršio državni puč u Crnoj Gori. Time je doveo Crnu Goru u služinački položaj.
Na zahtjev JNA 12. marta 1991. sastalo se Predsjedništvo SFRJ kao vrhovna komanda oružanih snaga Jugoslavije.

U ime Vrhovnog štaba JNA predloge je u pet tačaka izložio ministar odbrane general Veljko Kadijević. Između ostalog predložio je donošenje odluke o uvođenju vanrednog stanja na cjelokupnoj teritoriji SFRJ. JNA je, dakle, predložila pod demokratskim plaštom prikriveni vojni udar radi preuzimanja vlasti u zemlji. Međutim, predlog nije prošao. Nakon prekida sjednice Predsjedništva SFRJ, 12. marta ministar odbrane Veljko Kadijević je tajno, u toku noći, posebnim vojnim avionom otišao u Moskvu na savjetovanje sa sovjetskim ministrom odbrane Dmitrijem Jazovom.

Htio je provjeriti hoće li, prema procjenama Moskve, NATO intervenisati ako JNA preuzme vlast u Jugoslaviji i kakva će biti reakcija Moskve. Tražio je zapravo rusku podršku ako vojska ostvari vojni udar. Prema njegovim bilješkama, ministar Jazov nazvao je telefonom Gorbačova, predsjednika Sovjetskog Saveza. „Odgovori su bili potpuno negativni i svodili su se na to da na nikakvu podršku SSSR-a ne možemo da računamo…” Kadijević se vratio iste noći u Beograd bez ikakvih sovjetskih garancija. Konfuznost i haotično funkcionisanje jugoslovenskog državnog vrha u to vrijeme ilustruje činjenica da je ministar Kadijević odletio avionom u Moskvu bez znanja i odobrenja svoga nadređenoga predsjednika Savezne vlade Ante Markovića. General je o svom letu izvijestio samo predsjednika Predsjedništva SFRJ srbina Borislava Jovića.

Cirkus se nastavio. Jović je 15. marta podnio ostavku na mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ da bi, kako veli u svojim memoarima, „vojsci stvorio prostor za preuzimanje vlasti”, tj. ostvarivanje državnog udara. Ostavku na članstvo u Predsjedništvu SFRJ podnijeli su takođe Nenad Bućin (Crna Gora) i Jugoslav Kostić (Vojvodina). Milošević, koji bi kao predsjednik Srbije morao u Predsjedništvu SFRJ zamijeniti Jovića, izjavio je da on to neće učiniti. Srpska formula bila je jednostavna: pošto Predsjedništvo SFRJ ne može više funkcionisati, armija je ovlašćena da samostalno donosi odluke! Sjutradan, 16. marta, Milošević je najavio, u govoru koji je prenosila televizija, da je „Jugoslavija gotova” i da Srbija neće više poštovati odluke Predsjedništva SFRJ, jer ga je uzurpirala „antisrpska koalicija”.

Toga dana, na zatvorenom sastanku s predsjednicima opština, prvi put je najavio mogućnost rata: „Granice, kao što znate, uvijek diktiraju jaki… Mi, jednostavno, smatramo da je legitimno pravo i interes srpskog naroda da živi u jednoj državi. To je početak i kraj! A ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo! Nadam se da neće biti toliko glupi da se sa nama tuku. Jer, ako ne umijemo dobro da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo”! Naveče su njemačke i italijanske radio-stanice objavile secesiju Srbije od Jugoslavije. Američki ambasador u Beogradu Zimerman u svom dnevniku „Izvori jedne katastrofe” ovako je ocijenio dramatičan Miloševićev govor: „U stvari, bilo je to otcjepljenje, i to puno prije nego što su Hrvati i Slovenci proglasili svoju nezavisnost”.

Postavlja se pitanje zašto armija nije ostvarila vojni udar. Zato što je u vrhu JNA prevagnulo gledište da će udar kompromitovati vojsku, homogenizovati Hrvate i Slovence i okrenuti i ostale narode protiv Srba, izazvati haos u privredi, a može uzrokovati i međunarodne sankcije, finansijsku blokadu, stranu intervenciju.

Vojnici su na umu imali stajališta Gorbačova i Jazova o nemiješanju Rusa u jugoslovensku državnu krizu. Beogradu je bila dostavljena informacija o razgovorima visokih zvaničnika NATO-a s vrhom sovjetske armije. Natovci su tražili da Rusi ne podrže JNA i izjavili da će NATO na eventualno učestvovanje armije na strani jedne od zavađenih strana „odlučno reagovati”. I na kraju, da je Srbija prihvatila predlog Hrvatske i Slovenije o savezu suverenih država jugoslovenskih federalnih jedinica, oružanih sukoba i ratova koji su na području SFR Jugoslavije započeli 1991. ne bi bilo.