Odavno je primijećeno da se često u Crnoj Gori biralo od dva zla ono manje. No, u posljednje vrijeme smo u prilici da što voljno što nevoljno biramo upravo suprotno. I nekako to sve više dolazi i dođe onako usput, skoro dnevnom rutinom, gotovo neprimijećeno i odveć sviklo, naviklo i priviklo da se na njega i treba i mora uopšte i osvrnuti. Ono nešto slično kao kad se jedno vrijeme u Srbiji medijski javljalo o pripremi atentata na tamošnjeg predsjednika države. U stilu: kako naš medij saznaje iz dobro obaviještenih izvora, atentat će se izvršiti tada i tada. I to je to. Vijest kao vremenska prognoza. Pa sad neka se svako prilagodi i onom klimatskom i onom društvenom miljeu koji nastupaju. Samo nemojte reći da vam se nije kazalo.

Otprilike tako idu stvari i u Crnoj Gori. Koliko god se ''drvi'' i ''krvi'' oko budućih parlamentarnih izbora na primjer – kad se oni dogovore, utvrde i najave, biće to opet jedna od onih nimalo spektakularnih vijesti, dakle, poput ovih prethodno spomenutih. Sva će se njhova ''senzacionalnost'' iscrpsti u ovim (pre)dugim ''pripremama'' i ''natezanjima'' ko će zauzeti što bolju startnu poziciju. A onda, najvjerovatnije, bez izgleda da se na izborima nešto može bitno izmijeniti. Čak, bojati se, da možemo ići i opet ( i što!?) dalje iz gorega u gore.

Dokaza za ovu tvrdnju oko toga što nam se sprema ili tačnije reći što mi sami sebi spremamo, ima dosta. Da, čuje se sa mnogih strana: a kako smo mogli znati da recimo Dritan Abazović neće slijediti evropski, već velikosrpski klerofašistički kurs i trust njihovih mozgova i strateških geopolitičkih planera (a đe su ''vaši'', tj. naši, crnogorskoj suverenoj državi lojalni i odani planeri i kadrovi, koje ste ''vi'' imali odgovornost i obavezu izgraditi i ustaliti)?! Ne možemo nikako zaista znati kako ''vi'' nijeste to (sve) mogli znati, ali da ste, dakle, trebali znati, to svakako!? Uostalom, zato ste tu, mada sada i nijeste (na vlasti), upravo zato što to nijeste znali! Svaka (dez)informacija se (pret)plaća, pa ste je i ''vi'' platili, a sa ''vama'' bogami plaća je i država i svi njeni građani! Ovo ''vi'', naravno, odnosi se na ono što neki analitičari već nazivaju ''pokojni suverenistički blok''.

U posljednje vrijeme se čulo da ćemo od blata trebati i morati praviti Zdravka Krivokapića. No, čini se, ne samo njega već i mnoge druge, na prvom mjestu izgleda Amfilohija Radovića. I ne samo u odnosu na njegovog ''nasljednika'', što se najbolje predočava onom narodnom ''s konja na magarca'', već i u odnosu na neke sada bivše ''vedete'' suverenista, koji nijesu bili i ostali bez uticaja na njihovu aktuelnu i buduću sudbinu, pa ma kako ga, pozitivno ili negativno, ocjenjivali, što dakako zavisi presudno od ideoloških etničko-nacionalno-vjersko-etičko-svjetonazorskih naočara!

Amfilohije Radović, prisustvujući, sada već poodavno, jednoj svečanoj sjednici Skupštine opštine Budva, reče novinarima o našoj crnogorskoj državnoj himni – prije toga je, naravno krajnje uredno i dostojanstveno ustavši, odslušavši i ispoštovavši – da je to lijepa narodna pjesma. Ništa dakle od prigovora u stilu ''Sekulina pjesma'',  ili ne sviđaju mi se neki stihovi, ili mijenjao bi zadnje dvije strofe... U isto to vrijeme imali smo tada aktuelnog predsjednika Crne Gore koji je upravo iz prethodnog repertoara koji je, vidimo ipak i uprkos svemu, bio stran Radoviću – i iz odnosa prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koji se u bitnome nije razlikovao od onog Radovićevog – crpio pregršt ''bisera'' za građansku i nacionalno-etničko-vjersku pomutnju i atmosferu u zemlji iz gorega u gore (umjesto iz boljega u bolje, tj. iz obnovljene formalne suverenosti i nezavisnosti u građenje stvarnog sadržajnog, institucionalnog, državno-simboličnog i vrijednosnog građanskog i demokratskog svakodnevlja). I to sa njenog najvišeg vrha!? Sve ostalo je istorija, tj. živimo je u zbiru posljedica i jedne takve neodgovornosti, a što je najgore, dno dna ili iz gorega u gore se ni ne naslućuje na horizontu.

Za tadašnjeg predsjednika se znalo reći da se ponašao kao ''engleska kraljica'' i da se nije miješao u svoj posao. Aktuelni predsjednik očito jeste i zato  su ga predstavnici stare-nove parlamentarne većine pokušali neustavno ograničiti. Sada već definitivno nesuđeni premijer, ''predstavnik'' pomenute većine – koja ga ipak u konačnici nije izabrala iako je da bi ga ''odbranila'' i ''promovisala'' čak posegnula i za skoro ustavnim pučem donošenjem nelegalnog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Predsjedniku Crne Gore – odmah nakon 30. avgusta 2020.g. za aktuelnog predsjednika države reče da se ponaša dobro, ali nešto kasnije konstatova da se promijenio!? Htjeli su očito svog, dakle, predsjednika države na daljinsko upravljanje! S obzirom da su se redovni predsjednički izbori već zakazali, postavlja se pitanje da li će doći novi predsjednik, dakle, po volji ili nevolji stare-nove parlamentarne većine iliti iz gorega u gore, ili neko ko će nastaviti da dostojanstveno prezentuje Crnu Goru?

Međunarodna zajednica u zadnjih nekoliko godina je smatrala da je tzv. ''stabilitokrate'' trebalo smijeniti po svaku cijenu, makar ''novo'' bilo i gore od onog starog. No, sve ovo nikako ne znači da novi predsjednik, ma ko to bio (i stari, tj. sadašnji), ne može da radi i uradi mnogo bolje od svojih prethodnika, pa, dakle, i od sebe samog!  Uostalom, ''nove nužde rađu nove sile''. Ovoj zemlji nasušno hvali demokratski i identitetski dijalog, ali pravi, istinski i iskreni, ne glumljeni, vještački, odnosno unaprijed otpisan i s željenim i planiranim porazom ukalkulisan. I sadašnji i prethodni predsjednik države su na tom polju najviše ''zglajzali''. Onaj prethodni je čak i ukinuo  jedno tijelo koje je kao forma moglo da popuni i sadržajem tu prazninu dijaloga u Crnoj Gori, osobito onog, dakle, ključnog i strateškog, tj. identitetskog, a sadašnji nije to shvatio i nije iskoristio šansu da ga obnovi i da mu da dušu i život, tako potrebnu našoj zemlji i našim građanima. Riječ je o nekadašnjem Savjetu za nacionalne i vjerske manjine, koji se mogao preobraziti u Savjet za interetnički i intervjerski dijalog (što sam predlagao još u u knjizi iz 2001.g. ''Crnogorsko pomirenje crnogorstva i srpstva'' i koju su tada promovisali don Branko Sbutega, prof. dr Risto Kilibarda i dr Čedomir Bogićević).   

Po svemu kako teče ''scenario'' oko izjava i ''priprema'' DPS-a i samog Đukanovića uoči redovnih predsjedničkih izbora, koji je uprkos skoro vanrednom stanju u zemlji  sasvim uobičajen i maltene prepoznatljiv, Đukanović će se ''ipak'' na njima i ovog puta kandidovati. Sigurno je jedno: ako se Đukanović ne bude kandidovao, bilo ko da dođe, bez obzira da li, dakle, iz suverenističkih, unionističkih, ili pak iz nekih trećih, tzv. ''neutralnih'' struktura koje bi se uskoro rodile (da li se već sada rađaju ili su se možda čak i porodile?!) i koje poštuju suverenitet i nezavisnost zemlje – iako za sada nijesu nimalo naklonjeni etničkim i nacionalnim Crnogorcima, naprotiv!? – biće to kraj jedne epohe, kao što je bio kraj i nakon izbora od 30. avgusta 2020.g. I to više u smislu simboličkog ''pražnjenja'' javnosti i glasača zbog višedecenijskog političkog vođstva Đukanovića bilo kao premijera ili kao predsjednika, nego u domenu nekih suštinskih političkih i društvenih promjena, npr. departitokratije. Jer, ništa više neće biti isto u Crnoj Gori kao što nije isto ni nakon gubitka suverenista prije dvije ipo godine. I nije pitanje da li status qvo ili promjene, već da li i dalje iz gorega u gore ili konačno iz boljega u bolje?!