Pisao sam u prošloj kolumni o progonu i degradaciji novinara i urednika u Javnom servisu RTCG od strane njegovog aktuelnog generalnog direktora zbog upotrebe jotovanog crnogorskog jezika, kao i o policijskom pozivu poslanici DPS-a zbog slobodnog i javnog iznošenja sopstvenog stava povodom dodjela nagrada jednog od novinarskog udruženja u Crnoj Gori. U međuvremenu, progon i degradiranje u Javnom servisu RTCG se proširio i na dugogodišnju urednicu i jedno od njegovih najprepoznatljivijih i najreprezentativnijih autorskih lica. Ništa novo, svakako, jer što se može drugo i drugačije očekivati od multiplikovanih Nedostojnih, kojih je dakle po ''oslobođenju'' uglavnom svuda i na svim mjestima po dubini (a bogami i po šririni!) na kojima se donose važne društvene odluke. Aktuelni generalni direktor Javnog servisa RTCG je naravno jedan od njih, jedan iz plejade multiplikovanih Nedostojnih, možda čak i perjanica a sigurno iz njihovog vrha, budući da čak i u elementarnoj ravni nije bio zaslužio, tj. nije imao ni osnovnih preduslova da se nađe na toj funkciji, jer ne samo da se nije nikada bavio novinarstvom niti nekim drugim aspektom profesionalnog habitusa koji baštini institucija poput RTCG, već čak nije ispunjavao niti osnovni formalni uslov koji se tiče školske spreme, niti ga je uopšte mogao ispuniti i još za dugi niz godina – jednostavno, tek je bio neposredno uoči konkursa završio fakultet!?

Multiplikovani Nedostojni su se odlično rasporedili, tačnije: odlično su ih rasporedili. Po onoj – ''Svuda nas ima i svude smo prvi!'' Počev od vjersko-crkvene, strateško duhovno-ideološke sfere (kako – a tako – i treba, oni su i pobijedili državu takvu-kakvu, tj. takva kakva je bila do 30. avgusta 2020, a pobijeđena je upravo što je bila takva, dakle, skoro nikakva), koja je udarnički sve odradila (''uz pomoć starih prijatelja'', tj. spavača i preletača iz ''suverenističkog bloka'') i potom udarila pečat ''oslobođenju'' države formiravši ''apostolsku vladu'' u manastiru Ostrog i suštinski i ovu aktuelnu ''manjinsku'' u ''tehničkom'' ili kako rekoše ''Vijesti'' u ''četničkom'' mandatu na čelu sa još jednim Nedostojnim, preko ideološko-svjetovno-akademsko-univerzitetske elite (rektor i rektorat, uprava i Senat državnog Univerziteta Crne Gore, CANU...), do Javnog servisa i svih drugih ''servisića'' raznih nivoa po dubini i širini, od kojih je svojevremeno neke kao npr. danas već etablirane klerofašističke medije formirao direktno čak i aktuelni rektor  državnog Univerziteta.

I sada dolazimo do ''srca tame'', koje ipak nije tamo đe mislimo da jeste, a svakako jeste ali samo kao posljedica i sada već uhodana mašinerija zla i klerofašizma. Ono je kao uzrok i početna premisa zapravo tamo đe je mnogo što-šta od aktuelnih nepočinstava koja razaraju državu i započelo – nema sumnje da je riječ o vremenu koje je prethodilo dolasku na vlast klerofašista i u kojemu je tzv. ''suverenistički blok'' imao apsolutnu vlast. A srž svega onoga što je dovelo do današnjeg klerofašističkog ''srca tame'' su kadrovski promašaji suverenista. No, kadrovska politika nikada nije sama sebi cilj, ona ne pada s neba, ona je uvijek takva kakva je zahvaljujući onome što se želi i hoće i da li se nešto uopšte planira i kako to realizovati i učiniti zbiljskim i opipljivim, stvarnim, kratkoročnim ili pak dugoročnim, učinkovitim, svrsishodnim i uticajnim. E, upravo je tu stara DPS-ovska i ostalih suverenista politika pala i kako vidimo i dalje pada – bez ikakve stvarne i realne želje, namjere, plana i vizije da se uspravi i da krene naprijed oslobođena bez balasta svega onoga što je i nju, i njih, i sve nas, i državu samu, dovelo do skoro nepodnošljivog stanja, iliti svega onoga ili barem mnogo toga što objektivno ovu državu čini sve više fluidnom, maglom rabotom što bi se reklo, u svakom slučaju kao spremnom da se preda u ''bratski zagrljaj'' nekih širih velikodržavnih koncepcija i aspiracija, koje za razliku od crnogorske suverenističke bratije, i te kako već dugi niz godina imaju i strategiju, i planove, i razradu, i operativu, i kadrove dakako upravo odgovarajuće da se to sve sprovede na najbolji  mogući i najbezbolniji (možda bi im se moglo ovđe i zahvaliti na toj dušebrižnosti!?) način, kako za njih, ali valjda i za nas sve ostale građane ove još uvijek nezavisne zemlje.

A u ovim planovima i analizama, procjenama i dugoročnim programima, koji su nosioci projekta ''srpski svet'', tj. Velike Srbije, do sada tako veoma – suptilno skoro!, liše ustoličenja na Cetinju onog ''osnovnog'' i ''prvog'' Nedostojnog u seriji njegove  multiplikacije – i sasvim dobro ukomponovali i vodili, prvo i osnovno je svakako strateško planiranje ''preodgoja'' dosadašnjeg crnogorskog identiteta, a to znači prevashodno kulturnog i nacionalnog. Kako reče Marks – ''i vaspitač mora biti vaspitan'', a njihovi (velikosrpski) vaspitači to svakako jesu. No, naši, domaći, crnogorski ''suverenistički'' kadrovi to niti su ikada ni bili niti je iko na tome i radio – kako juče tako i danas. A od toga da li će se to i kada, te što-šta od drugog naći u nekoj odgovarajućoj nacionalnoj crnogorskoj, kulturnoj, državotvornoj, strategiji što prije, da ne kažemo već danas, zavisiće i da li ćemo sjutra imati ikakvu, tj. bilo kakvu mogućnost da egzistiramo kao nacionalni državotvorni subjekt, a to znači da li ćemo imati svoju sopstvenu državu ili ćemo biti podstanari u nekoj mnogo većoj, ali svakako za nas neprimjerenoj, hladnoj i otuđenoj zajednici, zajednici koja će to bii samo na pustim  i bezsadržajnim riječima. I ovo ne važi samo za nas, za Crnogorce, već i za Srbe kao većinski narod svakako u toj pretpostavljenoj velikoj državi ''srpskog sveta''. Jer, ne mogu ni oni biti srećni i berićetni kao narod i država ako bilo koji narod koji živi sa njima u istoj zemlji nije srećan izadovoljan svojim položajem.

Jedan narod obdržava kao narod prije svega kultura. To su zaboravili tzv. suverenisti. A zaboraviviši na to zaboravili su i na identitet, nacionalni, etnički, etički!, filozofski, kulturni, jezički, državotvorni. Jer, nema države ako nema onoga ko tu državu voli, vodi, usmjerava i predvodi. Ako se želi praviti suverena država samo na temelju državnog, bez nacionalnog, identiteta, to je kao da se gradi kuća od krova a ne od temelja. Zamislite bilo koju državu da govori o sebi bez pozivanja na strategiju očuvanja nacionalnog identiteta onih koji su je stvarali i očuvali kroz istoriju sve do savremenosti!? A to su suštinski htjeli suverenisti sve do 30. avgusta 2020. govoreći o nekoj ''građanskoj'' državi, što je sve bilo na račun neprepoznavanja Crnogoraca kao onog naroda koji prirodno i istorijski ima pravo na svoju državu i upravo na ovaj prostor koji se danas zove Crna  Gora, a koji je već ukalkulisan u račun ''srpskog sveta''.

Pošto nijesu imali to saznanje i tu riješenost, taj stav i viziju da na njemu hrabro, dosljedno i odlučno istrajavaju i istraju (a to znači da istraju, bez obzira na sve nepovoljne okolnosti i otpore ma s koje strane dolazili, u odbrani svoje, svih građana nezavisne države Crne Gore), nijesu mogli ni imati bilo kakvu, tj. nijesu ni imali (n)ikakvu strategiju o onom što je najvažniji temelj svake države: strategiju očuvanja nacionalnog, kulturnog i državotnornog bića naroda koji je tu državu istorijski stvorio i stvarao!? Posljedica toga je bila i ostala izgleda sve do danas kadrovska politika koja je slijedila upravo taj i takav nikakav put u savremenost i budućnost, tako da se ništa bolje nije ni moglo očekivati od onoga što nam se desilo. Da bi se desilo ono što se desilo, moralo je biti dosta razočaranih pa i uvrijeđenih i diskriminisanih, u međuvremenu zbog toga postalih apstinenata, ''neutralnih'' i ''ravnodušnih'',  u redovima nekadašnjih ili pak još uvijek suverenističkih birača, poklonika i simpatizera. Možemo se mi sada žaliti da je to loše što nam se desilo i što nam se dešava mnogo više i gore nego što smo zaslužili. I jeste, ali ne mnogo više i ne mnogo gore i lošije nego što je vrlo često zaslužio i učinio, ''efektuirao'' ne mali broj kadrova u vrhu suverenističkih stranaka!? Podsjetimo se one narodne izreke: Zbog Petra omrznuh i Svetog Petra!

U dugom periodu suverenističke vlasti preovladavao je tzv. osrednji kadar kojemu je bilo samo bitno dobro uhljebljenje, a samom vrhu najviše je odgovarao upravo taj, činovnički, birokratizovani, ''vojnički'', poslušni, ''lojalni'' partijski kadar koji će izvršavati što treba i kada treba, a kad ne treba i što ne treba – neće postavljati suvišna i nezgodna pitanja!? Nijesu se birali sposobni već podobni!? Kako to dobro i poznato  zvuči!? Riječ je o partitokratskom kanceru koji je danas, a bio je i jeste već odavno, najveći problem Crne Gore. Taj i takav kadar je doveo za ruke ovaj novi klerofašistički kadar. Oni ni tamo ni ovamo doveli su ove koji dobro, odlično čak!, znaju svoj put i koji su riješeni da ga do kraja ispune i realizuju. S tim što mnogi od tih ranijih ''suverenističkih'' kadrova su već prešli na ovu za njih odavno i prirodno pravu stranu istorije!?

Zbog svega ovoga blijedo izgleda tviter podrška jednog od aktuelnih čelnika DPS-a na početku ove kolumne spomenute progonjene urednice RTCG. Ne zato što  solidarnost i podrška urednici nije potrebna. Daleko od toga. Ono što odmah pada u oči je pitanje a što je DPS i ranije i sada (dakle, uopšte nije riječ personalno o tom aktuelnom čelniku već o stranci kao cjelini u dugom vremenskom razdoblju) stvarno učinio da u realnoj i društvenoj i prosvjetnoj i medijskoj praksi zaživi koncept modernog maternjeg jezičkog crnogorskog komuniciranja, i ne samo jezičke, već i kulturne u cjelini, i ne samo nje, već i nacionalne, identitetske, građanske, interkulturalne i državotvorne nadasve naravno?! Čak je i BiH napravila svoju državnu Kulturnu strategiju 2008.g. nakon punih šest godina konsultacija i dogovoranja svih mnogobrojnih unutar države subjekata, a znamo što to znači u jednoj konfederalnoj zajednici. Suverenistima počev od 2006.g. nikada to nije palo na pamet. Ne pada im ni dan-danas. Čak ni ona strategija koja bi dala realnu alternativu klerofašizmu, što bi npr. uključivalo prethodno i ''Vladu u sjenci'' na primjer.

Bilo koju strategiju, a kamoli onu državnu i nacionalnu, građansku i civilizacijsku, interkulturalnu i budućnosnu, ne pravi niko pojedinačno, ni jedan pojedinac, ni jedna grupa, ni jedna izolovana i umišljena moć, ni jedan stranački subjekt, već takvu strategiju prave udruženi, ravnopravni, s međusobnim povjerenjem i lojalni zemlji okupljeni i sjedinjeni raznovrsni i ideološki i kako god hoćete subjekti, ali sa jednim zajedničkim i vizionarskim ciljem kako da njihova jedina domovina bude svoja na svome i kako da joj se osiguraju dugoročno i trajno čvrsti i nerazrušivi temelji! Iako za svako poštovanje i više od toga!, tako usamljeni primjeri poput poslanice DPS-a iz prošle i sa početka današnje kolumne ne mogu mnogo da učine. Ili, vrlo, vrlo malo, jer takvi i slični učinci, iako zlata vrijedni, biće suštinski nedovoljni sve dok se na nivou najvećih suverenističkih stranaka nešto ne desi i promijeni u njihovom vrhu. A to znači sve do onog časa ako se i kada se DPS bude reformisao u potpunosti, a to znači prije svega kadrovski, programski, vizionarski i da na osnovu toga krene odlučno i hrabro, mnogo dostojanstvenije, organizovanije, masovnije, građanskije, nacionalnije, identitetski i politički, državotvorno prepoznatljivije i vidljivije nego do sada u boj, mirnodopski i civilizovani naravno, da traži punu i stvarnu slobodu i nezavisnost, čast i pavicu za Crnu Goru, crnogorski narod i sve druge narode i građane ove zemlje. A kadrova za takvu strategiju, odlučnost, hrabrost i viziju ima u dovoljnom omjeru, prije svega u mladoj generaciji. I naravno ne samo u njoj već u svim generacijama. Da nije tako, Crnu Goru ne bi ni trebalo obnavljati i stvarno oslobađati od klerofašizma, a to znači da bi je prestali i voljeti i osjećati kao svoju zemlju. Dok se to ne desi, dok se taj najvažniji suštinski nacionalni i građanski mandat od strane suverenističkih stranaka ne vrati ovom narodu na kraju krajeva u cjelini kao političkom biću, jedino suverenom da odlučuje i vrši svoj istorijski i politički izbor – a prije svega njegovom najbrojnijem crnogorskom narodu koji je kao multivjerski, multikulturalni i multietnički narod so soli, srž ove zemlje – do tada ovom zemljom vladaće mnogobrojni multiplikovani Nedostojni.