U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam:

 Priredio: Božidar Proročić

 ENERIKA BIJAČ

TRAG

 Riječ do riječi sastavljena

granaju nebesa

od Riječi

riječ okreće se, u riječi se glasa

glasom Vječitoga. U črte i reze

upisuje, urezuje i čuva

Veliki put, glasove jasne,

tamu u svjetlo, radost u jutra

svemir upleten

u stalno kretanje i mijenu:

danas

u sutra.

Otvoren dlan, riječi u pregršti

moj su dah jučer u danas,

u danas je sutra

more vremena

u bezbrižnoj Vječnosti pluta.

Spokojno oslonjena slušam

rastvoren u riječi Vječnosti glas,

nebesa što granaju

svojim meandrima pod olovkom

na papiru samo trag:

u riječi se sastavljam, rastem

i nestajem u isti mah.

OSLONJENA

Ne bih zbrajala, ni oduzimala

ne bih. Ako zbrajam – dodajem,

oduzimam li, umanjujem

priču zagledanu u

hod pod (vlastitim) nogama

pun je brod, oblak pun kiše u predvečerje,

u stablo iz zemlje što raste

u nebu mu - krošnja

razgranata pjeva u daljine.

Bratstvo ljudi

u iščekivanju,

ne na nebu, nego na zemlji u ovaj

uzavreli svijet. O stablo

oslonjena – raste svjetlo

što me vodi

idem, raste krošnja koja plodi

idem, stablo od Početka

godove svoje množi u krošnji,

dok ja oslonjena slušam,

ispitujem godove, i sebe,

i svijet naš uzavreli

i taj oblak pun kiše

u predvečerje – na zemlji.

MASLINI

Kad bura

u krošnju ti grane, lišće

posrebri, korijenje zanjiše.

Ja stanem: slušam glase

što silaze - što uzlaze

iz zemlje dubine, iz vremena

nutrine, onda čekam

smiraj

na moje ruke da ka’ne

ta sveta kap ulja koja nas hrani

dobrotom svojom što nas

brani - i u ove mrgodne dane

što umije rađati suncem

koje grije sa škrte zemlje

i kamena bogata.

Kad bura zatrese

u ovom hladnom, onijemjelom

vremenu - u tebi draga moja

svevišnji mir

sa neba na zemlju silazi. U kapi

ulja sa tvoga stabla,

u venama korijenja tvoga

zlati se vrijeme Početka,

grli nas vrijeme

djetinjstva Svijeta.

PA PJEVAM

Ja sam od onih

koji vjeruju u žito, u cjelovito

zrno što raste

na oranicama našim visoko,

 brašnasto plodno,

od onih sam što vjeruju u

ljekovitu riječ, u krušnu peć i sol

modrih dubina – u pjesmu

i sutra, u rosna jutra i snove

koji se moraju sanjati.

Od onih sam što vjeruju u žito

jer znaju, duboko osjećaju

kako puščano zrno

nije isto što i pšenično.

kako barut ne miriše na kruh

a od bombi i projektila, i inih

oružja opačina

ne rastu sutrašnji ljudi.

Ja sam od onih

što vole riječ Iskona, riječ

masline, soli i žita –

pa pjevam usnulima pjevušim

duši zaleđenoj

neka otopi ledene sante svoje

u svijet bez oružja, u toplo sutra

pod svodom u topla jutra

 i kruh svagdanji –

svima.

AKO POEZIJA MOŽE

Ako poezija može,

o, da li može – o, kad bi mogla

poezija snagom svoje iskonske riječi

čiste, umne duboke - gole

kao što je novorođenče

 od majke rođeno

čisto u svijet došlo iz ljubavi – o,

kad bi poezija mogla – o,

može li poezija

svojom riječju od Početka, koja

bijaše u Početku, može li

u ovom vremenu

zaljuljati misao svijeta iz ljubavi čiste

iz svojih dubina iz duša širina

u moćno sutra, u jutra – vedra u krug?

Može li ta krhka riječ, izdići se,

produžiti, osnažiti -

tijesno je -

produbiti život – o može li

 u svečanost postojanja, zahvalnost,

u dijalog i bratski zagrljaj?

U: Mir s tobom! - ma gdje da jesi!

Pa neka se smire

nebesa i zemlja – nadasve ljudi.

O, ako poezija može, o može li

poezija?

Enerika Bijač (1940), prof., književnica i slikarica, rodom sa Zavale, (Dubrovačko-neretvanska županija), živi u Koprivnici. Diplomirala je na Flozofskom fakultetu u Zagrebu na Slavistici. Radila je u srednjim školama u Koprivnici. Objavila je preko

dvadeset knjiga, poezije i proze, sastavila dvije antologije suvremene hrvatske poezije, uredila veći broj knjiga. Imala je četrdesetak samostalnih izložbi slika na svili i ulja na platnu. Osnovala je Podravsko-prigorski ogranak DHK 2009. i bila mu predsjednicom u dva mandata, utemeljila Neretvanske pjesničke susrete „Maslini u lice“ i Dane Ivana viteza Trnskog. „Galovićevu jesen“ je 2011. utemeljila kao međunarodni festival književnosti. Od 2003. do 2013. predsjednicom je Upravnog vijeća Muzeja Grada Koprivnice. Član je DHK i njegova Upravnog vijeća od 2014-2017, redovni i počasni član Matice hrvatske te glavna koordinatorica međunarodne umjetničke organizacije Slavenska književna i umjetnička akademija za Hrvatsku od 2012. Nagrađivana je domaćim i međunarodnim nagradama. Pjesme i pojedine zbirke prevedene su joj na više stranih jezika.