Nešto mlađi Skilicesov savremenik bio je Georgios Cedrenus, koji svojim pisanjem u glavnom potvrdjuje, ali još određenije i od njega i od Brieniosa, a pogotovo i od Porfirogenita, da su dukljansku oblast naseljavali Hrvati. On kaže: »Svladavši Bugarsku, pokori se njemu i susjedni (Bugarima) narod Hrvata i dva njegova vladara, dva brata, kojima car udijeli časti i obilne plodove«. Dakle po njemu su u susjedstvu Bugara bili Hrvati, a nesumnjivo je da je to susjedstvo bilo Ilirik, o kojem govori Porfirogenit, dakle još sjevero-istočnije od Duklje. Bilo bi nemoguće pretpostaviti da bi Hrvati preskočili gornju Dalmaciju (Duklju), pa naseljavali Ilirik, a što Cedrenus ne govori i o Duklji, može se objasniti time što je smatrao naravnim da i tu oblast naseljavaju Hrvati, kad već sežu do Bugara, sa kojima su u susjedstvu. Potvrđujući navode ranije spomenutih grčkih pisaca on naročito potvrđuje Dukljaninovo pričanje o Hrvatima i njihovoj državi u dukljanskoj oblasti, odnosno Gornjoj Dalmaciji.

Savremenik Popa Dukljanina bio je Nicetas Chonijates, koji je umro oko 1206. Pišući o Stevanu Nemanji on kaže da je »udario na susjedne zemlje, pa da je — zaboravivši na svoj raniji udes — prisvojio i Hrvatsku i oblast kotorsku«. Poznato je da Nemanja nije nikad osvojio one zemlje, koje se danas općenito smatraju hrvatskim, a kad Chonijates kaže da je osvojio Hrvatsku i oblast kotorsku, to svakako znači da je prvo osvojio Hrvatsku, a zatim čak i oblast kotorsku, to jest da se ta Hrvatska nalazila na Nemanjinom osvajačkom putu prije kotorske oblasti. Iz toga proizlazi da je on smatrao baš one oblasti, koje i Dukljanin, Hrvatskom, a hoteći da pokaže koliko je Nemanja daleko pošao u osvajanju, označio je kao krajnju oblast kotorsku. Znajući koje je oblasti u primorju Nemanja osvojio i uveo u sastav svoje države, mi ne možemo da se dvoumimo pri određivanju šta pod Hrvatskom misli ovaj grčki pisac. On je nesumnjivo pod Hrvatskom razumijevao one iste oblasti, koje spominje i Pop Dukljanin kao i ostali grčki pisci. Najzad grčki istoričar Ivan Zonaras, savremenik cara Aleksija I Komnena (1081-H18), kaže da se je godine 1019 »nakon pokorenja Bugarske pokorio i narod Hrvata i Srijem rimskom caru« (misli na vizantinskog cara). Ovim on kaže skoro isto kao i Choniates.

Mletački ljetopisac Ivan (912) naziva Mihajla Viševića »slavenskim knezom«, a njegovu zemlju hrvatskom oblašću kroz koju je prolazio Petar, sin mletačkog dužda, na povratku iz Carigrada za Mletke. Mihajlo je tada bio knez u Humu. Odatle vidimo da su kneževi i vladari imali naslov slavinski, ali da je njihova zemlja bila Hrvatska, čime se potvrđuje Šuflajevo mišljenje, da je postojao jedan pojas, u kojem nije preovlađivalo službeno ni hrvatsko ni srpsko ime i da je u taj pojas spadao i Hum.

Milivoje Matović se bavio istraživanjem tragova hrvatskog imena u današnjoj Crnoj Gori, pa je došao do ovog zaključka: »Da su Crnogorci porijeklom od slavenskog plemena Crvenih Hrvata, dokaz je i to, što i danas poslije Savske banovine na teritoriji Zetske banovine ima najviše mjesta, koja nose naziv hrvatski. Tako imamo u srezu Kolašinskom, općini Lipovskoj, mjesto zvano Hrvatske Livade, gdje ima ostataka i starog naselja, za koje se tvrdi da je hrvatsko. U srezu Studeničkom, općini Pavličkoj, ima selo zvano Rvati, u srezu Deževskom, općini Vračevskoj, selo Rvatska, a u srezu Cetinjskom, općini Riječkoj, selo Rvaši, što znači da su se u tim mjestima stanovnici za dugo održali u hrvatskoj narodnosti.’’ (»Zeta«, 9, 1936). Ovi Matovićevi nalazi potvrđuju pisanje grčkih pisaca, koji su opseg Crvene Hrvatske proširili i istočno od oblasti današnje Crne Gore, na nekadanji Ilirik, gdje je Matović našao pomenute tragove. Kako se vidi, tamo su oni i do danas očuvani, a kod mjesta Tutin u Sandžaku još postoji zapušteno »latinsko groblje«, koje potiče svakako od katoličkih Hrvata.

Za dokaz da je postojala podjela na Gornju i Donju Dalmaciju, kako kaže Pop Dukljanin, Šišić navodi više dokaza, a najubjedljiviji je ovaj: »Papa Aleksandar II. upravio je u aprilu 1036 pismo »regi et episcopis Dalmatiarum«, to jest episkopima obiju Dalmacija donje i gornje. Pa i »Žiće Sv. Jovana Trogirskog«, napisano je najdocnije oko 1150, kaže za Zadar, da je najjači grad »inferiorum partium Dalmatiae«, dakle donje Dalmacije, spram koje stoji gornja. I arhiđakon Toma, govoreći o nekim događajima XI vijeka, razlikuje gornju i donju Dalmaciju (superior D., inferior D.)«. — Uzimajući u obzir ove i druge dokaze o podjeli Dalmacije na gornju i donju, dr. Šuflaj zaključuje: »Prema tome postaje posve jasnom, a u glavnom i istinitom razdioba Dalmacije, kako ju iznosi barski pop. Nu time biva posve razumljivim i to, što grčki pisci iz doba Komnena nazivaju Srbe većinom Dalmatincima i što pisac Kinam grad Ras stavlja u Dalmaciju. Nije ni malo začudno ni to, što se prema Stjepanu Prvovjenčanome Skadar nalazi u »pravoj Dalmaciji«, a prema splitskom arciđakonu Tomi Ulcinj i Bar u »superior Dalmatia«. — Kako vidimo, ne samo da je bilo razloga i mogućnosti da se jedan dio Hrvatske nazove Crvenom, nego su sačuvani tragovi toga naziva do danas. Da su oblast današnje Crne Gore nastanili Hrvati, koji su se pružali i dalje na sjever i na istok od njenih granica, svjedoče nam spomenuti pisci. Također više savremenih izvora potvrđuje, da je postojala podjela Dalmacije na  gornju i donju. Time je pričanje Popa Dukljanina dobilo svestranu potvrdu, ukoliko se odnosi na postojanje Crvene Hrvatske i Hrvata u oblasti ondašnje Duklje.

                                                       (Nastavlja se)