Najznačajniji vladar dinastije Nemanjića bio je car Dušan, koji je u zavođenju centralističke vlasti pošao dalje od svih svojih predaka. Govoreći o međusobnim odnosima pojedinih pokrajina u njegovoj državi prof. Stanoje Stanojević kaže ovo: »Razlika između severnih i južnih zemalja u Dušanovoj državi bila je u svakom pogledu vrlo velika. Ta razlika bila je osnovana na dubokim razlozima, posledicama razne rase, razne prošlosti, kulture i raznih kulturnih uticaja a bila je utvrđena dugom tradicijom. Trebalo je da prođe mnogo vremena zajedničkog života, pa da se sve političke, kulturne, socijalne i ekonomske razlike između severa i juga uglade i izjednače«. Na drugom mjestu isti pisac kaže: »U Zeti su postojale tradicije o položaju i značaju njenom u ono doba, kada je ona bila središna oblast srpske države. Te su tradicije podržavale separatističke težnje zetske vlastele i njihovu svagdašnju želju da igraju što veću ulogu u državi i da dobiju presudni uticaj u njoj. Stoga je Zeta bila stalan izraz nezadovoljstva sa središnom upravom i izvor svih pokreta protivu nje. Na tom vulkanskom zemljištu nicali su svi pokreti protiv središne uprave; Zeta je izazivala sve unutrašnje sukobe, otuda su dolazili svi prevrati«. Stoga se posle Dušanove smrti moglo desiti da »krajevi, koji su labavo i samo spolja bili spojeni sa državom, a nisu bili sa njom organski vezani, niti su se bili stopili u jednu cjelinu, odvojili su se ubrzo, bez velike muke i velikog potresa«. Na taj način došlo je i do odvajanja Zete iz Dušanovog carstva.

Konačno, uvjerenje da u onom dobu organizovana država ne pripada narodu, nego vlasteli i vladarima, stvorilo je u Zeti pokret i protivu vlastele. Kad god je država stradala od spoljnjeg neprijatelja, stradali su u prvom redu vladari sa svojim doglavnicima, u koliko nijesu htjeli biti potčinjeni i pokorni vlasti i gospodstvu osvajača. Ako se nijesu htjeli pokoriti, oni su gubili vlast i uticaj, a ako su se pokorili, postajali su tuđinski agenti i namještenici. I u jednom i u drugom slučaju puku se davala prilika da razvije borbu protivu njih i da sa sebe strese jaram njihovog gospodstva. Ova borba imala je, dakle, ne samo karakter borbe za nacionalno, nego i za klasno oslobođenje širokih narodnih masa. Zbog neorganizovanosti masa i nemanja potrebnog kontakta između pojedinih skupina, nije se mogao njihov pokret pretvoriti u jedan jedinstven pokret na čitavoj teritoriji zemlje. Prva posljedica njihove borbe bila je raspad Zete u plemena.

Jedna država kao društvena organizacija može nestati na dva načina: razbijanjem izvana i raspadom iznutra. Vrlo često oba ova procesa idu zajedno, no po pravilu prednjači u nestajanju države proces njenog razbijanja izvana, a tek kao posljedica slabljenja države dolazi do unutarnjeg raspadanja. Slučaj Dukljanske države govori nam da je moguće i odstupanje od toga pravila. Crvena Hrvatska pod imenom Dukljanskog kraljevstva (Regnum Dioclitiae) ušla je voljom i odlukom svojih gospodara i velikaša u državu Nemanjića, a kada je stekla uvjerenje da tim nije postignut cilj njenog ulaska u tu državnu zajednicu, otrgla se, u pogodnom momentu, od nje. Ona je sada opet postala samostalna i suverena država sa organizovanom centralnom vlašću, ali je — postepeno — i kao takva nestala, samo ne udarom spolja, nego raspadanjem iznutra. Njeno unutarnje raspadanje pratio je proces razaranja  izvana, koji je donio sobom takvu opasnost, da se ovaj proces raspadanja zaustavio i opet je došlo do formiranja države u XIX vijeku. … Ovakvoj sudbini Crvene Hrvatske, odnosno Dukljanskog kraljevstva, najviše su doprinijele greške vladara i upravljača, koji su odlučivali u određivanju njene spoljne politike i o uređenju odnosa sa susjedima.’’[1]

Štedimlija je jedan od prvih teoretičara društva i mislilaca koji je počeo upotrebljavati pojam ‘’crnogorski nacionalizam’’ kao pozitivan pojam u skladu sa evropskim naučnim kategorijalnim aparatom koji označava skup trajnih i temeljnih identitetskih vrijednosti jednog, odnosno bilo kojeg postojećeg, posebnog etnikuma, naroda i nacije. Tako Štedimlija o crnogorskom nacionalizmu piše sljedeće: ‘’Crnogorski nacionalizam se formirao između dva po nečemu njemu srodna, a po nečemu oprečna nacionalizma, hrvatskog i srpskog. Dok se proces crnogorskog kulturnog nacionalizma vršio paralelno sa hrvatskim zbog istovjetnosti porijekla, crkve, jezika i opće kulturne orijentacije i civilizacije, dotle se proces razvitka političkog nacionalizma razvijao uporedo sa srpskim zbog slične istorijske sudbine i naknadno stvorenog zajedničkog imena i zajedničkog neprijatelja. Sjedinjenjem uticaja formiranja oba ta nacionalizma i nalaženjem izvjesnog kompromisa između njih, formiran je crnogorski nacionalizam.

                                                       (Nastavlja se)