Vrijeme formiranja modernog hrvatskog i srpskog nacionalizma pada u XIX vijek. To je doba, u kojem su oba ova dva naroda, oslanjajući se na svoju prošlost i u njoj stečena istorijska prava i na svoje kulturne tekovine i životno pravo samostalnog opstanka i razvitka, stvorila svoj moderni nacionalizam. Isto tako, to je doba, u kojem je formiran crnogorski nacionalizam.’’[1]

Štedimlija izučava i srpski i hrvatski nacionalizam, njihove moderne tokove nastanka, te crnogorski nacionalizam smješta vrlo originalno u kontekstu nastanka i srpskog i hrvatskog nacionalizma. ‘’… Moderni srpski nacionalizam počeo se formirati u devetnaestom vijeku, kao i kod svih drugih naroda, u vrijeme kada su Srbi u Šumadiji dobili neke vrste nezavisnu državu, te je time bila ostvarena prva etapa njihove državne misli. To je dalo povoda bržem razvitku srpske narodne misli i formiranju srpskog kulturnog nacionalizma. Da se pripravi teren za širenje srpske, tek stvorene, države, potrebno je bilo da se utvrdi koji su sve krajevi naseljeni istim narodom i u kojima se govori istim jezikom. Tvorac kulturnog srpskog nacionalizma, Vuk Karadžić, mislio je da Srbi moraju biti »svi i svuda« gdje se govori »srpskim jezikom«. Karadžić je tvorac srpskog jezika, on ga je oglasio narodnim i uveo u književnost, te mu postepeno pribavio priznanje i udario osnovne temelje njegovom daljem razvitku. Glavna baza za razvitak političkog srpskog nacionalizma bio je kult Dušanovog carstva, a taj je kult bio sačuvan u Srbiji samo u crkvi i u narodnoj poeziji. Tu, u narodnoj poeziji, Karadžić je potražio materijal i za kulturni nacionalizam, te je sakupljanjem, objavljivanjem i proučavanjem narodnih umotvorina došao do uvjerenja i zaključka, da srpski narod imade svoju kulturu, svoj jezik, svoju istoriju, pa, prema tome, i svoja, ne samo životna, nego i istorijska prava na samostalan život i opstanak u nezavisnoj državi.

U »Kovčežiću za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona« on je napisao članak «Srbi svi i svuda«. U tom članku stoji i ovo: »Zaista se zna da Srbi sada žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka i između Dunava i Stare Planine) u Metohiji, u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandreje, u Slavoniji, u Hrvatskoj i turskoj i austrijskoj Krajini, u Dalmaciji i u svemu Adriatičkom primorju, gotovo od Trsta do Bojane. Zato u početku rekoh zaista se zna, jer se upravo ne zna, dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji«. Vuk je na ovu tezu došao, jer je vidio da se u pobrojanim, a nesrpskim krajevima, govori većinom štokavskom ijekavštinom. Zato je on ovo narječje proglasio srpskim jezikom, ma da kao takav on nije bio nikad primljen u Srbiji, nego se tamo ostalo kod štokavske ekavštine. Za njega su Hrvati bili samo oni, koji su još govorili čakavštinom, dok su kajkavci »predstavljali samo prelaz između Slovenaca i Srba«. Ova Karadžićeva teza, spojena sa kultom Dušanovog carstva, dala je poleta srpskoj državnoj i nacionalnoj misli po obnovljenju Srbije, te je pravac srpske državne i nacionalne politike upućen u pravcu prisajedinjenja svih onih zemalja, koje je on označio kao srpske. Ideal srpskih nacionalista postao je: ujedinjenje svih tih zemalja u jednu državu, koja bi zapravo značila obnovu Dušanovog carstva. Što je srpska država postajala samostalnija i veća, to je ova ideja dobivala sve većeg maha, dok nije došlo na dnevni red u Hrvatskoj pitanje priznanja Srba u hrvatskim zemljama za poseban narod, a njihovog jezika za srpski jezik. Još živi tragovi ilirskog pokreta, koji je napustio hrvatsko ime i za narod i za jezik, pogodovali su ovim nastojanjima Srba, koji su u Hrvatske i Ugarske zemlje bili našli utočišta pred navalama Turaka. Dok je njima bilo stalo da suzbiju hrvatsko ime i hrvatski naziv za jezik, dotle je hrvatska inteligencija pod uticajem ideja ilirskog pokreta bila pasivna sve dok se radilo o suzbijanju hrvatskog imena, a Srbi nijesu htjeli ni čuti o primanju ilirskog imena kao zajedničkog za sve Južne Slavene. Kasnije su se oni isto tako oduprli i prijemu jugoslavenskog imena kao zajedničkog za sve Srbe, Hrvate i Slovence, jer su istrajno tražili priznanje svoje posebne narodnosti i svog imena. Blagodareći njihovome otporu prema ilirstvu i jugoslavenstvu, nije došlo do uspjeha ni jednog ni drugog pokreta. Hrvati, koji su prihvatili štokavsku ijekavštinu i time se približili Srbima po jeziku; koji su zatim nudili u ilirskom pokretu i svoje ime za ljubav jedinstva svih Južnih Slavena, te tražili da se prihvati jedno nenarodno, tuđe ime, a zatim kasnije mjesto njega ime jugoslavensko, koje je izgledalo manje strano i nenarodno, morali su osjetiti potrebu da odbrane do tada nebranjeno hrvatsko ime i hrvatski nacionalizam.

… Pojava Ante Starčevića ne znači drugo, nego podizanje jedne snažne i glasne riječi probuđenog, a ugroženog hrvatskog nacionalizma; riječi, koja ima kao živa djelujuća sila da okupi u jednu falangu sav hrvatski narod i da suzbije svaki uticaj, koji ide za tim, da hrvatska narodnost, hrvatsko ime, hrvatski jezik i hrvatska istorija budu zapostavljeni. Za uspjeh srpske državne misli pojava Ante Starčevića znači snažan udar u zemljama van Srbije. No, ako je uspjeh izostao, pretenzije su se sačuvale, samo tu sada više nije moglo da se govori o jugoslavenstvu, jer su ga Srbi naknadno usvojili istom pošta su dobili priznanje svoje narodnosti i jezika, kao o  nacionalnoj ideji, jer ono nije bilo niti je moglo biti više smatrano nacionalnom, nego samo i jedino državnom idejom jugoslavenskih naroda.

                                                       (Nastavlja se)