Piše: Željko Rutović

Savremene najšire globalne propagandne kampanje i u okviru njih socio -psihološke operacije  i prateći hibridi, sve više su zasnovani na sofisticiranom  proučavanju modela ponašanja čovjeka.  Shodno zakonitosti društvenih nauka cilj je analizirati duboke psihosocijalne slojeve čovjeka i njegova proživljena iskustva kako bi se otkrile pravilnosti promjena u realnom životu. Do cilja se dolazi posredstvom ekonomije obima tj. megapodataka dobijenih iz medija, društvenih mreža i drugih formi obavještavanja pomoću kojih se analizom strukture podataka prate osjećanja, mišljenja, vrijednosti  i stavovi  proučavanih socijalnih grupa. Na taj način se sastavljaju “konstelacije ciljnih osjećanja”, kako ističu Barry Costa i John Boiney u svom rukopisu Social radar „2012“. Uočene pravilnosti socijalne radiografije pretvaraju se u algoritam, tj. u automatizovano predviđanje ljudskog ponašanja koje se inače prethodno usmjerava i raznim metodama modifikuje u pravcu ocekivanog pozeljnog ishoda.

Inženjering sociokulturnim podacima kao prediktivna forma društvene kontrole i digitalne instrumentalizacije, danas se ciljano fokusira na čovjeka u funkciji  predviđanja njegovog  ponašanja i usklađivanja istog u kontekstu mogućih oblika društvene promjene. Tako današnje modelovanje ponašanja čovjeka ulazi u industrijsku visokoprofitabilnu fazu vojnog, bezbjednosnog, političkog, ekonomskog, kulturološkog, marketinskog karaktera. Konačno, inženjering sociokulturnim podacima baziran na algoritamskom razvoju sve više postaje  prilično egzaktni  model upravljanja stanovništvom. Pažljivom analizom karaktera i oblika društvenih promjena, kako globalnog tako i lokalnog nivoa, doći ćemo do iskustava i praksi ovog snažnog kontrolnog mehanizma.

Svi navedeni globalni konstrukti današnjice pokušavaju da dođu do onoga što pokreće i oblikuje karakter promjene kod čovjeka, sve do njegovih motiva i ciljeva, simpatija i antipatija. U tome im obilno i dobrovoljno pomaže sam čovjek. Danas na društvenim mrežama milioni ljudi javno iznose privatne detalje iz svoje biografije ili iz svojih svakodnevnih aktivnosti, dok mašine sakupljaju tu beskrajnu količinu širokog varijeteta podataka o njima. Masa podataka kao skup tragova koji čine bihevioralni “potpis” predmet je kompjuterske analize koja posredstvom tako definisanog stereotipa ponašanja konstituiše profile koji postaju istraživačke socijalne jedinice, odnosno modulisane društvene grupe. Uostalom, “računarske nauke za modelovanje”, “naučna analiza podataka”, “algoritamski razvoj “prepoznati  su sektori današnjeg digitalnog mrežnog drustva u kome se specijalizuju kompanije inženjerstva “usmjerenog na čovjeka i njegovu svijest” sve pod geslom brige za čovjeka.

U ovom duhu kazaćemo da paradigmatičnost modelovanja čovjekovog  ponašanja  upućuje na globalnu preokupaciju totalne tehnološke dominacije, odnosno eksploatacije nad čovjekom. Uostalom, razloga za brigu koju nameće svijet vještačke inteligencije i njene upotrebe u ime kreiranja poželjnog društva itekako imamo, a glavni je sadržan u pitanju čemu onda i kome onda treba takav post-čovjek?

Dovoljno stvari govori da smo blizu  kraja  tradicionalnog čovjeka, njegovog individualnog suvereniteta, njegove ontologije i njegove slobode kao izraza duha, misli i vrijednosti.

Konačno u duhu predmetne teme, era kulture nekadašnje analogne tehnike konvencionalnog ubjeđivanja kao instrumenta za sticanje podrške u svrhu političkih, društvenih i komercijalnih ciljeva, očito da je završena. Nju snažno i generički inovativno zamjenjuju mašine, računari, multimediji, vještačka inteligencija i njima srodni oblici pametnih komunikacionih proteza i sredstava bihevioralne modifikacije koja sa drugim konvergentnim modelima proučavanja društva i odnosa u njemu odnose prevagu u procesima  čitanja i kreiranja modelovanog ponašanja.

Zaključno, kako kaže istaknuti italijanski filozof, sociolog i psihoanalitičar,   Umberto Galimberti “tehnika više nije sredina kojom čovjek raspolaže, već je okolina unutar koje čak i čovjek biva podvrgnut promjeni”.