Utemeljujući Crnu Goru i sve nas, sve naše gradove i cijeli naš prostor, i ljudski, i građanski, i narodnosno-etničko-nacionalni i državni, u ključne civilizacijske tokove ljudskog roda i čitavog čovječanstva, Njegoš nas je obavezao da s pažnjom i neprekinutom upornošću, sistematičnošću, strpljivošću, obzirnošću i mudrošću čuvamo svaki kulturološki, arheološki, istorijski, duhovni i materijalni trag i spomen na nas same, na našu prošlost, na naše pretke i na  naše sveukupno identitetsko biće. U ovom smislu, slijedeći upravo jedan ovakav temeljni hod i kod identitetskog našeg trajanja, koji nam je zadao upravo Njegoš da ga tražimo, nalazimo i osavremenjavamo u svim  novim našim etičkim i ljudskim izazovima –„Nove nužde rađu nove sile“  – na primjeru naše Podgorice možemo i moramo nalaziti snagu i inspiraciju, vrelo svih naših daljih dokazivanja, osavremenjavanja i nadograđivanja već postignutog u liku, u djelima i u rezultatima svega onog novog, progresivnog, što dolazi samo sa nama samima i sa našim ukupnim ljudskim potencijalima kao nosiocima njegovim, kao nosiocima  svega humanog i dostojanstvenog, plemenitog i časnog što od početka do kraja čovjekove civilizacije čini, sadrži i tvori upravo tog svakog pojedinačno gledano jedinstvenog i autentičnog člana i pripadnika, od izvora i iskona pa sve do danas, ljudske i sveopšte, kosmičke i čovječanske zajednice i civilizacije.

Smještajući Podgoricu u ovakav okvir razmišljanja u kontekstu planiranja i predviđanja jedne – za njen razvoj i imidž humane, uravnotežene, harmonične, prirodne i skladne životne destinacije – strateški važne pješačke staze kao njene arterije kroz geografski prostor i istorijsko vrijeme, mi zapravo omeđujemo i crtamo njene zamišljene a stvarne, konkretnoutopijske i životne granice, suvomeđe, bedeme, zidine i civilizacijske uporišne tačke i topose njenog ukupno memorijskog istorijskog i identitetskog trajanja i prepoznavanja. Ovi i ovakvi ''bedemi'' od početka do kraja grada su njeni odbrambeni identitetski i vizuelni sadržinski, maerijalni i duhovni vidokruzi i biljezi od suštinskog, ontološkog značenja.

Život unutar ovih gradskih ''zidina'' – dakle, u okviru zamišljenih bedema grada na obodu naše (pre)detaljno! iscrtane pješačke staze, naravno mnogo proširenijih u odnosu na pozno srednjovjekovni turski Depedogen ili na susjednu, s onu stranu Gorice!, prema Zeti, Širaliji, Rogamima, Malom i Veljem brdu, Morači i okolnim brežuljcima, ilirsku i antičku Duklju još od stare ere pa potom na rimsku i slovensku Duklju (koja ni dan-danas ni izdaleka nije zaštićena u cjelini: samo je jedan njen mali dio fizički ograđen, a preostali prostor nekadašnje civilizacijske ljepotice i dalje je izložen propadanju, krađi i devastaciji!?)[1] – obavezuje i nas današnje njegove stanovnike i sve buduće, kao što su obavezivali u svim prošlim vremenima i naše pretke i sve ranje žitelje ovih predjela i prostora bez obzira kojim se vjerama, narodima, kulturama i jezicima imenovali, služili i pripadali!, da uvijek imamo na umu da taj naš život, da tu našu slobodu, da to naše ime i trajanje, ne smijemo nikada zaboraviti i izgubiti, uništiti i otuđiti!

Ako bi ga zaboravili i uništili, to bi značilo predati ga bez borbe, tog valjda jednog jedinog znaka i traga kojim se može gotovo i skoro nepogrešivo, tj. koliko-toliko blizu apsolutne istine i ontološke biti ljudske, imenovati čovjek kao biće među drugim bićima – i bogovima i životinjama, ne samo među ljudima!, dakle sa njegovim ljudskim cjelokupnim ''prtljagom'' i duhovne i materijalne, i metafizičke i fizičke, zbilje i galaksije! – na planeti Zemlji i u kosmosu samom!

Zato čujmo sljedeću poruku Žozea Saramaga: ''Čovek nije znao da se gradovi opasani visokim bedemima (pogotovu ako su još beli i obrasli drvećem) ne zauzimaju bez borbe. Čovek nije znao da će pre bitke za osvajanje grada morati da vodi jednu sasvim drugu bitku, i da pobedi. A u toj prvoj bici moraće da se uhvati u koštac sa samim sobom. Niko ne zna ništa o sebi pre nego što stupi u neku akciju u koju će morati da uloži sve što ima. Ne poznajemo snagu mora dok se njegove vode ne pokrenu. Ne poznajemo ljubav pre no što nam se ljubav desi... ''[2]

Ne poznaje čovjek sebe dok se ne upusti u borbu i ''izgradi'' u njoj! Tako su se i Crnogorci ontološki, istorijski, kulturno, duhovno i identitetski ''izgradili'' u borbi i kroz ''borbu neprestanu'', jer, viđosmo, ''niko ne zna ništa o sebi pre nego što stupi u neku akciju u koju će morati da uloži sve što ima.'' Ili, dakle, kako Njegoš kaže: ''Neka bude što biti ne može!''

Ne moraju samo ostaci građevinski i arheološki, istorijski i kulturološki, u najboljim i najsrećnijim slučajevima ''ostaci ostataka''!, tj. masivni bedemi, tvrđave i zidovi kao njihova paradigma, da budu garant istorijske odbrane i trajanja kroz prostor i vrijeme. Osobito ne danas i u budućnosti, u dvadesetiprvom vijeku i u svim narednim vremenima! Naprotiv! Trajaće i pretrajavati oni samosvjesni narodi i nacije koji su duhovno, kulturno, identitetski jaki, koji su sebe spoznali u borbi, u akciji, u onom času kad su odlučili da stvarno, realno (pr)ocijene i (pre)vrednuju svoje snage, svoju moć, svoje mogućnosti, time što će isprobati svoje snage i njihove domete na djelu! Ili, što bi rekao opet Njegoš: ''Na muci se poznaju junaci!'' Ovako izgrađeni i domaštani masivni i moćni ''bedemi'', duhovne strukture i identitetskog porijekla i bića, najbolja su zaštita od istorijskog nestanka za svaki narod i za svaku naciju. Ako su i kad  izgrađeni u duhu, u samosvijesti, u znanju, u jeziku, u narodnom biću, u legendi i u zdravom mitu, onom koji bodri i sebe i druge da traju na human, čojski i civilizacijski, moralno-etički i ljudski način, ovi ''bedemi'' će biti ''izgrađeni'' i u stvarnosti, jer će predstavljati nepremostivu tvrđavu za svakog napadača i nasilnika, a ogroman, čudesan most za dobrodošlicu svakom dobronamjerniku i prijatelju, most za spajanje svih postojećih etničkih, narodnih, vjerskih, kulturnih i jezičkih praksi u svijetu, svih uvjerenja, svjetonazora i filozofskih pripadništava u ljudskom rodu!