Za Antenu M piše: Nikola Popović

Evo već pune tri godine kako je „Đukanovićeva tajna policija“ područno odjeljenje BIA, a Đukanović sve više podśeća na rudara-rekordera Avdiju iz pjesme Zabranjenog pušenja kojeg se śete za 1. maj kad prima plakete i ordenje i u okićenom razredu počasno mjesto zauzme, no „identitetske teme“ nikako da nestanu iz javnog prostora.

Cipan cijeli januar gledali smo udruženo orgijanje prelata Beogradske patrijaršije i njenog političkog krila DF-a na temu „lelekanja Turaka i kukanja bula“, „čiča Dražine majke“, „kralj Petrove barke“ i srpskog barjaka od „Prizrena do Rumije“ – i premda nas Vijesti preko svoje škaljarske sestre J. J. uvjeravaju da je sve to maslo DJ Petra Lazovića – slušamo, evo, i najave promjene službenoga jezika i promocije tuđih zastava i to s mjesta predśednika Skupštine, a od Joanikija II saznasmo u Bijelome Polju da pored uže domovine Crne Gore ima i „širu domovinu“ (ni u kom slučaju ne misleći na Crkvu Hristovu). Trešti sve, velim, od „tema koje dijele društvo“, ali od onih naših dežurnih kritičara „identitetskih tema“ – ni glasa.

E sad, što múči falanga Vučićevih drugopozivaca, presvučenih u ruho „nezavisnih“ komentatora, ni po jada. Ali doskorašnja šutnja i prekjučerašnja normalizacija nacionalističke histerije od strane premijera Milojka Spajića morala bi biti signal za uzbunu da građanske javnosti u Crnoj Gori više zaista ima. Umjesto da se bavimo zastavama i reakreditacijom FCJK, poručuje Spajić, treba se fokusirati „na autoputeve, ekonomski rast, vladavinu prava, na naše članstvo u Evropskoj uniji“. Ovim kukavičkim odbijanjem da očigledno kršenje zakona i Ustava od strane Andrije Mandića kvalifikuje na pravi način Spajić je em poručio da je Mandić stvarni gazda parlamentarne većine i da mu Spajić pisnut ne smije, em da od vladavine prava nema ništa dok god se ovako olako urinira na Ustav i zakone s najvišega mjesta zakonodavne vlasti. A što se tiče autoputeva i ekonomskog rasta – to je, da se priśetimo najpoznatijeg primjera – i Hitleru odlično išlo od ruke. Nacistička Njemačka je, k tome, baštinila i „vladavinu prava“, doduše po zakonima koji su se sviđeli fireru, a težili su i evropskome ujedinjenju, pod nacističkom čizmom, razumije se. Zato se postavlja pitanje projektuje li to Milojko autoputeve kako bi se mržnja, dogma i beznađe, kao ključne vrijednosti ideološkog softvera aktuelne parlamentarne većine – Beogradske patrijaršije, brže transportovali od Bara do Boljara (i nazad).

Ali junak ovoga teksta nije Milojko nejaki, već jedna druga figura crnogorskog političkog teatra. Riječ je o Goranu Daniloviću, u naaaarodu poznatijem pod nadimkom Hamlet iz Morače Donje. Elem, Goran Danilović, po profesiji političar s izuzetnim iskustvom partijskih preleta, za vakta vlade Zdravka Krivokapića postavljen je ni više ni manje do za v. d. direktora Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta visokoga obrazovanja da bi za Dritanova vakta, i nakon dvaput produžavanoga mandata v. d.-a, avanzovao do direktora ove specijalizovane agencije za sertifikaciju ustanova visokoga obrazovanja. Kad pitate Danilovića što ga je preporučilo za poziciju koja ište ekspertska znanja iz oblasti o koju se on u životu ni očešao nije, on će vam kao iz topa odgovoriti – meritokratija. Kao i mnoge riječi sklone kvarenju, i meritokratija je u crnogorskome političkom diskursu u potonje tri godine iz temelja promijenila značenje, pa danas znači ono što je do prije koju godinu označavano kao kakistokratija.

Ali Daniloviću se zbilja ne može dovesti u pitanje obilato iskustvo retoričkih kalambura i partijskih akrobacija. Uz uvjerenje da u životu treba sve probati, politički staž započeo je kao omladinac ondašnjeg Saveza komunista. Vispren kakvim ga je Bog dao, ubrzo je uvidio da je s lijeva pametnije zatancati desno pa se brzometno prestrojio u Narodnu stranku, a otud u Srpsku narodnu stranku, potom Novu srpsku demokratiju, pa DF, Demos i na koncu – Ujedinjenu Crnu Goru. S Hamletom ga pak povezuje nekoliko detalja. Od briljantnih solilokvija – svojevrsnog kalema kumrovačke škole i hardkor svetosavlja – pa do jedne egzistencijalne dileme s kojom se otkako je na čelu Agencije svakodnevno suočava – u kojoj od Agenciji suśednih kafana piti ili ne piti tokom radnoga vremena. Da poređenje s Hamletom nije nimalo naivno i slučajno, viđeli smo i ovih dana kad je u smjeni svog partijskog kolege s funkcije direktora Doma zdravlja kristalno jasno uočio hamletovsku mišolovku, viđevši u Jokićevoj smjeni svoju vlastitu skorašnju sudbinu.

E taj se Danilović zagnao da ugasi FCJK, kao jedinu izvan Crne Gore vidljivu ustanovu montenegristike i kao instituciju koja danas simbolizuje kritički otpor fašizaciji društva. Ali, reklo bi se, ovih mu dana nešto kilavo ide. Prvo je formirao Komisiju, a da o tome nikoga nije obavijestio, 20. 12. 2023. godine. Pa je od nje odustao 26. 12. Onda je 15. 1. 2024. formirao novu, pa za njenu predśednicu imenovao sljedbenicu doajena velikosrpske lingvistike Miloša Kovačevića, a za jednog od članova stručnjaka za otpad iz Leskovca, koji u slobodno vrijeme potpisuje pisma podrške Radovanu Karadžiću. Kad je s FCJK javno ukazano kakvu zamku ovoj ustanovi priprema Danilović, 24. 1. Danilović je pokušao da se sakrije iza Agencije i odgovornost svali na svoje službenike iako o finalnome sastavu komisije ne odlučuje niko drugi do on. Prije dvije noći opet se krijući iza Agencije, koja je do njegova dolaska na njezino čelo slovila za nezavisnu i profesionalnu ustanovu, na upit TVE odgovorio je da Komisija nije formirana iako je juče FCJK objavio odluku o formiranju Komisije koju je Danilović uputio 17. 1. 2024.

Saplićući se o vlastite protivurječnosti i krijući se iza ustanove koju neslavno vodi, Danilović je zapravo demonstrirao da od samoga početka ima štetne namjere, što uostalom u nizu ranijih izjava nije ni krio, besprizorno zloupotrebljavajući svoj položaj za politički obračun s ideološki nepodobnom ustanovom. I dok ovih dana putuje „širom otadžbinom“ – čiji je, kako svjedoče njegove bivše partijske kolege, i državljanin – tražeći nove članove za unaprijed propali posao likvidacije FCJK, krajnje je vrijeme da neinformisanoga premijera Milojka podśetimo na jednu od lekcija „vladavine prava“.

A ta lekcija glasi ovako. Članom 13a Zakona o visokome obrazovanju kao jedna od obaveza Agencije navodi se utvrđivanje metodologije rangiranja ustanova i obavljanje rangiranja ustanova visokoga obrazovanja. To je, dakle, obavezujuća zakonska norma, zbog čijeg je neispunjenja i prethodni direktor Agencije smijenjen prije okončanja mandata, iako je za njegova vremena Agencija radila i stručno i profesionalno. Za više od dvije i po godine koliko rukovodi Agencijom Goran Danilović niti je „utvrdio metodologiju“ niti je „obavio rangiranje ustanova visokoga obrazovanja“, niti se iz njegovih godišnjih izvještaja dostupnih na sajtu AKOVKO iđe može i naslutiti da mu je to nâmpadalo. Uz činjenicu, da za sve to vrijeme nije položio ni stručni ispit za rad u državnim organima, iako je na to bio obavezan najkasnije godinu dana od stupanja na dužnost, kako proizilazi iz člana 34 Zakona o državnim službenicima i namještenicima, kao i uz more drugih nepravilnosti i protivzakonskih aktivnosti s kojima je ovih dana imala prilike da se upozna javnost, sasvim je izvjesno da je Hamlet iz Morače Donje ogledni primjer kršenja „vladavine prava“, osoba koja ne samo da politizuje jednu specijalizovanu ustanovu zaduženu za obezbjeđenje kvaliteta visokoga obrazovanja već grubo krši postojeće norme i zakone. Eto, ako već neće da se bavi poštovanjem Zakona o državnim simbolima, neka se premijer Spajić obavijesti o „vladavini prava“ u Agenciji za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta visokoga obrazovanja. Učini li to, neće imati hamletovsku dilemu što činiti s Goranom Danilovićem.