Dušan Ičević
Gorski vijenac sveden na saborovanje

Njegoš
je postao pogodan za svakojaku upotrebu. Gorski vijenac je odavno prisvojen za
Srpsku Bibliju, Crnogorsi ga imaju kao svoju Bibliju. Pitam: Da li je Biblija
svojim sadržajem, što je neuporedivo, ili Sveta knjiga kao simbol. U dnevno.političkoj utrci Srbi hoće sve da
posrbe, pa tako prizivaju Njegoševu tradicionalnu Crnu Goru na koju oni jedini
imaju pravu. Pošto, naročito posrbice, poriču crnogorsku naciju. Ili se smiluju
pa pominju dva naroda istoga porijekla, sa osnovom Srbi narod najstariji...
Nastavlja
se davno započeto, pa ponavlja dopunama. Tako se koristi i tekst o suštini
“Gorskoga vijenca” Žarka Vidovića (1921-2016) objavljenoga prvi put 3. 5. 2018.
Zapravo, nastavak je i svođenja Njegođeva djela na Saborsku podlogu, Namjena je
da se Gorski vijenac svede i izvede
iz hrišćanskih, pravoslavnih, svetosavskih srpskih sabora koji daju smisao
spjevu. Navodim izvorno:
Модел Горског
вијенца је христијански САБОР. Први такав сабор у Јеванђељу
је Сабор на Педесетницу (Духове) кад је послије Васкрсења
и Вазнесења (одласка) Христа основана Црква Силаском Светог Духа на Сабор
апостола (христијанске господе) и на Хор (Коло) вјерног народа окупљеног око
Богородице… дан настанка Цркве као завјетне заједнице, заједнице
Новог, Христовог завјета; та иста Педесетница је
(„Тројичин дне“) и дан Сабора у Горском вијенцу.
Значајно
је да Горски вијенац почиње „Скупштином уочи Тројичина дне на Ловћену“, тј
Сабором. у Горском
вијенцу се конституисање и обнова народне завјетне заједнице дешава у
исти дан кад и у Библији, у Новом Завјету.
Најкраћа
и најсажетија формула Косовског завјета у Новом вијеку је Посвета, уводно
певање од 200 стихова у Лучи Микрокозма.posvećeno je g. Simi Miutinoviću,
“Srpski p’jevče nebom osijani…”
Други
такав сабор „ришћанске господе“ je onaj na којем је донијет Душанов законик (заправо два
сабора: у Скопљу г. 1349. и у Серезу г. 1354).Трећи је Косовска вечера,
Тајна вечера српске завјетне заједнице. Nastavlja sa priznanjem, da Такви
сабори се онда, под окупаторским турским властима и посадама, током више од
четири стотине година држе око манастира, као локални (племенски) сабори којима
само Црква може да даје завјетни (национални) смисао и садржај… и
сабор оцртан у Горском вијенцу одржава око Цетињског
манастира и око светиња у сфери манастира (као црквина на
Ловћену). Naglašava:
Ти сабори представљају највишу историјску
свечаност, светковину („светковање“, ГВ, 93, каже Вук Мићуновић): обнова,
преображај и појава завјетне заједнице; као појава спасења, велике радости због
обнове (рајске) заједнице прекинуте Гријехом! Krivac je Satana. Za
пад Срба који нису одољели искушењу Сатане. Владика Данило
стално говори о томе Гријеху који је настао лукавством Сатане… и Свети
Сава на Жичком сабору кад је говорио о триклетој јереси (а то нису „богумили“,
него латинска јерес!). Сабори су светковање заједнице …
при томе јављају и тамни тонови Зла, припремљени већ литургијском поемом Луча
Микрокозма… Zastaću: Luča mikrokozma je,
znači, liturgijska pjesma.
Zaključuje, …нема просвјетљења и уздизања у Небеско царство
а да се при томе не јави и свијест о Злу, о Гријеху, о Лукавом, о лажној вјери,
о опасности разбијања завјетне заједнице.
Namjena za sadašnje stanje: Горски вијенац је икона сабора
којим се конституише заједница, као
преображај нације, завјетне заједнице: данас можда заједнице изградње храма
Светог Саве; или заједнице шест стотина година Косовске битке, или заједнице
као празника поновне појаве свијести Косовског завјета. Србија и
српски народ су данас опет на истуреном полжају европског фронта према
фундаменталистичкој појави револуције, овај пут зелене револуције којом она
пријети не само Израелу, него већ и Европи на њеном тлу, на Косову!
Završno: У
Горском вијенцу и у Лучи Микрокозма, пробуђена не
завјетна свијест Срба, с њом и свијест о Злу! „Истрагом“ се и данас пријети,
али не потурицмаа, него завјетној заједници, „Новом Израиљу“ (како је Немања
назвао Србе, свој народ, на Сабору у Расу, г. 1196).[1]
Shvatanja Žarka Vidovića, koja su temelj
saborovanja, kritički sam prosudio u knjizi Crnogorska
nacija, u dva izdanja.[2]
Navodim doslovno:
Nebesko carstvo
kome su se privoljeli Srbi nije, kako objašnjava Žarko Vidović, carstvo Boga
mrtvih, nego “Boga živih”, carstvo Hrista, sam Hristos je Nebesko carstvo.
“Biti u Nebeskom carstvu znači biti poistovjećen s Hristom”. A poistovjećivanje
je – Pričešće, koje se zbiva na Liturgiji. Srpski vladari se po njegovome
tumačenju opredjeljuju za Nebesko carstvo, koje je za njih neuporedivo
značajnije od zemaljskoga carstva, od zemaljske zajednice (interesne, tjelesne,
krvne, rodbinske, plemenske zajednice vlasti nad nekim tlom itd.). Srbija
istinski postoji tek kao nebesko carstvo, Nebeska Srbija, tj.
kao duhovna zavjetna zajednica, kojoj na čelu stoji Hristos, a nacije nema ako
ona nije “Novi Izrailj”.
Tako
se gradi nacija kroz zavjet, koji se zato prvobitno i zove svetosavski zavjet.
On je svoju potvrdu dobio tragedijom na Kosovu.
Porijeklo
mu i jeste svetosavsko. A proroštvo, pričešće i posvećenje kneza Lazara su
liturgijska tajna, tajna poistovjećenja s Hristosom, ne
radi
vršenja vlasti, nego radi stvaranja zavjetne zajednice koja se drži
u
sebi i kad nema vlast. Zavjet i zavjetni lik – ikona nije oličenjedržavnoga
uređenja, nego ikona od koje počinje “liturgijsko događanjenaroda”. Prema
Vidoviću, ako se zaboravom prekrije lik – ikonasvetoga cara Lazara, slomljena
je kičma Kosovskoga zavjeta i time uništena i srpska nacija kao takva, pošto je
ona “istorijska i nacija samo samo kao zavjetna zajednica”.
Vidovićevo
shvatanje nacije kao zavjetne zajednice je misaona konstrukcija koja se ne
obrazlaže naučnim, nego metafizičkim i filosofskim kategorijama. Ona nije, po
njegovome mišljenju, svjetovna
zajednica
ili tvoevina neke društvene klase, pošto proizilazi iz transcendencije, iz
zavjeta. Na svjetosavskome i kosovskome zavjetu je, kao liturgijskom događanju
nadsvjetovne zajednice Srba, zasnovanačitava istorija srpskoga naroda. Srpska
nacionalna svijest se javlja tek “sa tragedijskom sviješću i liturgijskim
učešćem”, i to baš u sferi Pećke patrijaršije. Nacija je samo duhovna
zajednica (moji kurzivi, D. I.), začeta u okrilju Srpske pravoslavne crkve,
još na dan Hristovoga Vaznesenja u Žiči 1221. godine, a “zavjet sama
supstancija nacije”.
Pošto
je “zavjetna zajednica” nacija izvan, bar striktnoga, naučnogadiskursa njome se
ne bih bavio da nije neposredno primjenjena na crnogorski nacionalni entitet.
Naime, u kontekstu teme kojom se bavim je Vidovićevo tumačenje Njegoševe
“zavjetnosti”, “časnoga krsta” i Crne Gore u srpskoj istoriji.
Za
Vidovića, Njegoševa trilogija (“Gorski vijenac”, “Luča mikrokozma” i
“Lažni car Šćepan Mali”) su za srpsku istoriju isto što I Biblija (moji
kurzivi, D. I.) za Crkvu hrišćana. U skladu sa svojim poimanjem srpske nacije, Nebeskoga
carstva i Kosovskoga zavjeta, on Njegošu pripisuje nadsvjetovnu svijest o
istoriji, da je ključ srpskepovijesti (zavjetne svijesti), treći tumač zavjeta
(nakon sv. Save i cara Lazara), koji je zavjetnu misao srpske književnosti
(platonsku, liturgijsku, anagnostičku) prenio iz Srednjega u Novi vijek. “Luča
Mikrokozma” nije “nikakav metafizički ili kosmološki spjev”, a Njegoševe misli
o Bogu i čovjeku, koje su svojstvene hristijanstvu, platonski mislećemu
hrišćanstvu, ne dolaze iz teološko-filozofskih studija, nego liturgijskih
crkvenih knjiga. Tajnu zavjeta, Nebeskoga carstva je riješio Njegoš premašivši
lirsko tragedijskim, koje je nacionalno. “Gorski vijenac” je pak, “ikona sabora
kojim se konstituiše zajednica, kao preobražaj nacije, zavjetne zajednice”. Ni
“Lažni car Šćepan Mali” nije kao ni “Gorski vijenac”, obično “istorijsko
zbitije”, nego “dramska pojava lažnog zavjeta”.
Njegoš
je otvoren za svakojaka tumačenja, ali ga zatvarati u krugove liturgijskoga
štiva, ma koliko se ono uzvisivalo u vrhunsku božansku promisao, ili u praktične
upotrebe i nakane, jeste ipak pogrešno i posuvraćeno iščitavanje djela
genijalnoga pisca.
“Krst
časni i sloboda zlatna” nijesu, po Vidovićevome mišljenju, nikakvi politički
ili svjetovni termini, nego liturgijski simboli. Njima je označeno samo ime
Hristovo. U narodnoj pjesmi su oni samo odjek Liturgije, koja je čuvar
Kosovskoga zavjeta. Tek je pounutrenje vjere zavjetom moglo da bude duhovno
uzdizanje časnoga krsta i zlatne slobode, koji vode u Nebesko carstvo.
Za
razumijevanje vremenskoga i misaonoga konteksta Vidovićevih transcendencija
možda je zanimljiva opaska da su Srbija i srpski narod i danas “opet a
isturenom položaju evropskog fronta prema fundamentalističkoj pojavi ‘zelene
revolucije’, kojom ona prijeti Evropi”. Godine 1989. kada Vidović objavljuje
svoju knigu upravo su nanovo buditelji srpske nacionalne svijesti (nošenje
mošti kneza Lazara po srpskim zemljama, narodni zbor na Gazimestanu, pohodi
Srba i Crnogoraca sa Kosova po Jugoslaviji, tzv. antibirokratska revolucija
itd.) najavili novu eru nacionalnoga i državnoga objedinjavanja srpskoga naroda.
Instrumentalizacija određenih tekstova u praktično-političke svrhe je očigledna”.
Očigledno
je da je autor prepisao sebe, sa porukom da Saborski Gorski vijenac ima trajnu vrijednost. Ustvari je obezvređivanje
suštine i smisla Njegoševoga spjeva.
Pokušaj da se Njegoš sroza u
crkovnoga pojca je isprazna krivotvorina.
U Podgorici, 22. 2. 2024
[1]
Žarko Vidović, O čemu se radi u „Gorskom vijencu“,
Stanje stvari, 15. Februar 2924
[2]
Dušan Ičević, Crnogorska nacija, Forum za etničke odnose, Beograd 1998, str. 184-185,
drugo izdnje, 2015, str. 273-275
0 Komentara