„Paf - paf“ strategija put u sunovrat Crne Gore
Premijer se ponaša kao da je menadžer neke firme, a ne kao da se bavi makroekonomijom, pa o platama razmišlja sa pozicije troškova koji utiču na cijenu koštanja proizvoda, a ne kao agregat koji utiče na makroekonomske procese. U ekonomskoj teoriji najvažnija dva parametra koja utiču na makroekonomska kretanja u jednoj zemlji su ponuda i tražnja, čiji međusobni odnosi ili proizvode inflaciju, ili deflaciju, ili stabilnu ekonomiju
Ako pišete o aktuelnim stvarima u Crnoj Gori, teško je prećutati nedoraslo ponašanje dvije ključne ličnosti trenutne političke scene, predśednika države i predśednika Vlade. Dobro je dati priliku mladim, obrazovanim ljudima da se iskažu, ali biti na samom državnom vrhu, ipak, traži i životno i političko iskustvo.
Tek nije poželjno iznositi stavove u javnim komunikacijama tipa „što na umu, to na drumu“. Tako je vrlo neozbiljna u međunarodnim kontaktima, a i uvredljiva za dobar dio građana Crne Gore, izjava premijera da Crna Gora nije imala nikakve koristi od uvođenja sankcija Rusiji. Pitanje odnosa prema zločinačkoj agresiji Rusije na Ukrajinu je civilizacijsko, ljudsko i pitanje poštovanja elementarnih međunarodnih normi, a ne pitanje trgovine. Jasno je da imamo vlast koja zvanično sebe promoviše kao proevropsku, a da im je srce neđe drugo i da ponekad nijesu u stanju da to ne ispolje. Ovaj put na veoma nedoličan način.
Maslenikovi uputi
O tome koliko je ta izjava u nesrazmjeru sa blagoglagoljenjem o putu u EU govori pohvala od strane ruskog ambasadora u Podgorici Vladislava Maslenikova, koji je usput održao predavanje „mladim, neopterećenim političkim iskustvom“ političarima na vlasti kako su iluzije da će Brisel primiti Crnu Goru u EU i da će, nakon prestanka rata u Ukrajini, Crna Gore postati neinteresantna za Brisel. Očito je da se g. Maslenikov ośeća mnogo komotnije u Crnoj Gori otkad su ruski prijatelji zaśeli u vlasti, pa je počeo da nam daje političke upute. Valjda da nam ponudi kao alternativu ruski politički obrazac, sve sa „slobodama“ u kojima ljudi za pogrešno izgovorenu riječ postaju leteći, neki završe pod točkovima, a neki doručkuju novičok.
Drugi gaf nadobudnog premijera su nazovi pregovori sa sindikatom prosvjetnih radnika i njegovo fakinsko ponašanje prema onima prema kojima bi morao imati poštovanje, ako razumije važnost prosvjete. Umjesto argumentovanih pregovora, imali smo izjavu da nije došao da sluša govore prosvjetara, prozivajući pregovarače iz Sindikata da su, valjda, glasači bivše vlasti i da sigurno nijesu glasali za PES. To posmatranje građana kroz prizmu za koga su glasali i jesu li glasali za PES je nedopustivo i nedolično ponašanje za jednog premijera u razgovoru sa bilo kim, bilo da su sindikati, bilo mediji, ili bilo ko drugi. Da stvari budu još gore, umjesto da mu prosvjetari održe čas iz prostojnosti, neki su se pravdali time da oni jesu podržavali „Evropa sad 1“ i da su glasali za PES. Time su naśeli na manipulativnu zamjenu teza premijera, kojom se tobožnji uspjeh programa „Evropa sad 1“ koristi kao argument za sljedeći avanturizam, ovaj put sa penzionim fondom. Ako je on budući adut za povećanje plata, pošto još ne znamo što će izaći iz tog genijalnog „paf - paf“ inovatora, koji se vježba na građanima Crne Gore kao zamorčićima.
Zato je minimum poštovanja građana Crne Gore i demokratskog, transparentnog ponašanja da premijer već jednom objelodani što podrazumijeva program „Evropa sad 2“, kako bi mu se moglo kvalifikovano odgovoriti odgovarajućom analizom. Pošto je premijer vrlo ośetljiv na kritiku i zlopamtilo, vjerovatno neće ni ova analiza, a ni njen autor, proći drugačije u nekom budućem izlivu ljutnje na kritičare njegovih „genijalnih poteza“.
Premijerov diletantizam
Naivno i diletantski djeluju priče o bruto platama koje podstiču inflaciju i kako neto plate ne utiču na visinu inflacije. To bi bio presedan u istoriji ekonomske misli da podizanje tražnje, što povećanje neto plata jeste, ne podstiče inflaciju u inflatornim uslovima. Premijer se ponaša kao da je menadžer neke firme, a ne kao da se bavi makroekonomijom, pa o platama razmišlja sa pozicije troškova koji utiču na cijenu koštanja proizvoda, a ne kao agregat koji utiče na makroekonomske procese. U ekonomskoj teoriji najvažnija dva parametra koja utiču na makroekonomska kretanja u jednoj zemlji su ponuda i tražnja, čiji međusobni odnosi ili proizvode inflaciju, ili deflaciju, ili stabilnu ekonomiju. Kad je u pitanju Crna Gora, koja svoju tražnju zadovoljava velikim dijelom ponudom izvana, utiču i na platni bilans zemlje.
Neozbiljan je svako ko misli da bi, da je ostala ista vlast i poslije 2020, minimalna plata ostala na nivou 250 eura u uslovima stope inflacije koja je bila u potonje tri godine. To jednostavno nije moguće bez ogromnih socijalnih potresa, koje niko pametan ne bi izazivao. Samo mešetari i jeftini pi-ar menadžeri mašu nominalnim iznosima primanja građana, a da ne pominju kolika je kupovna moć i ne vrše komparacije po tome koliki je rast/pad standarda građana. Za one koji ne znaju, kupovna moć nam govori koliko dobara možemo kupiti za istu svotu novca u različitim vremenskim periodima. Kad su u pitanju cijene namirnica, što jeste pretežna potrošnja građana Crne Gore, stvari stoje sasvim suprotno od galame koja se stvara. Cijene namirnica su najmanje duplo porasle u odnosu na 2020. godinu.
Premijer bi makar morao da zna da, kad su u pitanju budžetski korisnici čiji je poslodavac država, razlika između bruto i neto plata se vraća u budžet kao namjenska sredstva, dakle kao budžetski prihod, te su deplasirana predavanja prosvjetarima da im se neće povećavati bruto plate, nego samo neto, jer tobož njihove bruto plate utiču na inflaciju. Kad se zna da je u Crnoj Gori država najveći poslodavac, onda se ta sredstva, koja čine razliku između bruto i neto plata, samo preusmjeravaju u namjenska sredstva. U ovom slučaju u fond PIO.
Priče o tome da je budžet za zdravstvo bio 2020. godine 280 miliona eura, a da je ove „skoro“ pola milijarde je još jedno zamajavanje i klasični jeftini pi-ar, jer nije suština u nominalnim iznosima, već u kvalitetu zdravstva i nivou zadovoljenja njegovih potreba u realnim parametrima. Bolje bi bilo da nam objasni u čemu je poboljšana zdravstvena zaštita u odnosu na vrijeme kada je budžet bio 280 miliona eura? Ako je poboljšana?!
Takođe je potpuna zamjena teza da je neko tvrdio da će ukidanje doprinosa za zdravstvo uništiti zdravstvo, već da je avanturizam ukidati doprinose za zdravstvo dok se ne obezbijede realni izvori za kompenzaciju tih sredstava. Da nije inflacija promijenila proporcije prihoda i rashoda, gotovo sam siguran da na osnovu budžetskih bilansa za 2020. godinu tih izvora za dodatnu fiskalizaciju i prihode u budžetu nije bilo. Plus, nekako se stalno zaboravlja da se Crna Gora zadužila 750 miliona, iz kojih je većim dijelom finansirana potrošnja.
Penzioni fond meta?
Drugo, vrlo je naivna ta velika priča premijera oko ukidanja doprinosa za zdravstvo, jer je to samo preraspodjela sredstava za zdravstvo u opštu potrošnju, da bi se budžet za zdravstvo obezbijedio direktno iz državnog budžeta. Odnosno. opet od građana, jer ta sredstva nije dao Spajić iz svog džepa, već su ona obezbijeđena iz džepa građana. Sva sredstva kojima država raspolaže su dobijena od građana, u konačnom. Ta preraspodjela sredstava iz doprinosa u opštu potrošnju samo je pospješila inflaciju, jer su to elementarne stvari iz ekonomije. Valjda o tome nije potrebno raspravljati. Inflacija i nastaje u principu rastom potrošnje i/ili tzv. uvezenom inflacijom. Daljim povećavanjem potrošnje, odnosno plata, samo se ulazi u inflacionu spiralu, u kojoj nastaje trka između ponude i tražnje, plata i cijena. U principu, ako je namjera da se suzbije inflacija, onda bi rast plata, odnosno potrošnje, morao biti u skladu sa inflacionom stopom, ili ispod nje, u mjeri u kojoj je nužno sačuvati postojeći standard građana.
Pošto još nemamo objavljen program „Evropa sad 2“, prinuđeni smo da nagađamo što bi on mogao da sadrži. Pod uslovom da je namjera da se ponovi manevar iz „Evropa sad 1“, ovaj put sa doprinosima za penzije, moramo vrlo dobronamjerno upozoriti premijera da je pitanje penzija mnogo kompleksnije od preraspodjele izvora finansiranja zdravstva u punom iznosu na budžet. Opet imamo problem da premijer ne iznosi kakve su namjere Vlade u obezbjeđenju povećanja plata, sve se svodi na priču o tome da povećanje neto plata ne podstiče inflaciju, za razliku od bruto plata i da će povećavati neto plate (dokle?), dok bruto plate ostaju fiksne.
Pretpostavićemo, kao opciju, da je ideja „Evropa sad 2“ da se ukinu doprinosi za penzioni fond i da se izjednače neto i bruto plate. Tada se postavlja pitanje kako će se određivati visina penzija budućih penzionera ako niko od njih ne izdvaja sredstva u penzioni fond? Sada se zna, onaj ko ima veću platu i izdvaja više u penzioni fond, imaće veću penziju. I obratno.
Ako je ideja, kao što je slučaj, recimo, u Velikoj Britaniji, da država isplaćuje svima minimalne penzije, u Britaniji je to do skoro bilo 500 funti, a da svako iz svojih primanja uplaćuje u privatne penzione fondove, odakle će u poznoj životnoj dobi dobijati dodatni dio penzije, onda premijer mora znati da je to igra po ivici noža, za koju su nužne godine i godine, kao i drastična promjena biznis klime. U situaciji kada građani jedva sastavljaju kraj sa krajem, teško je očekivati da će građani sebe lišavati osnovnih potreba da bi uplaćivali u privatne penzione fondove, posebno što je povjerenje u etičke domete domaćih biznismena prije u negativnim zonama, nego u afirmativnim. Nijesu to nikakve revolucionarne ideje o kojima nijesu razmišljale ostale tranzicione zemlje, već ideje prema kojima su mnoge zemlje, sa mnogo ozbiljnijim vladama, iskazivale veliku opreznost i rezervu, znajući da se moraji steći mnogi uslovi kako bi građani stekli povjerenje u privatne penzione fondove i kako bi se dostigla primanja koja to omogućavaju. U zapadnim zemljama nije rijetkost da odgovorni poslodavci preuzimaju na sebe plaćanje zdravstvenog i penzionog osiguranja za svoje zapošljene, precizirajući to ugovorom prilikom zapošljavanja.
Ovo su zaista dobronamjerna upozorenja premijeru, jer nije važno samo pitanje finansiranja postojećih penzija, što je možda moguće ostvariti prerspodjelom budžeta, ukoliko budžet svojim gabaritima to omogućuje, već je to pitanje funkcionisanja penzionog sistema u budućnosti. Realna je opasnost da se od budućih penzionera stvore socijalni slučajevi i da to bude dodatni teret i za državu i za čitavo društvo.
U inflaciji su mnoge stvari poremećene i zato je važno da građani ne naśedaju na jeftine demagogije o epohalnim uspjesima, rekordnim sezonama, rastu BDP-a i slično. Daću vam jedan primjer: stan od 60 m2 vrijedio je, recimo, 2020. godine 70.000 eura. Danas on vrijedi, recimo, 100.000 eura, a da vi nijeste „mrdnuli prstom“. To vam je inflacija. Mislite da ste bogatiji za 30.000 eura, a, ustvari, više ste mogli kupiti za 70.000 eura prije, nego sad za 100.000 eura. Tako vam je neđe i sa BDP-om, turističkim sezonama i slično. Niti je u Crnoj Gori podignuta produktivnost, niti su stvoreni novi izvori profita i poreskih izvora, niti se radi o rekordnoj turističkoj potrošnji u fizičkom obimu.
Nije iznenađenje izjava sina Milorada Dodika da je PES dobio svu logistiku od Republike Srpske prilikom prelaska iz pokreta u političku stranku. To samo potvrđuje da se ne radi o proevropskoj stranci koja baštini evropske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije, jer Dodik i njegov entitet se teško mogu povezati sa tim vrijednostima. Prije će biti da dijele sa Dodikom potajne simpatije prema Vladimiru Putinu i velikosrpske ideje, a i sklonost ka oportunizmu i prijetvornom ponašanju. Ako EU ne prepoznaje taj i takav njihov karakter i ako bude prihvatila radikalne velikosrpske i proruske elemente kao sagovornike u Vladi Crne Gore, koji se najavljuju sa rekonstrukcijom izvršne vlasti, onda takva EU ne treba Crnoj Gori, jer to nije EU koja će Crnoj Gori donijeti promjene i transformisati je u uređeno društvo slobodnih građana, koji baštine najbolju tradiciju zapadnoevropske civilizacije i njenih vrijednosti. Slobodan Jovanović - pobjeda
0 Komentara