OD 1945.G. DO POLOVINE 70-IH GODINA

I sada dolazimo do izuzetno važnog, logičnog i urgentnog pitanja što su vlasti i duhovne i identitetske ''institucije'' Crne Gore (u)radile da bi u jednom dužem vremenskom periodu, osobito od kada je povraćena puna državna suverenost, barem pokušale ako ne da u bitnome zaustave i onemoguće, a ono barem ublaže i ograniče zlokobne posljedice velikosrpstva na crnogorski identitet, samim tim i na afirmaciju, jačanje i ispoljavanje i crnogorskog filozofskog pogleda na svijet? Vrlo, vrlo malo, što pokazuje i sve što se događalo i događa nakon 30. avgusta 2020.g., otkada su na vlast u Crnoj Gori došle revizionističke velikosrpske klerikalno-nacionalističko-fašističke stranke.

S obzirom na ovaj datumski međaš, može se reći da je sada već stara crnogorska suverenistička vlast koju je središnje činila uglavnom DPS, umnogome svojim lošim činjenjem i nečinjenjem otvorila vrata novoj ’’crnogorskoj’’ vlasti, kojoj je  itekako išlo na ruku to što u dužem vremenu ova prva, iako je imala svu legalnu i legitimnu demokratsku moć, nije ispravljala i ispravila sve (čak ni one najbitnije!) greške i nepravde spram države Crne Gore, crnogorskog naroda i crnogorskih građana-državljana u cjelini. U preambuli Ustava suverene, višestranačke i demokratske crnogorske države ne stoji stav da je Crna Gora država crnogorskog i svih drugih naroda koji žive u njoj, odnosno istorijsko pravo crnogorskog naroda na državu Crnu Goru. Time ne bi bila narušena, već upravo afirmisana, građanska država, i to, istorijski legitimnim, nacionalnim i državotvornim, utemeljenjem Crne Gore kao jedinom branom sigurne budućnosti za sve njene narode i građane. Ovaj stav je bio zapisan u Ustavu socijalističke, federativne, dakle: polusuverene, jednopartijske komunističke, dakle, i formalno-strukturalno-suštinsko-zvanično partijske, nedemokratske, monističke, autoritarne, meko totalitarističke države! Vidimo da bivša vlast nije umjela, znala, mogla ili pak htjela – razlozi i nijesu bitni, već katastrofalna posljedica tog i takvog (ne)činjenja! – da iskoristi svu civilizacijsku, demokratsku, pluralističku, kulturološku, dijalošku, blagodet i prednost višepartizma nad jednopartijskom isključivošću zarad samo jednog jedinog cilja: osiguranja što trajnijeg, stabilnijeg i sigurnijeg temelja crnogorskog državnog zdanja! 

Idemo dalje! Vrlo blisko povezano sa ovim, svakako je i ono drugo sljepilo bivše državne vlasti koja se dugo, baš dugo! vremena praktično odricala Crnogorske pravoslavne crkve čineći tako prvo sebi medveđu uslugu! Svještenici, vjernici i poštovaoci Crnogorske pravoslavne crkve, nacionalno iskazani kao Crnogorci, u nemogućnosti su bili decenijama, a tako je naravno i danas, da posjećuju i vrše vjerske obrede u pravoslavnim crkvama u Crnoj Gori, jer su one sve trenutno u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, tj. Crkve države Srbije. Evo, ovih dana, ’’crnogorska’’ Vlada je na zahtjev takozvane MCP Srpske pravoslavne crkve, tj. Crkve države Srbije, oduzela prijestonici Cetinje Cetinjski manastir, iako je na cjelokupnoj nekadašnjoj teritoriji suverene i međunarodno priznate države Crne Gore sve do 1918. godine vjersku nadležnost imala isključivo autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, čak i na današnjim državnim crnogorskim teritorijama koje su do tog vremena bile u sastavu Austro-ugarske i Turske carevine. U tom periodu suverena i samostalna, međunarodno priznata crnogorska država, ne samo de jure od 1878.g., već de fakto i prije Berlinskog kongresa, bila je vlasnik crkvene pravoslavne imovine koju je samo ustupila na upravljanje i korišćenje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. ’’Isto je i pošto vladalac poče biti mirjanin, opet kod njega ostade uprava crkovna materijalna...’’. (Valtazar Bogišić : 1999.).

Sve je ovo nasilno i nezakonito promijenjeno 1918. godine tzv. podgoričkom ’’Velikom narodnom skupštinom’’ i ukidanjem autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve aktom regenta-kralja Aleksandra Karađorđevića 1920. godine. Aktuelno stanje u Crnoj Gori po ovim pitanjima je i danas, dakle, čitavi vijek kasnije, nepromijenjeno i potpuno sadržajno opredijeljeno i ispunjeno posljedicama ranijih nezakonitih i nasilnih činjenja i akata. Država Crna Gora, tj. njena bivša vlast za svo vrijeme vršenja svoje legitimne i legalne demokratske i suverene vlasti nije imala nikakvu kontrolu i nadzor nad poslovno-tržišnim, privrednim i trgovinskim aktivnostima, te vlasničkim transakcijama u vezi statusa dijelova crkvene imovine koje je nesmetano i nelegalno obavljala Srpska pravoslavna crkva, tj. Crkva države Srbije. Čak, bivša crnogorska vlast nije imala ni adekvatne prerogative i mogućnost odgovarajućeg intervenisanja u cilju zaštite i očuvanja, prezentacije i društvene, obrazovno-vaspitne, kulturno-istorijsko-umjetničko-naučne, medijsko-informativne i civilizacijske valorizacije pravoslavno-sakralne baštine kao neodvojivog dijela ukupnog crnogorskog kulturnog i identitetskog nasljeđa. Srpska pravoslavna crkva, tj. Crkva države Srbije, decenijama se ponašala eksteritorijalno u crnogorskoj državi, potpuno ignorišući njene organe i institucije, da bi od 30. avgusta lani preuzela u njoj vlast instalirajući po svom uzoru i svojoj slici i prilici klerofašističku Vladu, krajnje servilnu, servisnu i poslušnu i sebi i državi Srbiji.

Nije ništa bolje bivša crnogorska vlast radila ni na punoj afirmaciji ukupnog identitetskog nasljeđa crnogorskog naroda i Crne Gore u cjelini, tj. svih njenih državljana-građana, ukupnog kulturnog i civilizacijskog nasljeđa i baštine svih njenih naroda i pojedinaca. Nevjerovatno je koliko se zanemarivalo i malo davalo prostora u zvaničnim državnim institucijama i organima, tijelima i raznim odborima, komisijama i slično, nesvakidašnjim, raritetnim i izuzetnim biserima crnogorskog filozofskog pogleda na svijet i crnogorske (multi)kulturne i uopšte stvaralačke prošlosti, ali i budućnosti!, da je to ko imao na pravi način da uoči, izdvoji, sačuva, zabilježi, prouči, valorizuje, predstavi i obznani domaćoj i međunarodnoj javnosti! No, ništa ne čudi kada se ranija crnogorska vlast decenijama uljuljkivala na pretjeranim samohvalisanjima svoje ’’neprikosnovene’’ političke i državne ’’uspješne’’ uloge i misije, oslanjajući se u kontinuitetu na naučne ’’kapacitete’’ CANU , s jedne strane, a skoro potpuno zanemarujući autohtone i autentične predstavnike crnogorske kulture, nauke i duhovnosti, te prepuštajući se apsolutnoj ravnodušnosti kada je u pitanju činjenica nepostojanja ključnih i istinskih crnogorskih nacionalnih i državnih kulturnih i naučnih ustanova što je rezultiralo i poraznošću da jedini od svih balkanskih zemalja i naroda nemamo svoju nacionalnu i državnu Enciklopediju, s druge strane.               Naučno i istorijski utvrđene činjenice i prosvijećenost i civilizovanost crnogorskog nacionalno-entičko-građansko-državnog utemeljenja, nijesu se na vrijeme, u kontinuitetu i na pravi način našli tamo đe su trebali da se nađu – u školstvu i nauci, u kulturi i obrazovanju na svim nivoima, od predškolskog i osnovnoškolskog do univerziteta, u klasičnim i elektronskim enciklopedijama, leksikonima, na Wikipedijama... Debelo su zakazale brojne državne i naučne institucije – od CANU preko državnog ali i privatnih Univerziteta, pa sve do mnogih državnih Ministarstava, zavoda, agencija, instituta... Svakom iole upućenom i dobronamjernom građaninu naše države jasno je koliko je u svemu prethodno rečenom, kulturne, identitetske i naučne, društvene, istorijske i civilizacijske štete po sve nas same i u čemu je uostalom i debeli dio razloga i uzroka pobjede i uprkos katastrofalnim rezultatima opstajanja aktuelnog klerofašizma u današnjoj vlasti.

Srećom, Crna Gora je uvijek imala naučnih, umjetničkih i kulturnih enciklopedijskih i renesansnih ličnosti-gorostasa, koji su bez ičije pomoći stvarali kapitalna djela. Takav je bio i nedavno preminuli akademik DANU prof. dr. sc. Milorad Nikčević, koji je prije petnaest godina na temu nepostojanja crnogorske Enciklopedije, a vizavi književno-istorijskih, kulturoloških i metodoloških promašaja u ’’Istorijskom  leksikonu Crne Gore’’ iz 2006.g., napisao i ovo: ‘’Skromni pokušaj leksikonske obrade Nikole Rackovića u Prilozima za leksikon crnogorske kulture (Centralna narodna biblioteka SR Crne Gore «Đurđe Crnojević», Cetinje, 1987.; napom. G.S.), i po ozbiljnosti i po Uvodnoj koncepcijskoj napomeni, i po metodološkome pristupu i cjelokupnoj analizi, umnogome nadilazi koncepciju Istorijskog  leksikona Crne Gore. Stoga se radujem njegovome ponovnom i proširenome izdanju koji će predstavljati njegovo životno djelo (‘’Leksikon Crnogorske Kulture’’, ‘’Društvo za očuvanje crnogorske duhovne baštine-DOB’’, Podgorica, 2009.; napom. G.S.),  i do sada najbolju zamjenu, uz  Istoriju crnogorskog naroda  Dragoja Živkovića, još uvijek, nažalost, neobjavljene Crnogorske enciklopedije!’’ Ove Nikčevićeve riječi, osim što ukazuju na još dva crnogorska naučna gorostasa i postamenta, sasvim dovoljno govore o žalosnom učinku bivše nam suverenističke vlasti na polju crnogorskog kulturnog, između ostalog i filozofskog i svjetonazorskog, identiteta (a to znači i na polju istorijskog, naučnog, medijskog, informativnog, civilizacijskog…), bez koje nema države, o, dakle, ključnoj i najvećoj crnogorskoj crnoj rupi – identitetskoj, koju su tako radosno prigrlili anticrnogorski ‘’apostoli’’ i ‘’eksperti’’ iz nove vlasti i Vlade, preciznije Vlada, s obzirom da ih je u relativno kratkom periodu nakon ‘’oslobođenja’ od 30. avgusta 2020.g., već formirano nekoliko nakon jednih redovnih i jednih vanrednih parlamentarnih izbora. 

                                                (Nastaviće se)