Predsjednik države je distanciranjem od svoje partije ostao bez političkog narativa.Tzv. politički narativ je sredstvo i platforma na kojoj gradiš svoj identitet, osvajaš simpatije glasača i ideološki se profilišeš. 

Jakov Milatović je jedini predsjednik države na svijetu kome je pošlo za rukom da prvo postane predsjednik države, pa tek onda započne izgradnju svog političkog narativa.

Osim beskrajne indolentnosti i glasnog ćutanja na svaku važnu državničku temu, od izjava koje bi na trenutke mogle zazvučati kao STAV do sada smo mogli čuti samo antiđukanović retoriku. Kada je materijala za nju ponestalo, Milatović se narativom "šlepao" uz partijskog kolegu Milojka Spajića kroz ekonomski populizam narativnog blokbastera "Evropa sad" i njegovog "bioskopskog" nastavka "Evropa sad 2", koji će u naše bioskope "stići na jesen" neke od narednih godina. 

Dok se nastavak blokbastera nalazi u fazi pretprodukcije, desio se i njihov razlaz. Tako je Milatović kao političar koji obnaša najveću državnu funkciju ostao na poziciji u kojoj ne samo da nema partiju kojoj pripada, već ne znamo šta su njegovi elementarni životni, a kamoli državnički ideološko-vrijednosno-politički stavovi. 

Ostaje nam samo da ih naslućujemo kroz izjave da je glasao za opciju NE na referendumu, da je političku karijeru započeo u manastiru, da se divi Vučićevom poznavanju somilijerstva i da je dijelio "var sobu" koja je dirigovala desantom na Cetinje i demonstrante bojnim otrovom, gumenim mecima i paramilitarnom jedinicom sa dugim cijevima okrenutim ka slobodnim građanima Crne Gore. Dovoljno da sami donosimo zaključke, ali ne i da čujemo stavove od njega. 

Ko je Jakov Milatović? Blago desni etnopopulista? Pseudoneutralni antiglobalistički panslavista? Pravoslavni evropeista sa rusonostalgijom?

Njegov najnoviji politički potez, najava obeštećenja golootočkim zatvorenicima, svakako prekida jednu praksu kojom koračaju gotovo svi političari, posebno nove generacije, a posebno PES-a i njegovih odmetnika - praksu opšteg neodređivanja, nesvrstavanja, no comment filozofije života.

Neću ulaziti u istorijski kontekst, tj. različitost konteksta vremena Golog otoka i 21. vijeka. Godina nakon najvećeg rata u istoriji civilizacije sa jedne i vremena cancel i "offended" kultura sa druge strane, odnosno problema primjene vrijednosti jednog vremena na drugo i šta je tu sve izgubljeno u prevodu. Neću, iako je tema fenomenalna ne za jedan tekst, već za cijelu disertaciju.

Ono što me sada zanima - da li je Milatovićevo naprasno bavljenje istorijom u formi suočavanja sa prošlošću posljedica inercije populizma, stvar zaokreta u državničkom stilu ili kamuflirana najava političkog djelovanja u smislu geostrateškog svrstavanja.

Ako je ovo prvo, dakle populističko provociranje starih duhova prošlih vremena, koje u podjelama vide političku čar u vidu kojeg procenata više, onda je nivo političke zrelosti njegove administracije jako skroman.

Ako je stvar zaokreta, u kome je kao državnik odlučio da se odredi, a ne da ćuti u odnosu na sve kontroverzne teme naše prošlosti - to pozdravljam. 

Iako površno, jer je na Golom otoku bilo i krivih i nevinih, ovakva politika čeka određivanje i u odnosu na četnički pokret, a onda i u odnosu na druge zločine u istom vijeku. Da li to znači da ćemo od predsjednika čuti i neki stav o zločinima nad nepravoslavnim stanovništvom u Šahovićima? Da li onda to znači da će se predsjednik Milatović odrediti i prema Bijelom teroru, i najmanje 6.000 žrtava počev od Božićnog ustanka? 

Svaki stav u odnosu na ove teme je bolji nego ćutanje! Ne otvoriti i druge istorijske kontroverze sa masovnim žrtvama, značilo bi licemjernu selektivnost (naspram licemjerne neselektivnosti u jednakom tretmanu svih golootočana).

I na koncu, ukoliko je treća varijanta suština ove naprasne "pravdoljubivosti", ona bi, s obzirom na geopolitički tajming, za ovakav gest koji znači prekretnicu cijelog jednog političkog stila, zvučala najpromišljenije, iako za mene najskandaloznije. Ukoliko je rehabilitacija prostaljinističkih, prosovjetskih - čitaj proruskih - vrijednosti posrijedi, kao prvi korak u najavi nove artikulacije njegove politike, onda je ovo za njegovu karijeru briljantan potez. 

Sasvim legitimno bi bilo, sa pozicije predsjednika, najaviti otvorenu prorusku politiku za koju na političkom spektru ima prostora napretek, za razliku od evropejaca i kvazi evropejaca sa kandilom, tamjanom i po jednim egzodusom u srcu od kojih se ne može živjeti, jer su veći Evropljani iz crkvene katakombe nego oni iz briselske kancelarije.

Ukoliko je ipak uradio ovakav gest (gest nad gestovima kad gestova ni nema), a pritom u dnevno političkoj kalkulaciji ne uzeti u obzir tajming najveće globalne tenzije na relaciji Istok-Zapad još od Hladnog rata, onda je posrijedi totalni dilentantizam i odsustvo političkog talenta, ne samo predsjednika Milatovića, nego i cijele ekipe oko njega.

Vjerujem da je na vijest da su proruski "politički zarobljenici" rehabilitovani u ovom trenutku u Crnoj Gori (NATO državi) i sam Putin ustao iz stolice. Zamislite da mu kažu da to nema veze sa aktuelnim geostrateškim svrstavanjem o kome bruji i oko koga ratuje planeta, nego su samo zaboravili na njega iz administracije predsjednika Crne Gore?

I sam Vučić, pa i Milanović, Dodik, Rama i Bilčik, ma i sam Vladimir bi rekao: "Šta to radiš, Jakove!?"