Piše: Željko Rutović

Univerzitetski profesor, pisac, intelektualac, narodni tribun, urbana legenda, govornik, kozer, boem, ljevičar, džentlmen, sabesjednik, studentski drug i prijatelj, državni funkcioner, domaćin…i još sve ono što se neda uklopiti u standardne protokole i konvencije. I sve ono što nadrasta riječi. I može li više…? Jednostavno, Slobo Vujačić, neponovljiva ličnost jednog Nikšića, vremena i njemu svojstvene kulture.

Minulo je dosta vremena od njegove smrti u kojem ta praznina zjapi jer nema ni na vidiku sličnog da je nadomjesti. A opet, ne bi to bio Slobo ako bi ga neko mogao oponašati i približiti njegov lik. Original je to posebne vrste i kova. Autentika hronika – Nikšića, Pedagoške akademije i Filozofskog fakulteta, jednog vremena i prostora.

Svojim životom, djelom, ponašanjem, energijom i riječima, Slobo je razbijao krutu, dogmatsku, konvencionalno birokratsku ustogljenost. Prirodno ucijepljen i izrastao iz duha naroda, Slobo je pratio taj narodni životni puls, njegov damar, na njega odgovarao i išao mu u susret spontano. Bijaše u svemu tome prirodan, originalan, na trenutke i neobičan u svojoj običnosti, a to je upravo ono čime je pravio razliku, i to ogromnu, u odnosu na one umišljene narcisoidne “veličine” koje po običaju brzo padaju u zaborav. Ostaju sjećanja  na mnoge studente putnike koje bi Slobo i njegov vozac Žile  rado primali u službeno auto, bijeli Golf dva na relaciji Nikšić -Podgorica i obratno. I  eto  modela po kojem Slobo Vujačić traje i u sjećanju živi i nakon više od dvije i po decenije od smrti.

Zato je svako sjećanje, hronika i kulturologija grada Nikšića koja arhivira  stranice svoje  prošlosti nezamisliva bez profesora crnogorske književnosti, iskrenog crnogorskog patriote, Slobodana Vujačića. Nezamisliva je ta hronika bez Sloba po mnogo čemu, baš onako kao što su danas nezamislivi takvi profesori i takvi javni i državni  djelatnici. Prepričava se između mnogih, urbana legenda da je kao (nezavisni) član Predsjedništva Crne Gore 1990 – 1993, nakon prijema i razgovora sa delegacijom u povodu restitucije  naionalizovanog zemljišta, sa istima i zapjevao u svom kabinetu. Kakav predložak za ekranizaciju ili neki oblik scenske adaptacije. Zorna je to potvrda tog duha i ucijepljenosti u narodno kolektivno biće. To je bila njegova demokratska pjesma! Uostalom, kao potvrdu ovih riječi, zapitajmo se znamo li danas nekog Slobu makar približno sličnog. Naravno, nemamo odgovor, jer teško se je približiti Slobu Vujačiću. Mnogo su to veće škole od svih bolonjskih i master specijalističkih, čiji titulari padaju već na prvom ozbiljnijem životnom ispitu.

Nalik crno – bijelim dokumentarnim slikama, Slobo  bi se  nakon izlaska iz njegovog crvenog Juga 45  lagano približavao zgradi Fakulteta, zastajkujući svako malo u razgovoru sa studentima, higijeničarkama, slučajnim prolaznicima, sve tako do profesorskog  bifea  koji je vremenom postao bogati arhiv sjećanja na njegove anegdote, dosjetke, šale i žaoke i samo njemu slične igrokaze duha. Znale su njegove kolege te retoričke vještine, prave Slobove bravure duha, pa se nijesu tek tako lako upuštali u tu vrstu “dijaloga” sa njim.

Nostalgični eho Slobovog vremena izranjaće iz nikšićkog kolektivnog bića koje je u sebi trajno pothranilo one ljudske originalne biljege bez kojih nema tragova trajanja duha i riječi koje samo  u originalnosti nalik Slobovoj, postaju  i prelaze u  vrijeme  koje će se računati nekim drugim mjerama. Potvrđuje to između ostalog i njegova knjiga “Antidnevnik” u kojoj se, npr, odnos prema smrti, bez i primisli straha, tretira onako ležerno sa detaljnom oporukom i uputstvom za svoju sahranu, sve do poruke čitaocima  da ne dolaze ako tog dana  budu snijeg ili kiša. To je on čijim antidnevničkim bilješkama  kao svjedočanstvom značajnih društvenih zbivanja, potcrtava tu maestralnu lucidnost  kojom je stvari, pojave i fenomene na samo svoj način ogoljavao i dekonstruisao do same srži.

Slobo kao metafora, Slobo kao paradigma, Slobo kao simbol i sjeta, kao pohvala prošlim i izazov budućim vremenima, koja ma kakva god bila, jedino i samo trajaće i pamtiće se po originalnosti, kulturi i viteštvu ljudskog duha, koji nadrasta ovozemaljske sujete, pakosti, pohlepe i  svakojake pizme palanačkih tmina.