Odavno je već jasno da je sluganstvo aktuelne vlasti u Crnoj Gori prema Aleksandru Vučiću izgubilo svaki politički pa čak i politikantski rezon i zašlo u sferu (ne)moralne patologije. Postalo je to pitanje očiglednog etičkog sunovrata crnogorskih vlastodržaca i njihovog nedostojnog i sramotnog predstavljanja države Crne Gore i njenih građana u odnosima sa Vučićevom vlašću. I nije to više pitanje ne samo za politiku već ni za stalne i ‘’vječite’’ etničko-nacionalno-vjerske dileme o pripadništvima i osjećanjima naših građana. Prosto, ovo je pitanje kućnog, odnosno državnog i narodnog vaspitanja i osnovne kulture, ma koliko se i kako svako od nas – da li treba reći tako normalno i samorazumljivo (makar i u finesama, koje posebno na ovom prostoru, nažalost, tako često čak i život i vrijede i znače!?), drugačije i različito – osjeća ovako ili onako u bilo kojim već spomenutim i nespomenutim korpusima ličnog, narodnog ili pak konfesionalnog i ateističkog, agnostičkog, panteističkog ili bilo kojeg drugog identiteta koji nam prirodno i kulturno-istorijsko-civilizovano pripadaju kao ljudskim bićima.

Da je od etičkog do etničkog čišćenja samo jedan mali korak nije pokazao samo tako tragičan bilans Miloševićeve i ukupne velikosrpske zloupotrebe državnih resursa i Srbije i SFRJ devedesetih godina prošlog vijeka u ratu protiv većine ostatka nekadašnje velike jugoslovenske zajedničke države. Pokazuje to i sadašnji odnos i aktuelne vlasti u Crnoj Gori i tzv. međunarodne zajednice prema Aleksandru Vučiću. Ako ostavimo tamo njima u međunarodnoj zajednici da se sami izbore sa vlastitim samopoštovanjem – koje dakako ne samo da ukida već naprotiv u maksimalnoj mjeri podiže i zateže pitanje njihove odgovornosti za stanje u našem regionu!? – kada je u pitanju njihovo sluganstvo Vučiću (mada samo udruženo djelovanje međunarodnog i regionalnog, u ravni svake pojedine države, faktora može obuzdati Vučićeve apetite i dovesti ga ‘’ka poznaniju prava’’, njemu koji čak i’’žive duše’’, a opet kao ‘’mrtve’’, koristi da bi opstao na vlasti seleći ih na izborima od grada do grada širom Srbije!?), onda nam preostaje konstatovati nesumnjivu i nepobitnu činjenicu da manjak elementarne moralne paradigme trenutnih ‘’državnika’’ u Crnoj Gori u poštovanju, čuvanju i svakojakoj odbrani zemlje koju su im građani povjerili na izborima, stoji kao ‘’Damaklov mač’’ nad njenom sudbinom i upravo zbog toga krajnje neizvjesnom budućnošću evo već skoro pune četiri godine.

I upravo je u ovom ‘’kvaka’’, odnosno riješenje našeg ‘’Gordijevog čvora’’. U etici. U moralu. Nije slučajno da se nekada, na početku dostojanstvenog procesa građenja moralne prije svega politike otpora Slobodanu Miloševiću, govorilo o ‘’uspravnoj Crnoj Gori’’, o njenom dostojanstvu i samopoštovanju. Baš je to krasilo hiljadugodišnju istoriju crnogorsku i ostavilo trajan biljeg i pečat na ljudskom i narodnom identitetu njenih žitelja i građana. Tako je i danas jer tako i mora biti ako bude Crne Gore i nas njenih građana, bez obzira koliko se razlikovali – i treba da se razlikujemo jer čemu ‘’mrtvo more’’, ali ne na uštrb Crne Gore već na njenu polzu i opštu korist svih! – u svim sferama naše opstojnosti: od nacionalnog, vjerskog i istorijskog osjećanja pa sve do političkog i stranačkog (pre)grupisavanja.

Hoćemo li dozvoliti svi onako zajedno uzevši u samo jednom tom osnovnom, elementarnom svojstvu ljudskosti i čojstva da i dalje pristajemo – i time ostavljamo veliku hipoteku, možda i pogubniju od one novčane i finansijske, našim budućim naraštajima i potomcima – da kako reče Sveti Petar Cetinjski, ‘’budemo tuđa metla i lopata’’, da ‘’ližemo tuđe šake’’, da ‘’obijamo tuđe pragove’’, da se ‘’dajemo varati’’, da se ‘’dajemo kupovati’’, da budemo ‘’tuđa sreća’’, da se ne ‘’vrćemo sebi i svome’’?! Dakle, da uništavamo naš život, sadašnjost, budućnost i perspektivu iole normalnog života samo zarad toga da ispunjavamo nečije hirove i to hirove onih koji bi nas i bukvalno u top stavili i koristili samo kao topovsko meso kao što su nas i koristili u novijoj istoriji ‘’zahvalivši’’ se našim ogromnim žrtvama za njihovu slobodu i elementarni narodni, istorijski i državni opstanak na taj način što su nas okupirali, pljačkali i ubijali! A to su sve činili prije svega baš i upravo onima – komitima i svim ostalim borcima ’’za čast, pravo i slobodu Crne Gore’’ – koji su smogli snage, odvažnosti, poštenja, časnosti, morala i dostojanstvenosti i rekli ‘’NE’’, ‘’NE’ svakom nasilju, okupatoru (sjetimo see Njegoševih riječi kojima je pokazao svu moralnu i ljudsko-čovječnu odioznost prema imperijalnim osvajačima Nemanji, Muratu i Napoleonu i svakom drugom mogućem budućem okupatoru na čijim zavjetnim porukama se odigrao i jedan 13-julski ustanak!), nesojluku, prevari, zločinu, ne zbog, dakle, nikakve vjere, nacije ili pak ponajmanje politike, već zbog jedne jedine vjere na ovim prostorima – ETOSA KAO JEDINOG ETNOSA!

Dakle, nije pitanje da li će neko od crnogorske vlasti reći ‘’NE’’! Vučiću, jedino je pitanje samo ko će i kad to reći! Nije potrebno i nezahvalno je sada licitirati ko bi to od sadašnje vlasti u Crnoj Gori mogao biti, taj će se već kat-tad, prije ili kasnije, naći i sam ‘’prozvati’’ i ‘’dozvati’’ pameti, samopoštovanju, mudrosti i hrabrosti, razumu i samoodgovornosti, u krajnjem i pojedinačnom (elite kojoj pripada i koju predvodi) i državnom i građanskom interesu društva na čijem je čelu, te i standardima, zahtjevima i pravilima normalne, zdrave političke profesije i konkurencije, Ne može se u sluganstvu i robovanju (pa čak ni u dobrovoljnom: to bi protivrječilo slobodi kao univerzalnoj i osnovnoj suštini ljudskog bića!) trajno živjeti, jer su interesi svake zemlje i svakog naroda pojedinačno različiti na kugli Zemaljskoj, kako reče u svijetu najcitiraniji autor u svim sferama stvaralaštva iz Crne Gore Milovan Đilas, ali ne smogavši dovoljno snage i kuraži, on koji ju je itekako imao i pokazao ne malo na djelu!, da to primijeni i na njegovu i našu Crnu Goru u odnosu na Srbiju!? I zato neće biti nimalo lako ‘’naći’’ tog nekog iz aktuelne ‘’crnogorske ‘’vlasti koji će ipak jednom reći okrenuvši se prije svega interesima sopstvene zemlje i sopstvenog naroda i sopstvenih građana – ‘’DOSTA’’! i ‘’NE’’! Vučiću ili bilo kom drugom ‘’Vučiću’’ koji se ponaša na isti nedostojan i prezira zaslužen način spram Crne Gore! Nije lako bilo reći ni Miloševiću ‘’NE’’!, pa je rečeno, a tako će se, to je sigurno, reći ‘’NE’’! i Vučiću.

Ovo je naprosto pitanje i bukvalno fizičkog održanja ove države i svih njenih građana, jer u suprotnom dovodi se u rizik elementarni opstanak u svim vidovima našeg postojanja u Crnoj Gori, od personalno etičkog do etničko-nacionalnog i vjerskog, jer samo u dostojanstvu i ličnom integritetu da smo svoji na svome možemo prihvatiti slobodno postojanje i poštovanje svakog drugog i obratno. Jedino i samo u tom slučaju međusobnog uvažavanja, ravnopravnosti i digniteta možemo živjeti u trajnom miru, međusobnom poštovanju i (samo)razumijevanju. Kada se to postigne – a to se postići mora i iz tog nužnog civilizacijskog i ljudsko-samoodržavajućeg jezgra života kojega imaju svi pojedinci i narodi ovoga svijeta će proizaći i taj uistinu budući državnik koji će Vučiću iz vlasti Crne Gore reći ‘’NE’’! – na margine države i društva će se naći đe im je i mjesto svi oni koji kako vidimo svom elementarnom ličnom dostojanstvu, moralnom stavu i uspravnoj kičmi nadređuju služenje tuđim gospodarima i njihovim ‘’metlama i lopatama’’, praveći i donoseći čak i nešto što oni sami ne čine, poput Deklaracije o Jasenovcu i slično, koristeći velike i istinske žrtve srpskog naroda jedino zarad lične promocije i nesuvislog, necivilizacijskog, slijepog, inadžijskog i nerazumnog tjeranja inata svijetu i dovodeći svime time u pitanje mir, stabilnost, perspektivu i budućnost naroda i države koji su im dati na upravljanje.