Piše: Željko Rutović

Ima tako ljudi koji su se srodili sa svojim gradom, njemu se iskreno predali, u njemu, tako reći za njega i sa njim žive. Boluju bolesti svoga grada, tražeći lijek i za sebe i za grad. Ne ljute se i kada imaju razloga na svoj grad. Opraštaju mu mnogo čega, a oprost od njega nikad tražili nijesu. Raste tako čovjek uz grad, ali i grad uz čovjeka. A grad i njegovi oci, iskustva uče, po običaju uvijek zaborave svoje najbolje sinove. Ništa čudno. No…d(r)uga je to tema…Grad i čovjek. Čovjek i grad. I tako u vječni kosmološki krug. Prirodno i filozofsko jedinstvo.

Evo nekih, velikih primjera naših, živućih savremenika, dostojnika priče o svom gradu: publicista Ceno Tuzović, ikona Podgorice, novinar, zaštitno ime Kolasina Dražen Drašković, publicista i novinar, arhivar tragova o Nikšiću Maksim Vujačić, pa novinarski bard i publicista iz Bijelog Polja Murat Ćorović, poetesa, novinarka i ugledna književnica Dubravka Jovanović iz Kotora… i nema ovog plemenitog niza bez Saše Radunovića, beranskog novinara i publiciste, autora Ivangradske trilogije. Ime knjige sve govori, naslov je ključ- šifra tematskog isčitavanja. Pisani spomenik. Posveta gradu, vremenu, ljudima, kulturi. Trag nasljeđa. Sve je tu. I nostalgija i emocija, zbilja i život, čovjek i sudbine, traganja i nadanja…Ivangrad. Jedno vrijeme i prostor. Osobena kultura sjećanja. Kolektivna memorija i individualni biljezi. Knjiga simbola. Knjiga mape socijalnog iskustva.

Knjiga estetske autonomnosti i specificnosti šireg kulturološko saznajnog konteksta. Pamtimo kako je te divne ovogodišnje aprilske promotivne večeri u Podgorici, u biblioteci Radosav Ljumović o  njoj besjedio njen recenzent, prof. dr  Draško Došljak, elaborirajući akademski stručno poruke, sadržaj i značenja ovog romanesknog rukopisa. A profesor Dosljak jeste prava adresa, kako tumača beranske sociokulturologije, tako i naučne dokazanosti i serioznosti  analitičke opservacije književnog teksta.

U tim trilogijski naslaganim godinama dugog trajanja, autor je razgradio i znalački vješto pripovijedao zavodljivo štivo u širokom luku na polovima konzervativnog i modernog, uskonacionalnog i inernacionalnog otvorenog duha, najšireg odnosa između ograničenja i slobode. To sagledavanje detalja ovdje je došlo do punog izražaja. Da li je riječ o mjestima sjećanja, ili je riječ o političkim turbulentnim previranjima, Saša pokazuje majstorstvo za detalj. A u detaljima je sve. I više od toga. To je zalog cjeline u fragmentu.

Ivangrad i njegova trilogija, za Radunovića nije tek toponimski arhetip, niti prustovska psihologema, niti motivacioni tok svijesti, to je za njega logosna vertikala u koju staje mnogo više od hronike prolaznog života. Pojedinačni životi i sudbe tek su u ovom djelu, makar mi se tako dojmi, paradigme kompresovanog vremena koje je nadraslo svoj fizički mjerni habitus. U tom (ne) vremenu stalo je mnogo više, mnogo teže i mnogo izazovnije u odnosu na romantična očekivanja koja mladost u idiličnom prtljagu kroz svijet nosi.

Opisujući jedno međuvrijeme, potvrđuje Saša Radunović vitalnost žanra, koji je vječit, baš onako kako su vječiti gradovi, pa čak i onda kada ih fizički nema, potvrđuje on da su pisani tragovi o gradu njegove vene i njegov krvotok. Da, pisac grada je gradobranitelj, trajni tumač, kako za današnje tako i buduće čitače, koji će se uz pomoć ove knjige, kao sociokulturološke navigacije, kao duhovne mape puta, lakše kretati po Ivangradu. Omogućuje sve to Ivangradska trilogija, vrlo zanimljiva simbioza žanrovskih valera, kroz koje autor gradi arhitekturu teksta koji se oblikuje u kulturološki  metaarhiv događaja, datuma, ljudi, procesa i vremena. Konačno, nema budućnosti grada bez pisanih tragova njegove prošlosti. To je moć knjige. To je snaga riječi koju Saša, kao vrijedno predanje o Ivangradu, ostavlja Beranama i Crnoj Gori. I da, valja podsjetiti na tu promociju knjige koja te večeri okupi intelektualnu misao Berana, čiji govor tijela, duh i emocija odisahu tom ivangradskom lijepom nostalgijom u kojoj je svako od prisutnih našao to svoje parče limskog društvenog krvotoka sa kojeg se odlazilo dalje u svijet, ali uvijek sa Ivangradom u duši, sjeti, emociji i radosti.

Eh, ta limska dolina, đe se vjekovima Crne Gore pisalo, piše se i pisaće se.