Čini mi čast i veliko zadovoljstvo da predstavim 2. izdanje 1. knjige Istorija crnogorskog naroda: od starijeg kamenog doba do kraja srednjeg vijeka (2023), u izdanju Matice crnogorske, dr Dragoja Živkovića, dragog čovjeka koga sam lično poznavao dok sam radio i živio na Cetinju, taman u vrijeme pisanja njegove knjige, osamdesetih godina prošlog vijeka. Ostali su mi u nezaboravnom sjećanju razgovori sa dr Dragojem i dr Vojislavom P. Nikčevićem, njegovim nerazdvojnim drugom i prijateljem. Slušao sam njihovu izuzetnu, i za mene novu, priču o prošlosti Crne Gore i drugim važnim pitanjima vezanim za Crnu Goru i Crnogorce. To poznanstvo sa njima, tihim i mirnim ljudima a vrsnim intelektualcima i znalcima, otvorilo mi je, kao i mnogima, oči i vidike u sagledavanju istorijske istine o Crnoj Gori i crnogorskom narodu kroz istoriju.

Kada se 1989. godine pojavila iz štampe njegova knjiga Istorija crnogorskog naroda, prva pod tim naslovom u istoriji crnogorske istoriografije, kao pokušaj nove sinteze i pristupa u obradi sveobuhvatne i integralne prošlosti Crne Gore, kao autentično djelo - bio sam ne samo oduševljen nego i fasciniran, pogotovo njenim naslovom.

Do Dragojeve knjige objavljeno je više istorija Crne Gore: vladike Vasilija, vladike Petra I, Sime Milutinovića Sarajlije, Milorada Medakovića, Dimitrija Milakovića, Đorđa Popovića, kao predstavnika tzv. romantičarske škole, koje se više zasnivaju na predanju i literaturi nego na istorijskim izvorima.

Čak ni istoriografske sinteze Jagoša Jovanovića, Branka Pavićevića, Pavla Apolonoviča Rovinskog i drugih, nijesu naslovljene pod imenom naroda nego države. Tako je publikovana i višetomna Istorija Crne Gore (a nedovršena), u tri knjige i četiri toma (1967-1975), na koju se Dragoje kritički osvrnuo na skoro 80 stranica, u časopisu “Stvaranje” (1977).

I nije svejedno da li je naslov Istorija Crne Gore ili Istorija crnogorskog naroda, pogotovo u dugom trajanju njihovog svojatanja ili poricanja, kao i dileme da li je Crna Gora stvarala i stvorila Crnogorce kao narod ili je crnogorski narod pod tri imena (Dukljani - Zećani - Crnogorci) stvarao istu zemlju i državu pod tri imena - Duklja - Zeta - Crna Gora.

O tome su pisali relevantni istoričari i drugi naučnici i intelektualci.

Upravo ovaj naslov Istorija crnogorskog naroda, više nego koncepcija, metod i sadržaj knjige dr Dragoja Živkovića izazvao je pravu buru i u stručnoj i u političkoj javnosti, iako su recimo postojale istorije srpskog, hrvatskog, ruskog i drugih naroda pod narodnim i nacionalnim imenom.

Autor knjige je proglašavan, iako doktor istorijskih nauka, nestručnjakom, jeretikom, nacionalistom, separatistom i drugim pogrdnim imenima, samo zato što je napisao istoriju sopstvenog naroda, a to se dešavalo u vremenu čuda i apsurda, koje još uvijek traje kao mnogooko i mnogoglavo čudovište.

Autora nije imao ko da štiti osim njegovog djela i istorijske istine, u sopstvenoj zemlji, u svome narodu, od stručnjaka i laika.

Tada se nije znalo, recimo, za Njegoševu Istoriju crnogorskog naroda, nastalu kao rukopis pod njegovim nadzorom, iz njegovog intelektualnog okruženja. Vladika Petar II je tu Istoriju, u rukopisu, pripremio sa Dimitrijem Milakovićem i drugim saradnicima 1837. godine za ruskog cara Nikolaja I i poslao po Jakovu Nikolajeviču Ozereckovskom, kad je boravio u Crnoj Gori, i tako pripremljenu ponio ruskom imperatoru. Za osnovu pomenutog rukopisa poslužila je Kratka istorija Crne Gore vladike Petra I Petrovića Njegoša, ali i drugi izvori.

Rukopis Njegoševe Istorije crnogorskog naroda je pisan ruskom kaligrafijom, u prevodu sa crnogorskog na ruski jezik, koji je vjerovatno učinio sam Ozereckovski. U Beču ili Petrogradu je rukopis povezan luksuznim koricama, sa zlatotiskom. I na sreću do danas sačuvan.

Ne ulazeći detaljnije u ovu zanimljivu priču o Njegoševoj Istoriji, jer ne bi bilo primjereno, htio sam samo da ukažem na njen naslov.

I samo da dodam: na nju je prvi ukazao dr Branko Pavićević 1967. u tekstu o boravku Jakova N. Ozereckovskog 1837. u Crnoj Gori, a kraći tekst objavio tek 1992. godine.

Može se zaključiti da je Njegoš, iako vrlo mlad, sa 24 godine, znao i osjećao kako stvarno i istinito treba da naslovi rukopis Istorije poslat na dar ruskom imperatoru. Da to nije učinio slučajno ili iz neznanja i neiskustva svjedoči i činjenica da je uvijek upotrebljavao sintagmu narod crnogorski. O tome svjedoče brojna dokumenta i njegove riječi na potonjoj uri. Posljednje Njegoševe riječi i potonja molitva za Crnu Goru i narod kome je bio vladika i gospodar bile su: “O veliki Samostvoritelju, pomozi jadnome, no junačkom crnogorskom narodu, održi ga u slozi i viteškom poštenju” (M. Medaković).

A Njegošu se mora vjerovati! Ali ko zna kako bi i on prošao u vrijeme kad se pojavila Dragojeva Istorija, a tek danas?!

Dr Dragoje Živković se više od dvije decenije spremao i bavio naučnoistraživačkim radom, u zrelom dobu i u punoj fizičkoj i intelektualnoj snazi, kada se upustio da napiše kritičku, istinitu istoriju crnogorskog naroda i Crnogoraca. A i bio je na pravom mjestu: direktor Državnog arhiva na Cetinju i Centralne narodne biblioteke “Đ. Crnojević”, na izvoru arhivske građe, izvora i literature.

A uz sve ostalo imao je dara i hrabrosti, znanja i iskustva, volje i radnog elana i vjere u ono što radi. Radio je posao koji je trebalo da rade institucije, ali je sam postao i ostao institucija.

Lavina dogmatske istoriografije i politike se na njega sručila kada se kritički osvrnuo na višetomnu Istoriju Crne Gore (1967-1975), ali je ta nepogoda doživjela vrhunac sa publikovanjem njegove Istorije crnogorskog naroda (1989). O tome bi se mogla napraviti posebna knjiga. A ova knjiga ima zaista svoju zanimljivu istoriju. Autor i njegovi recenzenti prošli su kroz pravi pakao. Knjiga je štampana u izdanju autorovih prijatelja. On, Vojislav P. Nikčević, braća Radojević Radoje i Danilo, Milorad Stojović, Branko Banjević, Sreten Perović itd. proglašavani su nacionalistima i separatistima, dok su se oči zatvarale pred sve agresivnijim srpskim nacionalistima i nacionalizmom koji je već potkopavao temelje Crne Gore.

Zajedno sa pomenutim krugom tzv. autohtonistima našao se u Bijeloj knjizi a njegovi tekstovi na spisku zabranjenih knjiga - Indexu librorum prohibitorum.

Lično i naučno omalovažavanje njegove ličnosti i nipodaštavanje njegovog djela nijesu prestajali. Ali je on to sve stoički i dostojanstveno podnio, a njegova Istorija izdržala sud vremena i relevantne istorijske nauke i istoričara, kao njegovo kapitalno, životno djelo i kruna njegovog naučnog rada.

Dragoje Živković je otvorio zamandaljena vrata istorijske istine o Crnogorcima kao posebnom narodu i naciji, što je odudaralo od koncepta građanske istoriografije o Crnoj Gori i đilasovskog viđenja crnogorske nacije koja se izvodi iz njene državnosti i srpskog etničkog stabla. Znači, dr Dragoje Živković dirnuo je u osinjak, koji nikako da se smiri.

Napisao je istoriju svoga naroda, koji nije izdanak iz nekog drugog, nego je nastao iz sopstvenog ontološkog bića, kao prirodno - istorijska kategorija. Zato njegovo pisanje okarakterisano kao jeres, a on kao jeretik, a njegova Istorija kao apokrifno djelo. A pojavila se kao bauk istine o Crnoj Gori i Crnogorcima.

Ona je zasnovana na činjenicama, arhivskoj građi, relevantnim istorijskim izvorima a ne na pretpostavkama, predanju, epskoj naraciji, mitu i krivotvorenju.

Istorija crnogorskog naroda i teritorija Crne Gore se prožimaju. I geografija ima svoju istoriju!

Iako se prostor Crne Gore mijenjao u njegovoj hiljadugodišnjoj prošlosti, na kome se smijenilo više civilizacija i kultura, dr Dragoje Živković ga posmatra integralno, ukazujući da je on povremeno i djelimično pripadao manje ili više i drugim državama i imperijama.

Knjiga je strukturirana u osam poglavlja.

U prvom je obrađeno predistorijsko razdoblje, kroz glavne geološke ere i stare kulture. U drugome je dat crnogorski prostor u rimsko-vizantijskoj epohi. Treće je posvećeno najstarijem razdoblju crnogorskih predaka, doseljavanju Slovena i njihovom miješanju sa starincima, formiranju Dukljanske države, njenom razrastanju, pa slabljenju. U četvrtom autor govori o dominaciji Raške nad Dukljom, odnosno Zetom. Peto poglavlje daje sliku kulturne situacije u Zeti nemanjićkog perioda. U narednom, šestom poglavlju autor piše o obnavljanju samostalne Zetske države za vladavine Balšića, a u sedmom poglavlju o Crnojevićima i njihovom doprinosu utemeljenju crnogorske države. I u završnom, osmom, poglavlju autor govori o kulturnim tekovinama epohe Balšića i Crnojevića. Na kraju su dati obimni spisak važnijih korišćenih izvora i literature, biografija autora i registri ličnih imena, geografskih i etničkih naziva kao korisna pomagala u korišćenju ove voluminozne knjige.

Naučna i kulturološka vrijednost knjige dr Dragoja Živkovića su nesporne, kao i njena misija i uticaj na istoriografiju, književnost, obrazovanje i uopšte na osvješćivanje i samosvješćivanje velikog dijela crnogorskog naroda, intelektualaca, društva uopšte.

Na žalost, kasnije, po sili indukcije sa strane, došlo je do raspolućenosti u crnogorskom narodnom i nacionalnom biću. Međutim, Dragojevo djelo je oslobodilo zakrčeni put do istine, otvorilo ontološku kapiju saznanja o crnogorskom narodu, crnogorskoj nauci, jeziku, identitetu - o Crnoj Gori u cjelini. Ono je napravilo prelom i veliki preokret u istoriografiji o Crnoj Gori, Crnogorcima i crnogorskome narodu u cjelini.

Vrijeme je da se poslije 30 godina od prvog izdanja ove prekretničke knjige i smrti njenog autora vraćamo i vratimo istoriografskoj istini i porukama koju ona nosi i stručnjacima i običnim čitaocima.

Dr Dragoje Živković je svojim imenom i djelom i danas prisutan kod velikog dijela svoga naroda, onoga koji nije postao “tuđa večera”. Ovom knjigom on se nanovo vraća u memoriju svoga naroda o kome je napisao knjigu pod njegovim autentičnim imenom - Istoriju crnogorskog naroda, 152 godine poslije one Njegoševe.

Poslije Dragojeve Istorije crnogorskog naroda samo je dr Radoslav Rotković objavio Kratku ilustrovanu istoriju crnogorskog naroda (1992) i dr Živko Andrijašević voluminoznu Crnogorsku istoriju (2019), kapitalno djelo u žanru sinteze crnogorske prošlosti.

Tako je ovo izdanje Matice crnogorske došlo u pravi čas, uz nadu da će štampati i preostala dva toma.

Marijan Mašo Miljić  - vijesti.me