Piše: Dr Goran Sekulović

Dva, samo naizgled nepovezana, politička događaja posljednjih dana posebno su pobudila pažnju crnogorske javnosti. Prvi je ocjena – data u istraživanju o neuspjelim državama koje je objavio američki magazin za spoljnu politiku ’’Foreign Policy’’ i ’’The Fund for Peace’’(Fond za mir) – da je Crna Gora najstabilnija od svih država na zapadnom Balkanu. Drugi je neizvođenje crnogorske državne himne na svečanoj sjednici SO Plužine na kojoj je prisustvovao i predsjednik Crne Gore izjavivši čak i da nema ništa protiv takve prakse.

Predsjednikov stav: Međunarodno priznanje i politički šamar Crnoj Gori nijesu povezani mehanički, već duboko sadržajno. Među dvanaest parametara tzv. indeksa neuspjelih država nalaze se i delegetimisanje, odnosno derogiranje države i ’’erozija legitimnog autoriteta za donošenje kolektivnih odluka’’, kao i ljudska prava, rascjepkanost elita i defragmentiranost države. Jedan od najčešćih atributa neuspješnosti je gubitak fizičke kontrole nad državnom teritorijom što podrazumijeva i nepoštovanje i nepridržavanje zakona na jednom njenom dijelu a za posljedicu kod nas može imati destabilizaciju Crne Gore.

Dakle, nesumnjivo je da delegitimizaciju i slabljenje države čini i neizvođenje državne himne u Plužinama uz prisustvo predsjednika zemlje i, dakako još više, njegovo (ne)reagovanje tim povodom i davanje posve državno neprihvatljivih i ’’privatnih’’ objašnjenja kao da je u neobaveznoj, građanskoj posjeti nekom ’’domaćinu’’ bojeći se da mu se kao ’’gost’’ slučajno ne zamjeri i ne naruši njegov scenario dočeka.

Predsjednik Vujanović je jasno stavio do znanja da ne vidi ništa loše u tome što plužinski zvaničnici uporno izbjegavaju intoniranje himne na svečanim sjednicama Skupštine opštine na kojima inače redovno prisustvuje. ’’To je stvar unutrašnjeg protokola svake lokalne uprave i onog dijela tima koji određuje sadržaj manifestacije i to je pitanje za predsjednika opštine’’. Odgovor za predsjednika Mjesne zajednice! Kakvo unižavanje i nepoštovanje samog sebe i funkcije koja se obavlja! Predsjednik Crne Gore kaže da je poštovanje državnih simbola pitanje ne za njega već za predsjednika jedne od opština u državi?!

Ko je domaćin u Crnoj Gori: G. Vujanović zaboravlja da je upravo on svuda u Crnoj Gori prvi i najvažniji domaćin (tj. da bi trebao biti) i da od valjanog i kvalitetnog ostvarivanja ove njegove najvažnije uloge zavisi umnogome i ugled i stabilnost zemlje. Povodom nedavne posjete Borisa Tadića Crnoj Gori i izbjegavanja susreta sa Rankom Krivokapićem, Vujanović je izjavio da domaćini sačinjavaju protokol u skladu sa očekivanjima, potrebama, željama i zahtjevima gostiju. Zašto sada naš predsjednik makar i u ulozi gosta nije poslao poruku domaćinu da bi ga trebalo pozdraviti, s obzirom na funkciju koju obavlja ili bi morao da obavlja, sa svim državnim simbolima. Valjda zato što g. Vujanović smatra da se crnogorska himna ’’mora upodobiti jasnom antifašističkom htjenju Crne Gore’’. Do tada, a možda i poslije, igre bez granica su beskonačne, predsjednik Vujanović velikodušno poklanja pravo da ’’upravljaju’’ zvaničnim državnim simbolima opštinama gdje je na vlast politička manjina, a uzima pogolemi kolač političkih i ljudskih prava većine građana Crne Gore.

Jeste li razmišljali g. Vujanoviću kakve sve poruke šaljete ovim svojim stavovima i izjavama pripadnicima manjina u Crnoj Gori? U svakoj demokratskoj i pravno uređenoj državi ovo pitanje nimalo ne bi bilo bez značaja. Zahvaljujući i našem uspješnom multikulturalizmu mi smo najstabilniji na Zapadnom Balkanu, ali kako nas upozoravaju iz ’’Foreign Policy’’ i ’’The Fund for Peace’’, brojni su rizici propadanja države. Zato treba izbjegavati lovorike uspjeha, jer su društvene tendencije vrlo promjenljive. A najopasnije je za jednu zemlju ako se političke vođe otvoreno igraju vatrom što Vi upravo činite i povodom plužinskog i u posljednje vrijeme mnogih drugih događaja. To je potpuno suprotno od volje građana koji su na referendumu rekli ’’DA’’ Crnoj Gori i od preporuka iz ’’The Fund for Peace’’ da se u cilju spriječavanja  slabljenja država izgrađuju institucionalni kapaciteti, između ostalog, javnih službi, pravosudnog sistema i liderstva.

G. Vujanović kao građanin ima pravo da primi politički šamar u skladu sa svojim procjenama tog čina, privatnim političkim uvjerenjima i shvatanjima i doživljavanjima državnih simbola zemlje u kojoj živi . To je svakako dio korpusa ljudskih prava svakog građanina Crne Gore. Kao predsjednik crnogorske države,  međutim, nema pravo da mirnim prihvatanjem ovog i drugih do sada političkih šamara anulira i poništava, derogira i delegitimzuje, obesmišljava i urušava većinsku političku i državotvornu volju njenih građana.

Njegova ustavna obaveza nije, ne može i ne smije biti da kao predsjednik svih građana zemlje bude advokat i onih koji uporno ne poštuju njene zakone. To mora jasno i decidno saopštiti i u praksi dosljedno ostvarivati. Ako kojim slučajem nije zakonski najpreciznije riješeno pitanje izvođenja i isticanja državnih simbola, predsjednik ove zemlje mora biti prvi inicijator mijenjanja takvog nakaradnog i za perspektivu i budućnost države lošeg stanja. Ako ovakve i slične šamare budemo dozvoljavali sada i ubuduće, međunarodna priznanja za naš evroatlantski državni put poput ovog posljednjeg sigurno će izostajati, a pogoršaće se, što je naravno najgore, ukupno stanje u našoj zemlji koje je i poslužilo za dobru ocjenu.

Loše poruke za građane: Građani Crne Gore nijesu birali g. Vujanovića za predsjednika da bi u njihovo i u ime Crne Gore primao političke šamare ove vrste. Još manje da se kao predsjednik države pridružuje onima koji upućuju takve šamare i čak da se stavlja na njihovo čelo. Jer, politički šamar u Plužinama Crnoj Gori nije uputila opozicija. Ona nema snage za tako nešto budući da je u stalnom političkom nokdaunu. Brojanje tu ne pomaže. Čim ’’ustane’’ vrati se na pod. I biće sve tako i dotle (i mnogo gore po nju što pokazuju svaki sljedeći izbori) dok se bude ponašala po ’’plužinskom receptu’’. G. Vujanović pokušava pomoći opoziciji da ’’ostane na nogama’’.

Imajući u vidu da je ministar prosvjete i nauke argumentovano i po Ustavu branio Zakon koji je Vlada uputila Skupštini, čemu onda razgovori sa jednim od lidera opozicije o uvođenju crnogorskog jezika u školama, ako sam predsjednik Vujanović kaže da je Zakon u redu? Sve ovo liči na revidiranje volje građana Crne Gore koji su 21. maja 2006. g. rekli svoje. Politički šamar Crnoj Gori uputio je ovog puta njen prvi čovjek svojim neadekvatnim reagovanjem i svojim neprimjerenim izjavama. Ispada da je Crna Gora (još jednom) sama sebi opalila šamar umjesto da sankcioniše nasilnike i privede ih ’’k poznaniju prava’’. Dokle?