Poslije Prvog svjetskog rata, na početku reokupacije Crne Gore, ulica pored rijeke Ribnice u Podgorici nazvana je „Nemanjina riva“, a turska tvrđava na ušću Ribnice u Moraču – „Nemanjin grad“, iako je u istoriografiji poznato da je tvrđavu podigao sultan Mehmed (1475-77)

Akademik Danilo Radojević 14.jul 1932. – 4.januar 2019.

Za objašnjenje načina održavanja svijesti na nivou legendi, zanimljivo je spomenuti genealoško stablo – „Poglavite familije carstva srpskog“. U tekstu ispod stoji da je to stablo štampano u Carigradu 1862. godine, a da ga je „načertao“ Milan Kovačević, učitelj u Prištini. Autoru ovih redova dao je podatke stari učitelj iz Zemuna, Živko S. Smiljanić, koji je poznavao Milana Kovačevića i za koga kaže da je mjesto nekog drugog stavio svoj potpis. A ta predstava genealogije datira od 1925, a ne iz 1862. Na kraju Smiljanić zaključuje da to „upravo i nije istorijski dokument već bazira na predanju. Mogao ga je svako potpisati“. Na granama i grančicama stabla „Poglavlje familije carstva srpskog“, upisane su 64 porodice koje „potiču“ od Nemanjića. Za likovno rješenje ovog stabla poslužila je predstava Dušana Nemanjića sa barokne gravire T. Mesmera, s tim što je pomenuti Kovačević izostavio gomilu oružja i zastavu ispod nogu konja, te jednoj vili, umjesto vijenca u lijevoj ruci, nacrtao mač. Gravira Mesmerova objavljena je 1741. godine u Stematografiji Hristofora Žefarovića, Makedonca iz Dojrana.

Krupni falsifikat

Ovđe treba pomenuti i krupni falsifikat koji je učinio etnolog Jovan Erdeljanović, prilikom priređivanja za štampu rukopisa Stevana Dučića Pleme Kuči. Pored velikog broja drugih izmjena, Erdeljanović je u rukopis unio i dvije priče o Savi Nemanjiću, jer Stevan Dučić nije u Kučima našao nijednu. Pomenute priče Erdeljanović je otkucao na pisaćoj mašini i umetnuo ih u rukopis, promijenivši Dučićevu paginaciju (444 b 444 v). Taj Erdeljanovićev falsifikat štampala je Srpska akademija nauka 1931. godine. Mitiziranom liku Save Nemanjića namijenjena je posebna uloga u procesu srbizacije okolnih naroda, što je naročito razrađeno pošto je donijet Ustav SPC (1931) i osnovan časopis „Svetosavlje“ (1932) koji je izlazio do 1940. Razvijanju toga kulta posebno je doprinijela cjelogodišnja njegova proslava, u 1935. godini.

Lažna svijest

Novica Šaulić je 1935. godine iskoristio pomenutu proslavu i objavio 31 „pričicu“ o Savi, od kojih je navodno najviše bio prikupio oko Durmitora. Svoj „prilog“ toj proslavi Šaulić je namijenio učvršćivanje lažne svijesti da je taj kult živio u durmitorskom kraju. Takve su i nekolike pričice o nastanku Crnog jezera pod Durmitorom, kao i o nazivu izvora na jednom od vrhova Durmitora. Priča „Postanak Neceije“, koju je domislio Milan Vukićević („Zapisi“, 1927), o tome kako je Sava prokleo jedno selo „da se propane“ jer su mu seljaci podmetnuli krađu kokota, preuzeo je Šaulić, davši je u nekoliko varijanata: prenio je i prilagodio, montirajući od nje priču o „nastanku“ Crnog jezera. Što se tiče naziva jednog od vrhova Durmitora – Savin kuk, kao i izvora na tom vrhu, takođe su u XIX vijeku vezani za Savu Nemanjića. Inače, autentičan naziv tog vrha, koji je i danas očuvan, jeste – Mali Durmitor.

„Nemanjin grad“

Poslije Prvog svjetskog rata, na početku reokupacije Crne Gore, ulica pored rijeke Ribnice u Podgorici nazvana je „Nemanjina riva“, a turska tvrđava na ušću Ribnice u Moraču – „Nemanjin grad“, iako je u istoriografiji poznato da je tvrđavu podigao sultan Mehmed (1475-77). Crnogorski potuđenici, vođeni predstavnicima SPC u Crnoj Gori, ostatke pomenute turske tvrđave neumorno okađuju, iz političkih pobuda, jer žele da uvjere javnost da je taj lokalitet materijalni dokaz da je Crna Gora (Duklja, Zeta), neraskidivi dio srpske države, u kome je Stefan Nemanja, kao u svojoj „đedini“, izgradio grad. Međutim, u Duklju je samo privremeno dobjegao i sklonio se njegov otac.

Osvajački pohod

Treba pomenuti da crnogorski potuđenici uporno „skidaju krivicu“ sa raškoga župana Nemanje, tvrde da on nije osvojio Zetu (Primorje). Na taj način oni se suprotstavljaju i svjedočanstvu Nemanjinih sinova – biografa, Save i Stefana Prvovenčanog. Sava kaže da Nemanja „pridobi od Primorske zemlje Zetu s gradovima“, a Stefan pri nabrajanaju zemalja koje je Nemanja osvojio, kaže da „povrati Dioklitiju i Dalmaciju“ (M. Bašić, Stare srpske biografije, Beograd 1930, 3, 44). Analizirajući Gorički zbornik Nikona Jerusalimca i pariški rukopis Žitija sv. Simeona od Stefana Prvovenčanog, Ljiljana Juhas (Arheološki prilozi 3, izd. Arheološkog odelenja Narodne biblioteke Srbije, Beograd 1981, 129), dokazala je da se u pomenutoj biografiji ne pominje Nemanjino rođenje u Ribnici, već da je to podatak da je tu primio latinsko (katoličko) krštenje. Stefan Prvovjenčani ističe da mu je otac Nemanja kršten po katoličkom običaju „u mjestu zvanom Ribnica, u hramu presvete Bogorodice“, a ne da je u hramu „rođen“, kako je do sada to mjesto tumačeno, iako je samo po sebi nelogično jer se niko ne rađa „u hramu presvete Bogorodice“. Ljiljana Juhas je utvrdila da se u svijem žitijima ističe mjesto smrti, radi uspostavljanja posmrtnog kulta, a ne rođenja. U ovom tekstu ona zaključuje da se Ribnica „mora uzeti ne kao mjesto Nemanjinog rođenja, nego kao mjesto hrama u kome je Nemanja kršten“. Crnogorski potuđenici iz političkih pobuda odstranjuju Nemanjin osvajački pohod na Duklju, pa tako negiraju njegov autobiografski podatak.

Kad se muti svijest

U poznatoj Hilandarskoj povelji (iz 1198/9) Nemanja kaže da ga je bog postavio za velikog župana i da je obnovio „svoju dedinu(…) pogibšuju svoju dedovinu“, a zatim produžava da je osvojio Zetu: „… i priobretoh od morske zemlje Zetu“, što znači da je Nemanjina „dedovina“ – Raška.
Ovih nekoliko slučajno izabranih primjera krivotvorenja i tendencioznog iskrivljavanja crnogorske povijesti svjedoče o širokom obuhvatu i dugom trajanju velikosrpske imperijalno – asimilatorske akcije protiv Crne Gore. Mogli bismo navoditi mnogo sličnih primjera, ali su ova nekoliko, mislim, dovoljno ilustrativna da pokažu što je sve smišljeno da bi se mutila ili pogrešno formirala svijest Crnogoraca o sebi.

Postojaće  Crna Gora dok je Lovćena nad nama,dok je mora kod  Bara i Kotora, dok  je  sunca i dok je Grahovca!“

U ime Patriotskog pokreta otpora „Lovćenske straže 1990“
inž. Zoran Marka Rašović