Ovih dana dobismo informaciju da će Evropska Unija finansirati jedan ‘’projekat kulturne baštine’’ u okviru prekogranične saradnje između Crne Gore i Republike Srbije a na teritoriji opština Nikšića, Bijelog Polja i Priboja. Projekat i vijest je objelodanio aktuelni gradonačelnik Nikšića ističući da je ''kulturna baština Crne Gore i Srbije potpuno ista'' i da će se sve to staviti u funkciji daljeg turističkog i svakog drugog  razvoja planine Lukavice kraj Nikšića. Promotivni video prikazuje osavremenjenu i aktuelizovanu verziju – naravno kostimografisanu u duhu originala kakvog god – srednjevjekovnih viteških smotri, igara, nadmetanja i borbi. I nema mjesta nikakvom čuđenju kako to da ta ''naša'' Evropska Unija može ''nešto tako'' da finansira, jer se upravo ovakvi i slični u biti populistički i popularni, jeftini i zabavno-marketinški projekti ''valjaju'' kulturnom Evropom još poodavno, a sve u cilju očuvanja dubljih i najdubljih slojeva evropske – sve više i više sa jačanjem desnice i populizma uglavnom pretežno tzv. strogo ''hrišćanske'' i ''bijele'' – istorije, kulture i civilizacije. U ovom smislu posmatrano, zaista bi bilo čudo da tamo neki birokrata u Briselu, neupućen u naše ''odveć male'' razlike i nijanse na Balkanu i Levantu u cjelini, može imati tzv. ''senzibiliteta'' za autohtonu i autentičnu, istinsku crnogorsku kulturnu baštinu i riznicu, za koju inače već decenijama vrlo malo ili skoro nimalo radimo da bi je na pravi način predstavili svijetu. Kad to kažemo mislimo na istinsku posvećenost i kontinuitet rada u tom strateškom pravcu djelovanja za svako ozbiljno društvo i za svaku državu i naciju koji iole drže do sebe i svoje održive budućnosti. Bilo je povremenih bljeskova i sjajnih i organizovanih državnih crnogorskih nastupa i u sferi kulture i identiteta, ali to skoro u potpunosti je vezano za socijalistički period našeg bitisanja i razvoja. Od tada skoro ništa.

Dakle, (auto)golovi se kada jee riječ o Crnoj Gori nižu jedan za drugim. Ali, to i nijesu (auto)golovi, pošto ih daju oni koji ih i žele takvi kakvi su i sa takvim razornim djelovanjem. Oni time postižu najbolje i najefikasnije rezultate u agendi za koju su see davno opredijelili i eto sada ih ''samo'' realizuju. Danas gradonačelnik Nikšića na Lukavici, već sjutra će biti nešto ''novo'' i ''drugačije''... A sve isto naravno i sa jednim jedinim ciljem da se pokaže i dokaže kako to reče lider Demokratske narodne partije da su Crnogorci isto što i Šumadinci, Vojvođani, Timočani, Sremci, Banaćani, itd., dakle sve jedan te isti narod Srbi, bez ikakvih suštinskih i kulturnih i bilo kojih drugih razlika i ''podjela''. Otud valjda i namjera da se organizuju planski i sistematski i u Crnoj Gori, odnosno u opštini Zeti, ''edukativni'' i ''kulturni'' nastupi jedne od najpoznatijih srpskih folk pjevačica. Jasno je da nije riječ o (auto)golovima, već da ih – poslužimo se jednom hrvatskom sportsko-književnom standardnom riječju – zabijaju čelni, odnosno navalni i najistureniji igrači aktuelne i apsolutno vladajuće klerofašističke veećine u Crnoj Gori. I dok je god tako – a tako će biti dok im se to bude sa stanovišta najšire javnosti i građanstva Crne Gore, njenog i našeg ukupnog i stručnog i laičkog javnog mnjenja ''dozvoljavalo'' – odnosno ''dok selo gori a baba se češlja'', nama svima u našoj ''maloj i jedinoj'' (kako je zove ili joj ''tepa'' prof. Milan Popović) neće biti nimalo bolje, ili drugačije, mada to ''drugačije'', vidimo, i ne mora biti garant boljega i pravednijega. Naprotiv! Boljega naravno u svim sferama društva, a ovđe je riječ o kulturi, za koju je Gebels rekao da se uvijek uhvati pištolja kada je neko spomene. I kad već spominjemo ''selo koje gori'', recimo da naši aktuelni velikosrpski vladari upravo i žele da od Crne Gore naprave pravo selo, taman na taj način prispjelo da postane ''vječno'' i organski dio tzv. ''srpskog sveta'', u kojemu je već politički i državno nema sumnje. Sada i ubuduće će se biti odsudna demokratska, ali i demografska i ukupna civilizacijska bitka za kulturu, identitet i istorijsku održivost jedne takve u biti politikantske i nedemokratske skalamerije tzv. ''srpskog sveta''.

U jednom intervjuu ''Pobjedi'' iz marta 1996.g. srpskog akademika Dragoslava Srejovića datog Minji Bojaniću – svjetski poznatog i priznatog arheologa i pronalazača jednog od najvrijednijih svjetskih lokaliteta Lepenski vir – nalaze se kao u detaljnom katalogu sve propuštene šanse Crne Gore u proučavanju, valorizovanju i prezentovanju svog, odnosno njenog i našeg ukupnog svjetskog arheološkog i kulturnog blaga. Kaže Srejović tada da je napravljeno puno grešaka i propusta, ali da se ipak može još mnogo toga ispraviti i popraviti i predati potomstvu i ukupnoj svjetskoj javnosti sve ono najvrijednije naše civilizacijsko crnogorsko blago koje posjedujemo, a njega je toliko, dodaje ovaj svjetski stručnjak, da on nesumnjivo Crnu Goru postavlja ne samo u vrhu Balkana i ovog dijela Evrope, već i na vrhu svjetske agende svega onoga što čovječanstvo kao cjelina može ponuditi još od praistorije pa sve do savremenosti kada su u pitanju arheologija, kultura, istorija i civilizacija. A šta smo mi kao zajednica, kao Crna Gora u cjelini, od tada pa do danas, dakle, evo skoro tri decenije, uradili da se na pravi način ''čuje'' – a to podrazumijeva temeljno istraživanje, valorizovanje, predstavljanje, ''unošenje'' u školske udžbenike i na odgovarajući način u sve stvaralačke, naučne, kulturne, medijske... sfere i publikacije – za jedno od, po materijalnim artefaktima, najbogatijih svjetskih praistorijskih (starije kameno doba prije četrdeset hiljada godina!) nalazišta musterijanske kulture smješteno u pećini kraj Bioča, za to da se izmjesti željeznička pruga sa prostora Duklje i da prestane njeno ''parcelisanje'' koje ju je pretvorilo, kako reče Srejović, u ''ukrštenicu'' (ne samo da je to prestalo već se i dan-danas vrši dalje otimanje i ograđivanje, otuđivanje i rasparčavanje, tj. uništavanje njenog prostora i artefakata), da se konačno zaštiti ono što je na Duklji istraženo i da se pristupi većem dijelu njenog neistraženog područja, a to je sve (bio) preduslov da Duklja, kako reče Srejović, u našim uslovima, postane ''druga Pompeja'' sa potpuno zaboravljenim svjetski ranohrišćanskim draguljem ''Podgoričkom čašom'' koja se danas čuva u Ermitažu u Petrogradu... Zatim, ređao je svjetski stručnjak – što smo uradili sa Risnom i kraljicom Teutom, odnosno kako reče, što bismo trebali da radimo i da tako učinimo da Risan postane jedna od prepoznatljivih kulturnih destinacija u svijetu... Da ne pričamo da je sve to period prije rimskih mozaika i da ne pričamo što smo u međuvremenu učinili u izučavanju i prezentovanju antičkog i rimskog grada-municipijuma Komini kod Pljevalja, tumula u Tivatskom polju, na Durmitoru, itd., itd.

Mi ne radimo ništa ili smo uradili vrlo malo u sferi o kojoj govorimo, na propagandnom i prosvjetnom planu, medijskom, i inostrano-promotivnom baš ništa (u diplomatskim predstavništvima obnovljene suverene Crne Gore nijeste ni imali niti imate nijednog kulturnog atešea!), ali drugi su radili, rade, i neka naravno rade, alal im vjera, sve za dobro njihovog naroda, građanstva, države, zemlje i otadžbine. Tako se u Albaniji i te kako vodi računa o ilirskim korijenima i ilirskom periodu i o ilirskoj državi, posebno upravo o kraljici Teuti, pa u kasnijoj istoriji osobito o dinastiji Balšića... U Hrvatskoj itekako vode računa o svojoj istorijskoj prošlosti i kulturi. Oni idu i dalje pa s pravom osavremenjavaju pristup davnim danima i u svim medijima savremenosti pretočavaju i predočavaju novim i mladim generacijama sve ono na što mogu i moraju biti ponosni. Npr. o senjskim gusarima napravljen je nedavno izvanredan i film i tv serijal pod nazivom ''Doba uskoka''.

 Kada se radi na pravi način onda će se ipak u konačnici stvoriti i ustav, brana svima onima koji ne rade na pravi način ili su se u ''nacionalnom'' zanosu malo previše zanijeli pa ne vide da eventualno u njihovom susjedstvu ili čak i u istoj kući kao što je slučaj u Crnoj Gori i još neki drugi ljudi žive i imaju pravo na život i na kulturu sjećanja, sjećanja na sopstveno istorijsko i narodno i nacionalno ime i ponos, i baštinu i vrijednosti za budućnost! Kada sve to izostane, kada ''selo gori, a baba se češlja'' – a ''baba'' je u ovom slučaju naša potpuno razjedinjena i neorganizovana, bez ikakvog strateškog i operativnog djelatnog plana i učinka, crnogorska nacionalna i građanska višeetnička i viševjerska kulturna prije svega elita, akademije nauka i sve druge kulturne i stvaralačke institucije i organizacije, udruženja i nevladine organizacije – čemu onda (još) jedno čuđenje i (još) jedna žalopojka i (još) jedno zaprepašćenje, pored inih tolikih i još većih i narednih koje se očekuju?! Svuda tamo đe se ''teren'' prepušta drugome i drugima – a vidimo potpuno precizno posljednjih nekoliko godina, mada i u periodu prije toga, kome sve i od kojih u budućnosti samo možemo očekivati mnogo gore i malignije stvari – i stvaralački ostavlja prazno polje za zle namjere tuđe opstanku Crne Gore kao građanske i suverene demokraatske zemlje, svuda je tamo dakle prostor za širenje vatre i požara u našoj ''maloj i jedinoj'' ili ''vječnoj'' ili čak i kao dijela tzv. ''srpskog sveta''. Jer, ''stvaralački'' plamen je dobar sluga, ali ''bezumna'' vatra je zao gospodar – svima.