Prije nekoliko dana održan je jedan jako važan skup za kulturu sjećanja crnogorskog naroda i svih drugih naroda i nacija, pojedinaca i građana u Crnoj Gori. Riječ je o Međunarodnom naučnom skupu o liku i djelu Vidoja Žarkovića, jednog od najistaknutijih crnogorskih i jugoslovenskih revolucionara, političara i državnika. Čovjeka koji je toliko plijenio ljudskošću, poštenjem, čestitošću, plemenitošću i dobročinstvom, da je akademik Radovan Radonjić primijetio da se ne može sjetiti ni jedne jedine njegove mane ili neke ‘’falinke’’, iako ih je morao imati kao i svaki živi čovjek. Skup je protekao u izvanrednom organizacionom i demokratskom duhu, a zbog tajminga ovoga puta su uglavnom morala izostati saopštenja-referati, koji će naravno naći svoje mjesto u Zborniku radova. No, sve je to nadomješteno kvalitetom, prije svega, panel diskusija, đe su iznijetim razmišljanjima i sjećanjima na lik i djelo i druženja sa Vidojem Žarkovićem, prisutne darovali Milan Kučan, Radovan Radonjić i Milo Đukanović. Svojim iznijetim idejama oni su nesumnjivo obogatili ukupni pogled kako na lik i djelo Vidoja Žarkovića tako i na duh i karakter epohe u kojoj je on živio i djelovao, odnosno bio jedan od od njenih u crnogorskim i jugoslovenskim okvirima najznačajnijih aktera. Osobito su bili podsticajni oni uvidi ova tri izuzetna opservatera društvenih i političlkih kretanja koji se odnose na one suštinske procese koji se tiču temeljnih nacionalnih i državnih interesa Crne Gore i koji se                 mogu pratiti u (dis)kontinuitetu sve do današnjih dana.

Milan Kučan je govoreći o izuzetno toplom i predusretljivom dočeku koji je imao kao vrlo mlad od strane Vidoja Žarkovića u Predsjedništvu CK SKJ, te o njegovom do kraja otvorenom, dobronamjernom, tolerantnom, dijaloškom i demokratskom duhu, iznio jedan lapidarni i kroki, sintetički stav-zaključak o suštini konteksta koji im je bio iz više prirodnih, istorijskih, ličnih i nacionalnih backgraunda i objektivnih razloga različit. Naime, ja sam, rekao je Kučan, jugoslovenske državne i ‘’nacionalne’’ interese posmatrao iz vizure slovenačkih nacionalnih i državnih Interesa, a Vidoje je crnogorske nacionalne i državne interese posmatrao iz vizure Jugoslavije, odnosno jugoslovenskih državnih interesa. To naravno nije bila nikakva smetnja da imaju tokom rada u Predsjedništvu CK SKJ izuzetno plodotvornu i korektnu saradnju, maksimalnu posvećenost istom zajedničkom cilju a to je izgradnja demokratskih i stabilnih, ravnopravnih i prosperitetnih odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji.

Okvir Jugoslavije kao ‘’bogom dani’’ i ‘’nužno zadani’’ istorijski ram za postojanje Crne Gore nije bilo lako uklanjati i definitivno ukloniti. Obaška što je to u crnogorskom slučaju, opet iz više različitih razloga, značilo zapravo velikosrpski okvir i ram, u kojemu ništa ne ostaje od izvornog i autentičnog, onog čistog crnogorskog. Vidoje Žarković, Veljko Milatović, Veselin Đuranović i drugi crnogorski fukcioneri iz komunističke epohe su to shvatili i počeli da stvaraju temelje za kontinuirano ostvarivanje crnogorskih nacionalnih i državnih interesa. Sa tim ciljem prišlo se i otvaranju Univerziteta, formiranju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti… No, i tu se pokazalo da se nije shvatila, ili bolje reći prihvatila, prirodna i   elementarna potreeba za sistematskim i kontinuiranim izučavanjem temeljnih crnogorskih studija iz sfera kulturnog i istorijskog identiteta, đe spada ne samo književnost i jezik već i filozofija, istorija, geografija – sjetimo se samo akademika Branka Radojičića koji je naučno obrazlagao i dokazao i geografsku osobenost i ‘’subjektivnost’’ Crne Gore i njenog prostora, reljefa i tla – arheologija, etnologija…

Posljedica svega ovoga je bilo preovladavajuće mišljenje da treba najprije – a neki su mislili i sa apsolutnom fokusiranošću na samo te discipline!? – osnivati tehničke fakultete, eventualno Ekonomiju i Pravo, a da sve ostale humanističke i identitetske nauke iz tzv. nadgradnje nijesu prioritet i stvarna potreba!? Danas ne treba previše objašnjavati đe nas je sve to dovelo. Dovoljno se samo sjetiti ko nam i s kakvim etičko-moralnim profilom stoji danas na čelu državnog Univerziteta – naime, čovjek koji je pozivao jednu veliku silu da preko crkve jedne druge države, nama susjedne, u našoj vlastitoj zemlji ostvaruje svoje velikodržavne i imperijalističke interese, koji su njoj kao velikoj sili prirodni i razumljivi, mada ne i nužno su-pripadni i opravdani. Od njega koji je javno iznio jedan takav – sa stanovišta države Crne Gore i njenih vitalnih interesa nesumnjivo sraman – stav, samo mogu biti gori i jesu svakako gori oni koji ćute i time ga podržavaju!

Riječ je o činjenici da je taj i takav rektor – kojega je ustoličila naravno Srpska crkva i to još na početku tzv. apostolske Vlade Zdravka Krivokapića –  dobio apsolutnu podršku od cijele intelektualne državne akademske zajednice i za drugi mandat!? Očito se radi o dijametralno suprotnim shatanjima crnogorskih državnih i nacionalnih interesa iz doba Vidoja Žarkovića i drugih velikih crnogorskih ličnosti i današnjeg ne-vremena ili zlo-vremena, vremena beščašća i ništarobe, odnosno današnjih njegovih protagonista.

Radovan Radonjić je ovo vrlo lijepo objasnio rekavši da je Vidoje Žarković posjedovao prirodnu i od ‘’boga datu’’ harizmatičnu ličnost i karakter koji se ne dobija samo školom i fakultetom, te koji je kao takav prosto tražio i narod-nacija-država-populus iz kojeg je potekao i koji je predstavljao, odnosno tražilo vrijeme i doba u kojemu je djelovao i kao takav bio njihovo sabiralište, kako vitalnih nacionalnih i državnih interesa crnogorskih u Crnoj Gori, tako isto takvih interesa ali u Jugoslaviji, odnosno na nivou njenih saveznih federalnih organa.

Mi danas u Crnoj Gori sa povlačenjem Mila Đukanovića takve ličnosti više nemamo i ono ‘’političko roditeljstvo’’ Žarkovićevo o kojemu je Đukanović govorio – a misleći o Žarkovićevom odnosu spram njega i drugih pripadnika vrha nekadašnjeg DPS-a koji su se odvažili da misle i rade na ostvarivanju crnogorskih nacionalnih i državnih interesa – bojim se da danas sam Đukanović nema kome da proslijedi. Drugo je pitanje koliko je on sam tome doprinio, što je naravno posebna tema, ali koja itekako zadire u suštinu današnjih prilika u Crnoj Gori kada se suočavamo sa potpunom agresijom velikodržavne vlasti Srbije na nas i na državu Crnu Goru i kada se stalno pitamo da li će, ko će i kada Vučiću reći ‘’NE’’?

Vidoje Žarković je Milu Đukanoviću i njegovim tadašnjim saborcima odmah izašao u susret. Nije mu trebalo puno da razmišlja i oklijeva. Čim je uvidio da se u Crnoj Gori razvija nešto što drži do sebe, što sve više vuče i ide nečemu u čemu će se ‘’naći čovjek’’, on je dao svu moguću podršku tim ljudima i tim procesima. Podsjetimo se da su – iako je to bilo nešto i prije sasvim izvjesnih obrisa da se radi upravo o nečemu takvom ili sličnom – prvi nagovještaji toga bili u jednom Đukanovićevom intervju kada je odmah po prvom izboru za premijera, dakle nakon prvih višestranačkih izbora, rekao da se poslije više decenija pesimističkog shvatanja o ulozi i položaja Crne Gore u Jugoslaviji mora potpuno iznova okrenuti list i pružiti nov koncept optimističkog i pobjedničkog duha Crne Gore.

Bilo je to svojevrsno buđenje Crne Gore makar u okrilju sveopšteg mraka i istorijskog lutanja kome su doprinijeli ne malo upravo i Đukanović i ostali protagonisti tadašnje tzv. antibirokratske revolucije. (Posebna tema bi bila i u okviru skupa o liku i djelu Vidoja Žarkovića koliko je tadašanje izvorno crnogorstvo u okviru Liberalnog saveza Crne Gore doprinosilo i doprinijelo uobličavanju izvornih nacionalnih i državnih interesa Crne Gore – bez sumnje umnogome, iako je i ono polazilo sa stanovišta, one doduše velike, avnojevske, Jugoslavije i tek nakon njenog ukinuća i raspada tražilo nezavisnost Crne Gore). Buđenje iako u jednom neadekvatnom ambijentu (istorija voli protivurječnosti!) kraha onog opšte ili velikojugoslovenskog okvira u kome je Crna Gora bila formalno ravnopravna, ali ekonomski dotirana od svih republika, a kulturno i nadzirana i kolonizovana od velikosrpstva. Buđenje u jednom kvazijugoslovenskom ambijentu, odnosno što je tada od stvarnog jugoslovenstva ostalo u SRJ, a pošto nije bilo ostalo ništa, Đukanovićeva početna optimistična najava-izjava je možda bila još i značajnija, jer pored u biti velike Srbije, Crna Gora kao nekadašnja dotirana federalna jedinica mogla je samo da dalje nazaduje u svakom pogledu i da postane puna provincijalna zabit! Buđenje, jer je ta izjava data i sa, ako ne eksplicite a ono svakako implicite, kritikom onoga što je u tzv. velikoj Jugoslaviji Crna Gora kao nerazvijena republika ipak suštinski predstavljala, značila i iskazivala. Na stranu što je dotiranje bilo nacionalno sramotno i nije nimalo bilo u duhu crnogorskog dostojanstva i samopoštovanja.

Bio je to prvi znak da se jugoslovenski, odnosno u biti bilo koji van ili nadnacionalni, integrativni, širi i slično, državni interesi sa stanovišta Crne Gore počinju posmatrati iz vizure samih neposrednih, živih, realnih – a ne-posredujućih i interpretiranih sa bilo koje tuđe adrese i strane – crnogorskih autentičnih i izvornih nacionalnih i državnih interesa. To čak i nije moralo da se kod Đukanovića eksplicite shvati i samosvjesno prihvati već tada, ali je in nuce bilo upravo to – to što se vrlo brzo, skoro da nije moglo brže! – uobličilo kao koncept ekonomskog i finansijskog samoodržanja Crne Gore kao države, nakon čega je istrpio lavinu kritika ne samo sa stanovišta tadašnjih velikosrpskih stranaka, već i unutar sopstvene DPS stranke, čiji neki članovi čak i dan-danas baštine ista razmišljanja, od, dakle, ekonomije do identiteta, pa npr. rukovodstvo DPS-a i odbornici u SO Žabljak dodjeljuju besplatno zemljište Srpskoj crkvi za gradnju nove tamošnje crkve!?

Biće valjda, što ponovi Đukanović i na skupu o Vidoju Žarkoviću, da je Crna Gora čekala sebe do 2006.g., ali očito je da čeka na sebe i danas, a čekaće i u budućnosti. Jedino je problem što se npr. u DPS-u o svemu ovome ne razgovara i ne donose odgovarajuće odluke, jer ideologije nijesu ‘’ekscesi’’, iako se sa Đukanovićem  možemo donekle, ali samo donekle složiti da 2020.g. se može i tako posmatrati, ali sa neizostavnom potrebom, neodložnim zahtjevom i imperativnom nužnošću preispitivanja svega onoga što je dovelo do takvog i tolikog, ipak, ‘’ekcesa’’!?

Sve je praktično poslije Đukanovićevog davnašnjeg koncepta državnog samostalnog, odnosno ekonomskog i finansijskog samoodrža(va)nja Crne Gore bilo i ostalo istorija! Ipak, i neki tadašnji znameni na tom istorijskom putu pokazuju da je Crna Gora i tada stvarana i započinjana sa nekoliko suštinskih konstruktivnih grešaka, od kojih je jedna od najbitnijih ona koju je Đukanović iskazao u jednom drugom intervjuu ustvrdivši da ‘’Crna Gora nije srpska već građanska država.’’ To reći kao odbranu od velikosrpske agresije je naravno prijeko potrebno i logično, ali ne i dovoljno i istorijski tačno. Crna Gora je i ranije i tada i kasnije, i danas, i ubuduće bila, jeste i biće država crnogorskog naroda i svih naroda i građana koji žive u njoj, kao što je i bilo zapisano u Ustavu iz 1974.g. Spustivši ‘’rampu’’ nacionalnih stremljenja i očekivanja, potreba i zahtjeva, crnogorski narod, odnosno njegova politička i kulturna elita, podigao je sebi neosvojivu rampu i tvrđavu, pokazuje se danas, velikosrpstva i klerofašizma.

Sve moderne države u svijetu su nacionalne države i to je veliko istorijsko, prosvjetiteljsko, kulturno, civilizacijsko i političko nasljeđe čovječanstva još od Francuske buržoaske i Američke revolucije. Uvijek kada Crna Gora nije svoje vitalne nacionalne i državne interese sagledavala prije svega počevši od sebe same, a ne kroz vizure bilo kojih drugih nadnacionalnih tvorevina, Jugoslavije i sl., a ponajmanje velikosrpstva – nažalost je upravo to bilo i jeste najčešće u dosadašnjoj istoriji kada je o Crnoj Gori slučaj – ona je, odnosno mi smo svi zajedno kao njeni građani bez obzira kojem etnosu i vjeri pripadali, bili u velikoj teškoći, stvarajući sve pretpostavke za sopstveno ičćeznuće i nestanak crnogorske nezavisne i suverene nacionalnosti i državnosti.

Crna Gora sa jezgrom njene stare državne tvorevine sa četiri nahije, nije širena i civilizacijski, politički, državno i kulurno uobličavana i uobličena da bi nestalo crnogorskog naroda, već da bi upravo baš on, crnogorski narod kao osnivač crnogorske države sa svim ostalim narodima zajedno i ‘’odvojeno’’, i samostalno i integrativno, i multikulturalno i interkulturalno, ravnopravno i jednakopravno, nacionalno i građanski,  uživao i uživali sva svoja, dakle, civilizacijska, kulturna, jezička, etnička, vjerska, nacionalna i građanska prava u toj jednoj jedinoj, zajedničkoj, ravnopravnoj, slobodnoj, nezavisnoj i prosperitetnoj domovinskoj i otadžbinskoj suverenoj zajednici (za-jednici)-državi. Sve ostalo Crnu Gori vodi u ćorsokak, đe se i danas i sada nalazi, ali događaji kao što je skup o Vidoju -Žarkoviću i podsjećanje na njegovu nadasve časnu ličnost i ljudsku gromadu, vraća nam vjeru da se sjećajući takvih ljudi možemo nadati da će se ugledajući na njegov lik i djelo i u sadašnjosti i u budućnosti nalaziti i naći ljudi čiji će životni kredo biti jedino onaj markmiljanovski i njegoševski, a to je da je ETOS JEDINI ETNOS!