Piše: Boban Stojović

Nekako se osjećam usamljeno, ništa mi ne nedostaje, ali ta praznina u meni stvara mi nemir. Trazim rješenje, nemogu ga naći već dvadeset godina, pokušavam na svakojake načine pomoći sebi i ovako i onako ali ne ide.

Sjetih se napokon, znam, znam krenut ću rano ujutro na ono brdo što me makar malo podsjeća na ono moje ispred kuće u Crmnicu, tu ću se uspeti na onaj proplanak i taman ću gledati ono jezero i okretati se unaokolo kako ne bih odatle mogao viđet i vrhove Lovćena a udno kad pogledam znam da je to jezero i jeste baš liči i eto tačno se vidi Virpazar. Tako i bude, moja kćerka Jelena, sin Vanja, moja supruga Biljana i Ja, poranismo i tako sretni pođosmo na jednodnevni izlet oko sto kilometara od naše kuće u nadi da smo na putu rješenja te nelagodnosti koju osjećamo duboko u nama. Mi smo tako veseli po prirodi, uvjek smo kao porodica pokretači tih pozitivnih vibracija ne samo kod nas, nego i kod svih naših prijatelja, valjda i sami to tako želimo, mozda nam je tako lakše a mozda se i sami plašimo tog unutrašnjeg nemira, jer kad te taj đavo spopadne nema lijeka dok te samo ne popusti.

Naravno dok traje putovanje naše teme razgovora su sjećanja, dogodovštine i tome slično, međutim ovaj put nam je Jelena usmjerila misli, ona je inače najmlađa i ima samo deset godina i kaze da ne želi da se druži sa izdajnicima! U prvom trenutku nijesam shvatio ko su izdajnici za nju i morao sam je pitati sto zapravo ona misli pod tim izdajnik? “Tata, moja školska drugarica, znaš je”, (naravno da ih poznajem, naši su porijeklom), “rekla mi je da je Crna Gora raspala drzava i mi smo se posvađale i mislim da sa njom neću više nikada progovoriti, ne trpim izdajnike Crne Gore!”. Razmišljajući u trenutku što da odgovorim Jeleni, moj sin za zadnjeg sjedista je dobacio “Jelena mi imamo najljepšu zemlju na svijetu Crnu Goru i nije te briga sto neko ko nema pameti i osjećanja kaže nešto ružno. Mi imamo najljepše more, planine, jezera, rijeke, najlepšu hranu i mi smo najlepši na svijetu i znaš još što, mi imamo i Njegoša!”.

Tu je nastao tajac, pogledao sam se sa Biljanom i nastavio da vozim u iščekivanju šta će na to odgovoriti Jelena. Nijesmo dugo čekali, Jelenin komentar je bio u potpunosti razuman i kratak “U upravu si! Ako nekom nije jasno što je lijepo ne treba ga ubjeđivati!”. Nakon ovih komentara nastavili smo vožnju ka našem cilju uz još malo dosjetki i sjećanja i ne još zadugo stigli smo do naše Crne Gore u dalekoj Australiji. U trenutku dok sam se zaustavljao i promatrao u naokolo imajući utisak kao da se nalazim na samom krovu svijeta. A onda u jednom trenutku se upitah da li je ovo krov ili rub, da li ja to želim premjestiti svoje korijene ovdje? Obuzima me strah osjećam tu nelagodu u stomaku, razmišljam kako to da sakrijem od porodice, ne želim im kvariti raspoloženje, čujem dozivaju me djeca da im se pridružim i čujem moju Biljanu kako im govori “Pustite Tatu on će samo malo da bude sam”.

Ta moja trenutna zanesenost, odvela me u šetnju na koju sam i zaboravio. Misli koje su me mučile sa postavljenim pitanjima odvukle su me na par sati, plašeći se odgovora i plašeći se da li moja Crna Gora moze postati za mene tuđa, da baš tuđa i možda će i ona mene zaboraviti.

Ali kako to da prihvatim, kako da dozvolim da ona mene zaboravi, kako da dozvolim sebi da nešto što najljepše miriše i najbistrije izgleda, što izaziva najljepša osjećanja može mi zamjeniti i ovaj pogled ovdje ili kako je moguće da ova zemlja čudne boje i sastava ne može se uporediti sa onom našom, niti kamena ne možeš vidjeti. Pogledam ispod sebe, niti je ono Virpazar, niti je ono jezero a Bogami nije ono niti Lovćen ni Rumija. A po najmanje liči ovo nebo na ono naše! Dođoh k sebi, primjetih koliko sam se udaljio, užurbano počeh se vraćati i kako zurijah tako mi i misli brže prolaziše, pade mi jedna, druga, treća misao i tako redom dok se ne vratih i ugledah moju djecu i Biljanu kako me iščekuju i onako preplašeni i zabrinuti pitaju “Tata, uplašio si nas, nijesi nam rekao kuda ideš?”.

Ja sam ih zagrlio i sjeo sa njima za našu izletnicku trpezu, koju su oni već pripremili i onako posmatrajući ih, a oni veću iščekivanju moga odgovora gdje sam bio? Ustao sam i rekao im “Izvinite što sam se toliko zadrzao, ali bila je tolika guzva i morao sam dugo čekati red, red kako bih kupio kartu, kartu koja će nas odvesti tamo gdje pripadamo, tamo gdje se ukrštaju svi naši putevi i možete i koračati i stvarati bilo gdje na svijetu ali svi putevi vode ka jednom smjeru, smjeru kome pripadaš, smjeru jedinom što svoje ruke širi i da te zagrli i da te prihvati. Ona je jedina i ona te je rodila, samo ona te može voljeti, ona ma kakva ona bila”.

Autor je predsjednik Monte-Australia association