Dr Goran Sekulović
MARKSOVA MODERNA ARHAIČNOST
“Marksizam je kritika kapitalizma – najdublja, najoštrija,
najobuhvatnija kritika takve vrste koja je ikad postojala. To je također i
jedina takva kritika koja je preobrazila velik dio planeta. Iz toga slijedi da
je, sve dok je kapitalizam i dalje prisutan, također prisutan i marksizam.
Jedino odbacujući svojeg protivnika on može odbaciti i samoga sebe. A kako sada
izgleda, kapitalizam se čini živahnijim nego ikad”. (Teri Iglton: “Zašto je
Marks ipak bio u pravu”)
Uvodne napomene
Prve dvije ipo decenije 21.-og vijeka pokazuju, empirijski i
egzaktno, da je, što se tiče dijagnoze kada je u pitanju kapitalizam kao
svjetski sistem, Marks imao potpuno pravo u setu nekoliko najbitnijih analiza.
Ili, može se reći i ovako: poći Marksovim putem je “poučno zato što ćete, ako
uspete da ostavite po strani mesijansku dimenziju Marksovih radova i ako ne
obraćate pažnju na recepte koje je davao, uočiti da tu (u Marksovom djelu,
primj. G.S.) postoji čvrsta i pouzdana dijagnoza problema koji leže u osnovi
tržišne privrede i da je ta dijagnoza i danas iznenađujuće relevantna”.
Razmotrimo njegovu teoriju o nejednakosti. Desnica je jako
kritikovala Marksovo predviđanje da će razvojem kapitalizma nastaviti da jača
trend kojim sve manji broj bogatih postaju još bogatiji, a sve veći broj
siromašn(ij)ih još siromašnijima. Kao, to se apsolutno nije dogodilo, svi
slojevi društva u razvijenom kapitalizmu žive sve bolje, dakle, Marksovo učenje
je čista utopija.
Međutim, poslušajmo šta piše o nejednakosti danas u Americi
nobelovac, jedan od najpoznatijih američkih ekonomista Džozef Štiglic: “Jedan
odsto najbogatijih Amerikanaca sada svake godine zarađuje skoro četvrtinu
nacionalnog dohotka. Ako umesto dohotka posmatramo bogatstvo, jedan odsto
najbogatijih kontroliše 40 odsto ukupnog bogatstva. Njihov se položaj značajno
popravio. Pre dvadeset pet godina, 12 odsto najbogatijih ljudi je kontrolisalo
33 odsto ukupnog bogatstva. Mogli bismo da im čestitamo na genijalnosti i
energičnosti i da zaključimo da velika plima podiže svaki brod. Ali takav
zaključak bio bi pogrešan. Dok je najbogatijem postotku Amerikanaca u proteklih
deset godina prihod skočio za 18 posto, onima u sredini primanja su smanjena.
Za muškarce sa srednjom stručnom spremom, ovo opadanje bilo je vrlo oštro – 12
odsto za samo 25 godina. Sav rast poslednjih decenija – i duže – išao je onima
na vrhu”. A baš je Marks “identifikovao
kako profit postepeno preuzima sve veći udeo u privredi na uštrb nadnica i plata,
upravo kako se to danas događa”.
Nejednakost između siromašnih i imućnih
U ovom smislu, Džozef Štiglic piše da su, po jačanju procesa
nejednakosti, danas Americi “najbliže zemlje Rusija, sa svojim oligarsima, i
Iran.” U isto vrijeme, neke zemlje se uspješno bore sa nejednakošću. “I dok se
mnoge tradicionalno nejednake države u Latinskoj Americi, poput Brazila,
poslednjih godina bore, i to uspešno, da poprave položaj siromašnih i smanje
razliku u dohocima, Amerika je dopustila da se nejednakost poveća. Ekonomisti
su nekada davno pokušavali da opravdaju ogromnu nejednakost koja je delovala
zabrinjavajuće sredinom 18. veka – a koja je tek bleda senka ovoga što danas
imamo u Americi. Pronašli su opravdanje i nazvali ga ‘teorijom marginalne
produktivnosti’. Ukratko, ova teorija vezuje veći dohodak za veću produktivnost
i veći društveni doprinos. Bogati su oduvek voleli ovu teoriju. Međutim, dokaza
za njenu valjanost još uvek je malo. Direktori korporacija koje su delimično
odgovorne za trogodišnju recesiju – čiji je doprinos našem društvu, kao i
njihovim kompanijama, bio strahovito negativan – dobili su ogromne nadoknade. U
pojedinim slučajevima, kompanije nisu imale obraza da ove nagrade nazovu
„bonusima za dobro poslovanje“, pa su ih prekrstile u „bonuse za zadržavanje“
(iako se jedino zadržava loše poslovanje). Ljudi koji su zaista doprineli
razvoju našeg društva, od vrhunskih genetičara do utemeljivača informatičkog
doba, dobili su siću u odnosu na one odgovorne za finansijske inovacije koje su
našu privredu dovele do ruba propasti”.
I u drugim najrazvijenijim zemljama na kraju dvadesetog i
početkom dvadesetprvog vijeka siromaštvo je veoma prisutno. O ovom negativnom
aspektu kretanja modernog društva na primjeru Velike Britanije u posljednjih
dvadeset godina piše i Entoni Gidens: “Nejednakost između siromašnih i imućnih
povećala se u Britaniji poslednjih dvadeset godina. Da li je sve veća klasna
nejednakost cena koju treba platiti za ekonomski razvoj?” Gidens pokazuje da “ima dosta dokaza protiv
te teze.” Gidens objašnjava ko spada u kategoriju
siromašnih i navodi da su nejednakost, siromaštvo i beskućništvo, naglo porasli
u Velikoj Britaniji posljednjih decenija.
“U savremenoj Velikoj Britaniji ‘siromašnim se smatra onaj
ko ima prihod koji odgovara visini nekadašnje socijalne pomoći ili je od nje
manji. Za one koji ostvaruju primanja između 100 i 140 procenata od ove pomoći
smatra se da žive ‘na ivici siromaštva’. Broj ljudi u te dve kategorije u
Britaniji dramatično se povećao u osamdesetim godinama. Tako je 1979. šest
miliona ljudi, ili 12 procenata od ukupnog stanovništva, spadalo u prvu
kategoriju, a još 10 procenata u drugu. Prema podacima za 1987, deset miliona
živi u siromaštvu, a pet miliona na ivici siromaštva, što je delom posledica
porasta nezaposlenosti.” Uz siromašne,
najrazvijenije zemlje Zapada pogađa i problem beskućnika.” Prema podacima
britanske organizacije ‘Sklonište’, beskućništvo se povećalo za 300 procenata
od 1978. do 1992, a u 1995. godini lokalne vlasti u Engleskoj i Velsu
registrovale su 450.000 ljudi u ovoj kategoriji. Jedan od načina borbe sa ovim
zlom je, po mišljenju većine sociologa, obezbeđivanje stanova... “
Gidens daje pregled jedne uporedne analize dva ekonomska
sistema od kojih jedan više vodi računa o socijalnoj pravdi i jednakosti i u
kojem su manje razlike između najbogatijih i najsiromašnijih klasa i
pojedinaca, iz čega se vidi sva modernost i aktuelnost Marksovih zahtjeva za
socijalnom pravdom, ravnopravnošću i jednakošću.
“Ekonomska nejednakost predstavlja stalno prisutni fenomen u
svim društvenim sistemima... Klasne podele čine suštinu ekonomske nejednakosti
u modernim društvima. Klase imaju snažan uticaj u našem životu, iako naše
aktivnosti nikad nisu sasvim određene podelom na klase, jer mnogi ljudi
uspevaju da promijene svoje klasno pripadništvo. Mnogi se, međutim, i veoma
teško oslobađaju svog siromaštva. Relativno siromaštvo je, po svemu sudeći, u
stvari, mera nejednakosti. U britanskom društvu ima više nejednakosti nego u
većini drugih društava na Zapadu. Po mišljenju mnogih, tako visoki nivoi
nejednakosti, daleko od toga da podstiču ekonomski razvoj, imaju obrnutu
tendenciju. Zato borba protiv siromaštva i beznađa, što je već samo po sebi
poželjno, mogla bi pomoći i privredi te zemlje da postane konkurentnija na
svetskom tržištu.”
Gidens napominje da problem siromaštva i nejednakosti nije
nov i nepoznat fenomen za Veliku Britaniju. On nas vraća zapravo u doba kada je
živio Marks i podsjeća na društvene nejednakosti na koje je, prije svega, u
suštini i reagovao Marks zajedno sa Engelsom, budući da je Engleska bila
najrazvijenije društvo kapitalizma i da je upravo ona poslužila kao “čisti
model” na osnovu koga je Marks i razvio svoju teoriju socijalizma i komunizma.
“Sasvim pri dnu klasnog sistema veliki broj ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu
živi u siromaštvu. Mnogi nemaju odgovarajuću ishranu i žive u nehigijenskim
uslovima, a životni vek im je niži nego kod većine stanovnika. To nije nov
fenomen. Godine 1889. Čarls But objavio je jedan rad u kome je izneo da jedna
trećina Londonaca živi kao ‘teška sirotinja’. Javnost je na to reagovala burnim
protestima. Kako je moguće da je u zemlji koja je u to vreme bila možda
najbogatija na svetu i središte ogromne imperije, siromaštvo tako rašireno?
Istog posla latio se i njegov prezimenjak, general Vojske spasa Vilijem But, u
čijoj su knjizi U najmračnijoj Engleskoj i kako da se iz mraka iziđe,
objavljenoj 1890. (novo izdanje 1970), izneti porazni podaci na osnovu računica
Čarlsa Buta prema kojima je 387. 000 ljudi u Londonu ‘veoma siromašno’, 220.000
‘na ivici umiranja od gladi’, a njih 300.000 ‘umire od gladi’. Gotovo četvrt
miliona primeraka knjige prodato je za godinu dana, a on je u njoj izneo i
predloge za drastično smanjenje siromaštva kroz praktične programe socijalnog
staranja i reformi.”
Recept za “silu kao babicu novog društva”
Marks je, izgleda, samo “(po)griješio” što je ovaj trend
radikalnih i apsolutnih razlika i podjela između najbogatijih i najsiromašnijih
“ubrzavao”, tj. smatrao je da će se ne samo širiti eksponencijalnim rastom, što
zvanični podaci potvrđuju, već da će i
“uroditi” za sve zemlje i narode sa bezuslovnom i u krajnoj liniji automatskom
i zakonitom posljedicom apsolutnog ekonomskog i političkog kraha
kapitalističkog i uglavno, pretežno nasilnom (oružanim putem) i revolucionarnom
konstitucijom socijalističkog sistema.
Zapravo, to nije bila Marksova vlastita teorija, ponajmanje
jedna od najsuštinskijih, izvedena sistemski i sistematski, dosljedno kao izraz
biti njegove teorije, već predstavlja (još) jedan od Marksovih “recepata za
kantine budućnosti” za koje izričito veli da ih ne želi propisivati, jer je
očito bio svjestan njihovih pogubnosti i bogomdanosti za deformacije i
iskrivljavanje. Konkretno, to je recept za “silu kao babicu novog društva”, no
tu su i slične “preporuke” o diktaturi proletarijata i ideologiji.
Ono, tj. ovo o čemu upravo govorimo i što je u u suštini
periferno i epizodno, a tako ga i sam Marks predstavlja, postaje glavno,
najvažnije i najbitnije u Marksovom djelu, jer je na taj način prikazivano od
strane ideoloških protivnika, a njegovi “nastavljači” nijesu ništa činili da ga
na pravi način približe javnosti, već im je baš takva arhaična, nasilna,
primitivna i konzervativna “slika” o Marksu i odgovarala, i tu je poenta,
budući da su zapravo i oni sami bili takvi. I tu više uopšte nije bilo riječi o
Marksu, već prije svega o onima koji su o njemu govorili i pokušavali ga
“realizovati”, tj. o njegovim interpretatorima i “nastavljačima”. Dakle, bila
je to, i dan-danas jeste, njihova, a ne Marksova slika. U najboljem slučaju:
njihova slika o Marksu, u najvećem broju slučajeva potpuno neprihvatljiva i
insuficijentna.
Marks je mislilac budućnosti, a oni su bili i ostali ljudi
prošlosti, što su istorija, nauka i društvena praksa verodostojno i nepobitno i
verifikovali. Drugačiju sudbinu nijesu mogli ni zaslužiti, jer su izvlačili iz
Marksa njegovu tamniju, konzervativniju, regresivniju, upitniju,
kontroverzniju, dogmatskiju stranu, jer im je ona pomagala da “argumentuju”
svoju u suštini birokratsko-kontrarevolucionarnu poziciju, koja je opet sa
svoje strane omogućila u konačnom “pobjedu” (neo)liberalno-kapitalističkog sistema,
barem privremenu, s obzirom da je tzv. realni i ostali “nerealni”! socijalizam
pao i bio ispod civilizacijskog nivoa savremenog kapitalističkog sistema.
Marks – kao što je govorio na jubileju radničkog lista u
Amsterdamu da oružana revolucija nije jedini put u socijalizam, već da se i
mirnim, evolutivnim putem u pojedinim zemljama može graditi novo socijalističko
društvo u zavisnosti od faktora kao što su istorija, tradicija, mentalitet,
odnosi društvenih snaga, kvalitet političkog dijaloga, kulturni razvoj,
prosvijećenost, civilizovanost, itd. te dotične zemlje – je isto tako dobro
znao da izvan osnovne tendencije bogaćenja bogatih i siromašenja siromašnih,
ima mnogo posredujućih činilaca koji u svakoj konkretno zemlji mogu “obojiti” i
“specifikovati” svaki konkretni slučaj, odnosno, način na koji će se
ispoljavati i (ne)zaoštravati društvene, ekonomske i političke prilike u tim
zemljama i državama.
Marks je o nasilnoj revoluciji govorio u vrijeme pisanja
Komunističkog manifesta kada nije bilo političke demokratije i spremnosti za
reforme kapitalizma niti penzionog sistema, zdravstvene i socijalne zaštite,
pomoći i dotacija u školovanju ili pak nadoknada za nezaposlene. Kasnije,
međutim, nije negirao mogućnost mirne evolucije, nenasilnog prerastanja u
socijalizam zemalja kao što su Engleska, pa čak i Rusija. Engels je poslije
Marksove smrti smatrao da postignuti demokratski rezultati u Engleskoj (opšte
pravo glasa i demokratski izbori) ne zahtijevaju više radikalne, nasilne
akcije, pošto se do vlasti može doći legalnim, mirnim, demokratskim putem na
opštim izborima.
Marksovi zahtjevi za ravnopravnošću, socijalnom pravdom i
jednakošću i dalje su aktuelni. No, ne smiju se ni oni shvatiti i primjenjivati
apsolutno, u smislu potpune jednakosti ili pak jednakosti u podjeli dobara kako
su totalitaristički zagovarale neke srednjevjekovne sekte i frakcije
socijalističkog pokreta, kao i jakobinci u Francuskoj revoluciji. “…U
totalitarnom ustrojstvu nejednakost je neizbežna i to je iz iskustva dobro
poznato; jer oni koji vladaju bez društvene kontrole, sebi će uvek dodeljivati
ogromna materijalna dobra, ali bi i veoma važna nematerijalna dobra, kao što je
pristup informacijama i učestvovanje u vlasti, bili oduzeti ogromnoj većini
ljudi. Dakle, postojaće i siromaštvo i eksploatacija.
…Nejednakost se može ublažavati uvođenjem progresivnog
poreza, za sada najefikasnijeg oruđa, ali je takođe poznato da progresivni
porez preko određene granice postaje ekonomski ruinirajući i ne samo što šteti
bogatima već i siromašnima. Moramo prihvatiti da postoje izvesni zakoni
ekonomskog života koje moramo poštovati. Neobično je važno da svi ljudi mogu da
koriste ono što se zove dostojanstven život ili život u kome se ne gladuje, ima
šta da se obuče, gde da se stanuje, da se mogu školovati deca i koristiti
zdravstvena zaštita. Ovi principi su uglavnom prihvaćeni u civilizovanim
zemljama, makar i nesavršeno realizovani. Zahtev za potpunom jednakošću u
podeli dobara je, međutim, recet za nesreću svih. Tržište nije pravedno, ali
ukidanje tržišta označava nevolje i bedu. Međutim, jednakost u ljudskom
dostojanstvu i jednaka prava i obaveze su zahtev bez kojeg bismo se sunovratili
u varvarstvo. Bez tog zahteva mogli bismo, na primer, da prihvatimo da druge
rase ili narodi mogu biti nekažnjeno uništavani, da nema razloga da žene imaju
ista građanska prava kao muškarci, da je dozvoljeno ubijati stare i nesposobne
ljude od kojih društvo nema koristi itd. Verovanje u tu jednakost ne samo što
štiti našu civilizaciju već i nas čini ljudima”.
Američki i rajnski model preduzetništva
Iz sljedećih analiza Mišela Albera proizilazi da se Marksova
egalitarnost, shvaćena upravo na način racionalnosti o kojemu piše Lešek
Kolakovski, kao princip pokazala pozitivnom u primjeru rajnskog modela
ekonomije i privređivanja, kao i modela istočnoazijskih zemalja, a u odnosu na
anglosaksonski model.
“U knjizi Kapitalizam protiv kapitalizma (1993) Mišel Alber
sistematski poredi dva modela preduzetništva i ekonomske organizacije. Jedan,
koji naziva ‘američki model’ (ali koji je primenjivan i u Ujedinjenom
Kraljevstvu), uglavnom se zasniva na tržištu oslobođenom državnog regulisanja i
na visokom nivou nejednakosti između siromašnih i bogatih.
Drugi, ‘rajnski
model’, zasnovan je na tipu ekonomskog sistema u zemljama oko reke Rajne u
Evropi (Nemačka, Švajcarska, Holandija), iako u većoj meri ima sličnosti sa
onim primenjenim u Japanu i drugim uspješnim azijskim privredama. Kod ovog
drugog modela kolektivni interesi imaju prednost nad individualnim. Ta društva
nisu agresivno individualistička. Zajednice kojima pripadaju pojedinci – bilo
da su to preduzeća, gradovi ili radnički sindikati – smatraju se bitnim za
stabilnost. I, ono što je naročito značajno, zemlje rajnskog modela jesu zemlje
egalitarnih društava i u njima su razlike između bogatih i siromašnih manje
nego u Britaniji i SAD.
Prema Alberu, rajnski
model pokazao se uspešnijim od američkog u globalnoj ekonomskoj konkurenciji
uglavnom zbog tog svog egalitarnog karaktera, a taj zaključak podržava i uspeh
naprednih azijskih zemalja – Japana, Singapura, Južne Koreje i Tajvana
poslednjih trideset godina. Zemlje u kojima je nejednakost relativno mala u
celini su prosperitenije od onih u kojima su podele između bogatih i siromašnih
veće. Uključenje siromašnijih u širu društvenu zajednicu a ne njihovo
uklanjanje iz nje, verovatno im pruža i sredstva i volju da poboljšaju svoju
sposobnost zarađivanja.”
Mnogi negativni aspekti društvenog stanja u savremenim
globalizacijskim procesima nijesu se mnogo ili su se u suštini vrlo malo
promijenili u odnosu na Marksovo doba i na Marksove analize o vremenu u kojemu
je živio. U svijetu u posljednjih dva vijeka neslućeno i zastrašujuće je
porastao broj siromašnih, odnosno produbio se jaz između najbogatijih i
najsiromašnijih zemalja savremenog svijeta a unutar ovih i između najbogatijih
i najsiromašnijih klasa. Dakle, klasni momenat, ono na što je Marks s pravom ukazivao,
i dalje je u “igri”. Naravno, teško bi se danas iz ove činjenice mogli izvući
zaključci i predviđanja koje je Marks izveo, ali klasni faktor ostaje, “ako ne
najvažniji, a ono svakako jedan od najvažnijih, za razumevanje... procesa” za
koji je karakteristično “obilno, akutno i intenzivno iscurivanje jedne
ideologije, i jednog istorijskog sistema, na pragu trećeg milenijuma. Za svaki
istorijski i socijalni sistem, pa i za savremeni svjetski sistem, ovako snažan
rast unutrašnje polarizacije, znamo, faktor je opasne destabilizacije.”
Neoliberalizam u borbi protiv socijalističke planske
privrede
i fašističke, tj. nacističke ratne privrede
Centralističko upravljanje i planiranje društvom i državom,
a naročito privredom, bilo je od presudne važnosti i glavnih argumenata za
kritiku socijalizma i komunizma i za restauriranje i obnovu liberalnog
kapitalizma putem neoliberalnih ekonomskih i društvenih mjera odmah poslije
Drugog svjetskog rata. To je značilo izlazak iz velike ekonomske krize krajem
dvadesetih godina i tokom tridesetih, čemu je doprinio i Drugi svjetski rat i
proizvodnja naoružanja i preusmjeravanje kompletne privrede u ratnu ekonomiju.
Neoliberalizam je odmah nakon Drugog svjetskog rata
podjednako osuđivao i socijalističku plansku privredu i fašističku, tj.
nacističku ratnu privredu. Masama se ponudila “ideologija koja se izdavala kao
antikapitalistička, a da kapitalizam nije ozbiljno ugrožavala; koja je
istodobno oslovljavala dvanaestogodišnjom fašističkom propagandom duboko
ukorijenjena antikomunistička raspoloženja, a ipak se ujedno distancirala od
potpuno diskreditiranog fašizma i njegovih reglementacija privrede, koje su
bile povezane s militarizacijom. Neoliberalizam je ispunjavao obje funkcije:
prvu svojim naukom da je prevladavanje kapitalizma i uspostavljanje socijalne
pravednosti moguće a da se ne dira u privatno vlasništvo nad sredstvima za
proizvodnju; a drugu, denunciranjem svakoga državnog planiranja prinudnih mjera
koje su kao slobodi neprijateljske.”
Nema sumnje da je ovo bila “zlatna” i uspješna formula
kapitalizma (zajedno sa formiranjem NATO-a i začetaka kasnije Evropske Unije)
kojom je ne samo preživio, već se i obnovio, ojačao i zadobio važnu prednost
već na startu trke u poslijeratnoj Evropi, prije svega, nasuprot
socijalističkom, odnosno sovjetskom Istočno-Varšavskom političkom, ekonomskom i
vojnom paktu i savezu koji se u to vrijeme konstituisao.
Koliko je sve ovo bilo od presudne važnosti pokazuju
događaji s kraja osamdesetih i početkom devedesetih kada se politički,
ekonomski i vojno samourušio tzv. realni socijalizam i kada je nestao Varšavski
pakt. Tada je kapitalizam odnio definitivnu pobjedu nad socijalističkom
ideologijom (mada Marksova teorija i filozofija nije prestala da postoji i
djeluje), bez obzira što je, svakako, bilo potpuno pretjerano tvrditi, poput
nekih poznatih svjetskih teoretičara, da je jednom za svagda riješen svaki
istorijski spor, da je istorija završena, da je liberalna ideologija trajno
pobijedila. To je bilo apsolutno pretjerano i netačno, ali je tačno i realno
stanje takvo da je dotadašnji socijalizam rekao konačno svoje “adio” istoriji.
To pokazuje činjenica da u Rusiji, bez obzira na njenu ekonomsku i političku
obnovu, dominantne i respektabilne političke snage ni ne sanjaju o nekoj obnovi
i povratku bilo kojeg segmenta iz ranijeg višedecenijskog vladajućeg
socijalističkog i komunističkog teorijskog i praktičnog arsenala. Jednostavno,
to se stavilo ad-akta, jer se pokazalo nesuvislim i kontraproduktivnim za
razvoj i napredak zemlje i društva, ekonomije i države.
Naravno, prisutno je ne malo pretjerivanje u odnosu na
Marksa, tako da u zemljama bivšeg tzv. realnog socijalizma, tj. tranzicije,
sada se postupa sa Marksom kao sa Hegelom nakon njegove smrti, tj. kao sa, kako
je Marks govorio, “crknutim psom”. Period lenjinizma i staljinizma se
valorizuje u skladu sa istorijskim dostignućem prije svega u borbi protiv
nacizma i fašizma i oslobođenja zemlje tokom Drugog svjetskog rata, ali se
Marks i marksizam svakako nedovoljno vrednuju. Međutim, i to je prilično poučno.
Zapravo, i to dokazuje našu tezu da “Marks nije marksista” i da se mora
odijeliti od falsifikata i zloupotreba i da se mora odijeliti ono što je
njegovo autentično nasljeđe od svega onoga što nije, a što nastupa pod njegovim
imenom i u njegovo ime, kao tobožnje njegovo vlastito učenje. No, i ovdje se
mora imati u vidu razlika između tzv. istočnog nasljeđa, boljševičkog i
staljinističkog nasljeđa u, prije svega, Rusiji, što nije Marksova misao, i
tzv. zapadnog nasljeđa, tj. nasljeđa
demokratskog i društvenog, liberalnog i neoliberalnog razvoja u zapadnoj
Evropi. Ovo drugo nasljeđe, bez obzira što je bilo pretežno revizionističkog
usmjerenja, na kraju krajeva u krajnjim rezultatima, posmatranih sa aspekta
izvornog Marksovog mišljenja, nije bilo u civilizacijskom smislu
insuficijentnije u odnosu na rezultate dogmatskog “socijalističkog”,
boljševičko-staljinističkog razvoja. Uostalom, Marksovo učenje je bila reakcija
i teorijski odgovor na, prevashodno, razvoj u njegovo vrijeme postojećeg
zapadno-evropskog, ponajviše britanskog, kapitalizma.
Marksova moderna arhaičnost
Teri Iglton s pravom ističe da je Marks “predvidio tzv.
globalizaciju – neobično za čovjeka čiju se misao doživljava kao arhaičnu. No
možda je upravo Marxova ‘arhaična’ odlika ono što ga danas čini relevantnim.
Oni koji ga optužuju da je zastario perjanice su kapitalizma koji se ubrzano
okreće prema starim viktorijanskim oblicima nejednakosti.”
Marksova teorija je po svom biću upućena da bude re-aktuelna
i (post)modrna. Kao takva ona je svoj najbolji čuvar u borbi protiv svojih
apsolutnih kritičara i negatora koji tvrde kako se “sustav promijenio do
granica neprepoznatljivosti od Marxova vremena te da zbog toga njegove ideje
više nisu relevantne... Treba spomenuti da je sam Marx bio savršeno svjestan
vječno promjenjive naravi sustava protiv kojeg je govorio. Upravo marksizmu
dugujemo koncept različitih historijskih oblika kapitala: trgovačkog, poljoprivrednog,
industrijskog, monopolskog, financijskog, imperijalnog itd. Dakle, zbog čega bi
činjenica da se posljednjih desetljeća promijenilo obličje kapitalizma
diskreditiralo teoriju koja promjenu shvaća kao svoju navlastitu bit?”
Na pitanje o aktuelnosti Marksa, danas klasika svih
humanističkih, društvenih disciplina, može se pokušati u najkraćem odgovoriti
isticanjem dva plana njegovih teorijsko-metodoloških preokupacija i načina
naučnog istraživanja i izlaganja predmeta kojima se bavio. Marks je, dakle,
aktuelan iz, najmanje, dva razloga:
a) Zbog sadržaja, predmeta istraživanja – kapitalizma koji
postoji 5-6 vjekova i po svome društveno-ekonomsko-civilizacijskom biću je jača
društvena epoha od svih dosadašnjih epoha, pa i od epohe socijalizma, jer je
kapitalizam nastao na svom izvornom društveno-ekonomskom temelju, za razliku od
socijalizma, dakle, potpuno i čisto, što znači da predstavlja sasvim ogoljeni
novčani, ekonomski sistem, koji je kao takav iznad svih drugih – pravnih,
ekonomskih, ideoloških, političkih i inih principa i praksi ugnjetavanja.
Kapitalizam se pojavljuje u čistom stanju i u aspektu svoje državne
represivnosti: “... Kad je reč o kapitalističkoj državi, organizovana fizička
represija se u njoj pojavljuje, kao što je govorio Marx, u ‘ogoljenom’ stanju,
pošto je lišena s jedne strane svojih vanpolitičkih opravdanja, a s druge
strane uključena u institucije klasno-narodne-države.”
b) i zbog forme i načina istraživanja, multidisciplinarnog,
ne-specifičnog metoda istraživanja za ne-specifični predmet istraživanja.
“Metod Karla Marksa u centru je interesovanja savremenih teoretičara... Metod i
predmet Marksovog istraživanja sačinjavaju neraskidivu celinu... Karl Marks
nije izgradio specifičan metod koji se odnosi za sasvim specifičan predmet
istraživanja. Takvim problemima se bave pojedine metodike… Sam Marks je rekao
da onaj koji želi da nešto nauči mora da misli samostalno.”
Marksovo upoređivanje suštine kapitalističkog i prethodnih
sistema
Marks upoređuje suštinu kapitalističkog i prethodnih
sistema. Srednjevjekovni majstor, član esnafa, “ne istupa prema svojim
radnicima kao puki trgovac”. A kapitalista prema radniku istupa upravo kao
čisti trgovac, on kupuje njegovu radnu snagu i ostale faktore proizvodnje i
započinje proizvodni proces u kome živi rad radnika stvara višak vrijednosti,
sa svrhom, kako kaže Marks, “da se od novca napravi više novca.”
Kapitalizam je svjetski istorijski sistem i u njemu je po
prvi put čovjek kao čovjek slobodno biće i samo kao slobodno biće u ekonomskoj
razmjeni novca i roba sa vlasnikom uslova proizvodnje on dolazi u poziciju da
prodaje svoju radnu snagu da bi preživio. “Rob bira između prinudnog rada i
bičevanja, a radnik između prinudnog rada i preživljavanja (fizičkog
opstanka)”. Proces kapitalističke proizvodnje pokazuje se kao proces
proizvodnje upotrebne vrijednosti proizvoda i proces proizvodnje razmjenske vrijednosti
roba, odnosno proizvodnje viška vrijednosti. Kada bi proces proizvodnje stao u
tački na kojoj je vrijednost novododatog, viška rada jednaka vrijednosti
najamnine, višak vrijednosti ne bi bio proizveden. Marks piše: “U
kapitalističkom odnosu iščezavaju ta ograničenja društveno-političkim vezama u
kojima se kapital ovde još kreće.” (u srednjevjekovnim esnafima, primj. G. S.).
U kapitalizmu, “odnos vlasnika uslova rada i samog radnika
postaje čisti odnos kupovine i prodaje ili novčani odnos, a eksplotacioni odnos
odvaja se od svih patrijarhalnih i političkih ili takođe religioznih amalgama.
Svakako, sam proizvodni odnos proizvodi novi odnos nadređenosti i podređenosti
(koji proizvodi i političke itd. izraze sebe samog.)”
Za Marksa je kapitalistička “prinuda na višak rada” svakako
pozitivna i progresivna u istorijskim mjerilima, te je kao takva i nužna, ali i
prolazna, dakle, istorijska i kao takva osuđena i na nestajanje, prije svega
zbog svojih unutrašnjih protivurječnosti. Naravno, pitanje je da li će preći u
neki bolji svjetski sistem ili gori. “Vreme arogantno samouverene liberalne
ideologije je iza nas… Svi oni koji su ostavljeni izvan sadašnjeg svetskog
sistema moraju zapeti na svim frontovima. Oni više za svoj focus nemaju lak
cilj preuzimanja državne moći. Od njih se zahteva da učine nešto daleko
složenije: da osiguraju stvaranje novog istorijskog sistema, delujući
istovremeno i na lokalnom i na globalnom planu. To je teško, ali nije i
nemoguće”.
Činjenica da je danas
sistem kapitalizma na raskrsnici, baš kao što je bio i u vreme Velike
depresije, kako kaže Štiglic, nije nimalo obećavajuća. Poznato je da Veliku
depresiju i svoje stalne, zakonite, nužne, strukturalne poremećaje i opasnosti
sa mogućim dalekosežnim socijalnim implikacijama i na međunarodnom planu,
kapitalizam nije nikada zapravo “pobijedio” i prevladao. Sve tzv. “dubioze” i
protivrječnosti koje su postojale u kapitalizmu uoči i za vrijeme Velike
depresije ostale su i dalje netaknute. “Rješenje” je došlo u liku sveobuhvatnog
Drugog svjetskog rata, a u savremenom dobu “rješenja”, između ostalog, dolaze s
povremenim, ali stalnim i zakonitim, tzv. lokalnim i regionalnim oružanim
sukobima diljem Planete, većinom u Aziji i Africi. Odnos velike ekonomske krize
iz 1929. g. i Drugog svjetskog rata razmatraju američki marksisti Pol Svizi
(Paul M. Sweezy) i Pol Baran (Paul A. Baran) u knjizi “Monopolni kapital”.
“Ulaskom u veliku
depresiju ulazimo u razdoblje koje građanski ekonomisti, s rijetkom
jednodušnošću, smatraju oštrom devijacijom od normalne i prirodne historijske
putanje razvitka zemlje…Može se reći, bez straha od proturječnosti, da čitava
profesija američkih ekonomista, i buržoaska ekonomija uopće, u doslovnom smislu
nema teorije koja bi objasnila pojavu što je, bar toliko koliko bilo koja
druga, odredila čitav tok historije u drugoj trećini dvadesetog vijeka. Nasuprot
tom stanju čini se jasno da je centralna zasluga naše teorije da ona objašnjava
veliku depresiju spremno i logično ne kao ‘veliku iznimku’, već kao normalni
rezultat funkcioniranja američkog ekonomskog sistema.
Stagnacione
tendencije svojstvene monopolnom kapitalizmu već su počele dominirati
ekonomskom scenom poslije 1907. Rat i automobili su ih nadvladali, ali samo
privremeno. Tridesetih godina one su izbile na površinu i utisnule neizbrisiv
pečat na čitav decenij ekonomske historije. Ovdje prvi put dobivamo kristalno
jasan uvid u funkcioniranje sistema uz minimalne vanjske stimule kroz duže
razdoblje vremena, ogoljujući ono što je Marx nazivao ‘zakonom kretanja’ da ga
svi mogu vidjeti. Ono što ekonomisti uporno nastavljaju tretirati kao
odstupanje u stvari je praktično ostvarenje teorijskog zakona prema kojem
sistem stalno teži.
Normalno, ni jedna
opća teorija, kao što je ova iznesena u ovoj knjizi, ne može objasniti sve
detalje povijesnog procesa. Nema ničeg ‘neizbježnog’ u oštrini pada nakon
1929... .Ono što je bilo neizbježno u uvjetima tog vremena jest to da je
privreda morala upasti, brže ili sporije, u stanje duboke stagnacije u kojoj je
mogla ulagati samo polovične napore da iz nje izađe – dok je nije ponovo
izvukao dovoljno snažan vanjski stimul, ovog puta drugi svjetski rat... Pod
utjecajem rata i privremenog uklanjanja ograničenja koja su svojstvena
kapitalističkom tržištu, industrijska proizvodnja se više nego udvostručila i
realni društveni proizvod se povećao za više od dvije trećine. Štoviše, do tih
povećanja došlo je u vremenu kada novih investicija praktički nije bilo i kada
je više od 11 milijuna ljudi u najproduktivnijoj dobi bilo mobilizirano u
oružane snage.”
Što se tiče savremene ekonomske i društvene situacije i
načina razrješavanja tekućih kriza u kapitalizmu, a posebno one najnovije s
kraja prve decenije 21. vijeka, ali i “novih” društvenih i državnih kriza i
socijalnih pobuna poput nedavnih na sjeveru Afrike i na Bliskom Istoku,
nepobitna činjenica je da država i dalje ostaje subjekat od koga se očekuje
znatna uloga u svim tim procesima. “Moderna država je par excellence instrumnet
reformatora za pomoć ljudima u snalaženju... Osećanje da su državne strukture
postale (ili uvek i bile?) glavne prepreke transformisanju svetskog sistema,
čak i kada (ili možda naročito kada) su ih kontrolisale reformističke snage
(tvrdeći da su ‘revolucionarne’ snage), jeste ono što stoji iza masovnog
okretanja protiv države u Trećem svetu, u negdašnjim socijalističkim zemljama i
čak u zemljama ‘države blagostanja’ OECD-a…Nije nedosledno kada se danas isti
ljudi okreću državi (za pomoć u snalaženju) i kada je optužuju kao beskorisnu i
čak i opaku (u smislu restrukturiranja sveta u željenom pravcu).”
Iz ove posljednje, treće skupine zemalja, nije izuzeta ni
Amerika. “Poslednjih nedelja gledali smo kako milioni ljudi izlaze na ulice,
protestujući protiv političke, ekonomske i društvene situacije u svojim
potlačenim sredinama. Vlade su srušene u Egiptu i Tunisu. Demonstracije su
izbile u Libiji, Jemenu i Bahreinu. Vladajuće porodice u drugim zemljama
regiona nervozno vire kroz prozore svojih rashlađenih vila – da li je i na njih
došao red? U pravu su što brinu. Ovo su društva gde jedan majušni sloj – manje
od 1 posto – kontroliše lavovski deo bogatstva; gde je bogatstvo glavna
odrednica moći; gde korupcija svake vrste predstavlja način života; i gde
najbogatiji često aktivno sprečavaju mere koje bi popravile uslove života
čitavom stanovništvu. Dok posmatramo narodni gnev na ulicama, nameće se jedno
pitanje: kad će taj gnev doći do Amerike? U mnogim važnim aspektima, naša
zemlja liči na ove daleke, nemirne države.”
Modernitet teorije otuđenja
U aktuelnoj svetskoj krizi, koja nikako nije samo ekonomska,
uviđa se modernitet mnogih Marksovih ideja. Prije svega onih antropološkog
porijekla i usmjerenja. Posebno njegove teorije otuđenja kao onog oslonca koji
bi mogao da posluži kao argument i putokaz za pokušaj da se na trajniji i
stabilniji, ozbiljniji i dugoročniji, način suočimo sa periodičnim krizama
kapitalističkog sistema. Lisjen Sev se, s pravom, vraća Marksovom temeljnom
pojmu otuđenja i postavlja jedno tako, tj. uistinu Marksovo pitanje o tome ko
će “upravljati državom”. Sev ne prihvata rasprostranjeni aktuelni model
spašavanja kapitalizma na račun siromašne većine čovječanstva i daje, u čemu je
veoma usamljen, sasvim konkretan predlog, u skladu sa Marksovim shvatanjem
čovjeka, za eliminisanje temeljnih i strukturalnih uzroka kapitalističkih
kriza. “Ljudi ne prave svoju istoriju već istorija pravi njih. Finansijska
kriza na zastrašujući način ilustruje ovo otuđenje isto kao i ekološka, i ono
što treba nazvati antropološkom krizom, naime krizom ljudskog života… Iz ove
‘opšte eksproprijacije’ koju je kapitalizam doveo do ekstrema, neumitno se
pojavljuju rušilački efekti odsustva usklađenog regulisanja. Onaj koji za sebe
tvrdi kako ‘upravlja kapitalizmom’ svakako je običan politički šarlatan. Pravo
regulisanje i upravljanje zahteva mnogo više od intervencije države, ma koliko
ona bila neophodna, jer ko će, u krajnjoj liniji, upravljati državom? Za
upravljanje je potrebno da intelektualni i materijalni proizvođači ponovo u
svoje ruke preuzmu sredstva za proizvodnju i postanu ne akcionari, već ono što
stvarno jesu: “stvaraoci” društvenog bogatstva, koji kao takvi imaju neotuđivo
pravo da učestvuju u upravljanju proizvodnjom a preko nje i samim svojim
životom.
Suočeni sa sistemom čija nas očigledna sposobnost za
samoregulaciju izuzetno mnogo košta, mi treba da, sledeći Marksa, bez odlaganja
započnemo prevazilaženje kapitalizma, da krenemo na dugi marš ka društvenoj
organizaciji u kojoj će ljudi, kroz nove vidove udruživanja, staviti pod
kontrolu svoje otuđene društvene snage. Sve ostalo samo je bacanje prašine u
oči.
Neki će kazati da je Marks, iako jak kao kritičar, slab u
pogledu pozitivnih rešenja, jer je njegov komunizam, ‘ostvaren’ na Istoku,
pretrpeo radikalan neuspeh. Kao da propali staljinističko-brežnjevljevski
socijalizam ima nešto zajedničko sa Marksovom komunističkom vizijom, za koju
gotovo niko ne pokušava da, nasuprot onome što se pod rečju ‘komunizam’ obično
shvata, utvrdi istinski sadržaj. U stvari, ono što se pred našim očima ocrtava
to je nešto sasvim drugo, to je ‘prevazilaženje’ kapitalizma XXI veka.”
Marks je pokazao da u savremenoj globalizaciji slobodno
tržište i slobodna konkurencija “proizvode” slobodu za kapital, ne za čovjeka.
“Budući da se konkurencija historijski unutar jedne zemlje pojavljuje kao
raspadanje cehovske snage, upravnih mjera, unutrašnjih carina i sličnog, a na
svjetskom tržištu kao ukidanje izolacije, prohibicije ili protekcije, ukratko
zato što se historijski javlja kao ukidanje granica i prepreka koje su bile
svojstvene stupnjevima proizvodnje što su prethodile kapitalu; budući da su je
fiziokratski historijski posve tačno označavali i zagovarali kao laissez faire,
laissez passer (‘neka svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tokom’) –
deviza ekonomskog liberalizma) – ona se također razmatrala s te njene samo
negativne strane, s te njene samo historijske strane, a s druge strane došlo je
do još veće gluposti da se na nju gledalo kao na sukob individua oslobođenih
okova, određenih samo njihovim vlastitim interesima, kao na repulziju i
atrakciju slobodnih individua u međusobnom odnosu i tako kao na apsolutan oblik
postojanja slobodne individualnosti u sferi proizvodnje i razmjene. Nema ničeg
pogrešnijeg.”
Kada se u
(neo)liberalnoj retorici tvrdi da je slobodna konkurencija izraz same slobode,
zaboravlja se da se ovim favorizuje i afirmiše kapital, ali ne i čovjek. “U
slobodnoj konkurenciji nisu postavljene kao slobodne individue nego je kao
slobodan postavljen kapital... Slobodna konkurencija adekvatan je oblik procesa
proizvodnje kapitala... Gospodstvo kapitala pretpostavka je slobodne
konkurencije... “
Marks kritikuje
mišljenja da je slobodna konkurencija najviši vid ljudske slobode. On se zalaže
ne za ukidanje slobode, ne čak ni za tzv. “višak slobode”, već za slobodu kao
cjelinu, za socijalnu, sadržajnu slobodu, viši tip slobode, za slobodu svake
individue koju neće ograničavati interes i razmjenska vrijednost kapitala.
“Zato je...
besmislica smatrati slobodnu konkurenciju najvišim razvojem ljudske slobode, a
negaciju slobodne konkurencije izjednačavati s negacijom individualne slobode i
na individualnoj slobodi zasnovane društvene proizvodnje. To je samo slobodan
razvitak na ograničenoj osnovi gospodstva kapitala. Zato je ova vrsta
individualne slobode u isti mah najpotpunije ukidanje svake individualne
slobode i potpuno podjarmljivanje individualnosti pod društvene uvjete, koji uzimaju
oblik stvarnih moći, pa čak i nadmoćnih stvari – stvari nezavisnih od individua
u međusobnim odnosima. Izlaganje toga šta je slobodna konkurencija – jedini je
racionalan odgovor na njeno uzizanje u nebesa od strane proroka srednje klase
kao i na njeno proklinjanje od strane socijalista.
Kad se kaže da u
slobodnoj konkurenciji individue slijedeći čisto svoj privatni interes
ostvaruju zajednički, odnosno opći interes, kaže se samo to da pod uvjetima
kapitalističke proizvodnje tlače jedni druge i da je stoga sam njihov
antagonizam samo ponovno stvaranje uvjeta pod kojima se to uzajamno djelovanje
zbiva. Uostalo, kad iluzija o konkurenciji kao navodnom apsolutnom obliku
slobodne individualnosti nestane, to će biti dokaz da se uvjeti konkurencije,
tj. proizvodnje zasnovane na kapitalu, već osjećaju i misle kao prepreke i da
oni to stoga već i jesu i sve v iše postaju. Tvrdnja da je slobodna
konkurencija = posljednjem obliku razvitka proizvodnih snaga i, dakle, ljudske
slobode – znači samo to da je gospodstvo srednje klase kraj svjetske povijesti,
- svakako ugodna misao za parvenije od prekjuče.”
I najnovija svjetska ekonomska kriza pokazuje aktuelnost
prethodnih Marksovih analiza. “Pored očiglednog kraha praktičnog liberalizma,
gotovo nečujno se pomalja stečaj teorijskog liberalizma i njegovog homo
economicus-a... Ono što se nalazi u temelju blistave ideologije, o
konkurentskom pojedincu, jeste jedna dehumanizujuća pedagogija, koja od čoveka
traži da ‘postane ubica’, jedna programirana likvidacija društvene
solidarnosti, ništa manje dramatična od topljenja polarnih glečera, opšte
ukidanje civilizacije – delo lakog novca – koje treba da zacrveni svakog ko se
usuđuje da govori o ‘moralizovanju kapitalizma’ (podsjetimo se da se kod
državnog establišmenta na Zapadu upravo kao izlaz iz aktuelne krize kapitalizma
nudi njegovo moralizovanje, humanizovanje i hristijanizovanje, tj. obnavljanje
i jačanje njegovih hrišćanskih vrijednosti, primj. G. S.). U istorijskom
brodolomu, u kome se guši, gušeći i nas, diktatura finansija, dolazi i do
brodoloma liberalnog shvatanja ‘čoveka’.” A homo economicus je “stvorenje sa
kojim se može izgraditi samo društvo privatnih posednika koji se nalaze u
odnosima slobodne konkurencije”.
Džozef Štiglic o globalnom upravljanju bez globalne vlade
Džozef Štiglic o globalizaciji čovječanstva, tj. na
svjetskom planu, ističe da je to globalno upravljanje bez globalne vlade.
Posebno insistira na ulozi nekoliko međunarodnih institucija, od kojih su neke,
kako on piše, sa negativnim učinkom, a neke sa pozitivnim kada je u pitanju
opšti interes, interes većine zemalja, naroda i privreda svijeta. U ovom smislu
on iznosi pozitivan primjer istočnoazijskih država.
Štiglic ističe da u Švedskoj, za razliku od Amerike, “vlada
preuzima daleko veće odgovornosti na unapređenju socijalnog blagostanja; ona
nastavlja da obezbeđuje daleko bolju javnu zdravstvenu zaštitu, daleko bolji
sistem osiguranja nezaposlenih, i daleko bolje penzione beneficije, nego što se
to čini u Sjedinjenim Državama. I pored toga, taj sistem je u svakom svom
elementu podjednako uspešan kao i američki, čak i u pogledu inovacija koje se
vezuju za ‘Novu ekonomiju.’"‘
Štiglic, takođe, smatra da “uloga vlade može i mora da bude suštinska ne
samo u ublažavanju tržišnih podbačaja, već takođe i u osiguranju socijalne
pravde.” On analizira neoliberalizam, problem veće proizvodnje, mogućnost
ravnomjernije raspodjele proizvedenog bogatstva, odnos vlada prema tržišnim
podbačajima, socijalnu pravdu... Po Štiglicu, rješenje je u reformama
međunarodnih institucija. Američki nobelovac se ne zalaže ni za proleterski,
ali ni za tržišni fundamentalizam.
Štiglic analizira
uzroke koji su doveli do neuspjeha u radu najvažnijih međunarodnih, prije
svega, ekonomskih institucija. “U osnovi problema MMF-a i drugih međunarodnih
ekonomskih institucija leži problem upravljanja: ko odlučuje šta oni treba da
rade. Te institucije nisu samo pod dominacijom najbogatijih industrijskih
zemalja, već i komercijalnih i finansijskih interesa u tim zemljama, tako da
politike ovih institucija odražavaju te činjenice. Izbor čelnika tih institucija
simbolizuje njihov problem i upravo je to vrlo često doprinosilo njihovoj
disfunkcionalnosti... Nikada se nije smatralo kao uslov da treba da imaju bilo
kakvo iskustvo sa svetom u razvoju. Institucije nisu predstavnici naroda kojima
služe.”
Vidimo da je i u ovoj
sferi procesa globalizacije – vrlo bitnoj budući da se u njoj konstituišu
međunarodne institucije koje su zajedno sa ljudima koji ih vode na čelu
subjekata koji vode i kreiraju tokove upravljanja i usmjeravanja svjetskog
krupnog, tj. mega-kapitala – prisutno i dalje i specifično i klasično otuđenje
kao jedna od oblika posvemašnjeg postvarenja koje proizilazi iz biti
kapitalističke proizvodnje, a koje je utvrdio i definisao Marks. I sada se postavlja
jedno vrlo važno, možda i ključno pitanje za sam proces globalizacije i za
njegovo “izmještanje”, kako bi rekao Žak Derida, u prostor koji bi omogućio da
globalizacija ima humanije rezultate i efekte nego što je to trenutno slučaj za
jedan veliki, možda i najveći dio čovječanstva.
Veoma značajno sa
stanovišta praktičnog ponašanja i praktičnih akcija onih koji ne mogu dobiti i
ne dobijaju ništa od one druge, blagodatne i razvojne strane globalizacije,
onih koji su, kako bi rekao Marks, “poniženi, uvrijeđeni, eksploatisani i
obespravljeni”, jeste pitanje da li takvi slojevi, grupe, pojedinci, imaju
načina da konstruktivno, mirno, kreativno, u tzv. “institucijama sistema”,
iskažu svoja nezadovoljstva, mišljenja, predloge i kritike procesa globalizacije
i njene, ne male, negativne ekonomske, političke, kulturne, zdravstvene,
socijalne i druge implikacije? Odgovor je – ne. I upravo zbog toga svijet se
sve više suočava sa otvorenim i masovnim, žestokim i radikalnim, uličnim
protestima širom Planete.
“Ostavljen bez
alternativa, bez načina da izrazi svoju zabrinutost, ili da prisili na promene,
narod se buni na ulicama... Ti protesti u primorali vladine zvaničnike i
ekonomiste širom sveta da razmišljaju o alternativama za poltike Vašingtonskog
konsenzusa kao jedinom i stvarnom putu rasta i razvoja. Postalo je jasnije ne
samo običnim građanima, nego i kreatorima politike i to ne samo onima u
zemljama u razvoju, već i onima u razvijenom svetu, da globalizacija onako kako
je do sada praktikovana nije ispunila ona očekivanja koja su njeni zagovornici
obećavali, ili koja može i treba da postigne... U mnogim slučajevima
komercijalni interesi i vrednosti su zamenili brigu za životnu sredinu,
demokratiju, ljudska prava i socijalnu pravdu...
Globalizacija po sebi
niti je dobra niti loša. Ona ima snagu da donese ogromnu dobrobit... Na
nesreću, nemamo svetsku vladu, odgovornu narodu svake zemlje da nadgleda proces
globalizacije... Umesto toga, postoji sistem koji bi mogao biti nazvan globalno
upravljanje bez globalne vlade, tj. sistem u kojem malo institucija – Svetska
banka, MMF, STO – i malo igrača – ministarstva finasija, komercijalnih poslova
i trgovine - tesno povezanih sa izvesnim finansijskim i komercijalnim
interesima – dominiraju scenom, ali u kojoj su mnogi koji su pogođeni njihovim
odlukama ostavljeni skoro bez prava glasa.”
Štiglic apeluje da se
prilikom donošenja odluka na međunarodnom planu manje misli na ideologiju, a
više na “ono što funkcioniše.” Jer,
“nastavljanje globalne nestabilnosti predstavlja ogroman trošak. Globalizacija
može biti preoblikovana, i ako je to propisno i na korektan način sprovedeno
(tako da sve zemlje imaju glas u odlučivanju o politikama koje ih se tiču), to
može pomoći stvaranju nove globalne ekonomije u kojoj je rast ne samo održiviji
i manje nestalan, već su i njegovi plodovi ravnomernije podeljeni.”
Koliki je pozitivni
značaj praktičnih akcija koje uz to imaju i globalni karakter, pokazuju i
sljedeće riječi Džozefa Štiglica o antiglobalističkim protestima: “Sve dok se
nisu pojavili oni koji protestuju, bilo je malo nade za promene i bez stvarnog
razumevanja za žalbe. Neki od protestanata su preterivali, neki su čak
zagovarali veće protekcionističke barijere protiv zemalja u razvoju, što bi
položaj tih zemalja učinilo još težim. Ali, uprkos tim problemima, oni koji su
potrebu za reformama stavili na dnevni red razvijenog sveta bili su sindikalci,
studenti, borci za bolju životnu sredinu – dakle: obični građani koji su
marširali ulicama Praga, Sijetla, Vašingtona i Đenove.”
Zaključne napomene
Najveći broj antiglobalista nije protiv pozitivnih, već
negativnih implikacija globalizacije. Na to misli Rastko Močnik kada kaže da
“danas čovjek ne može biti antiglobalista”. Međutim, ni Marks prije više od
stopedeset godina nije bio antiglobalista. “O globalizaciji piše već Adam
Smith, a Komunistički manifest danas se čita kao prvi manifest
alter-globalizacije, globalizacije čovječanstva, ne kapitala.” I dalje: “…Problem nije u tome da ljudi ne bi
znali što treba učiniti, nego u tome što nema političkih sredstava da se to
uradi. Zato je prvi korak, ono što je najurgentnije, možda politizacija svih
nas oko ovih presudnih problema, koji su sada na margini i prepušteni pažnji
stručnjaka. Ekspertiza, dakako, postoji, nedostaje ‘samo’ još politizacija koja
bi stvorila moć da se ta stručna rješenje sprovedu u praksu.”
Kako je primijetio poznati njemački filozof Jirgen Habermas,
nacionalno tržište više nije unutar države, već je država unutar svjetskog
tržišta. Savremena država je izmijenila ulogu i status u globalizaciji u kojoj
trgovina dolazi umjesto politike, naime, spoljna politika ustupa mjesto
spoljnoj trgovini. Marks je u ovom duhu pisao da “proces automatskog bogaćenja
zamjenjuje političku akciju”. (“Grundrisse... “ – “Temelji slobode”) Moći
transnacionalnih kompanija, tržišta i robno-novčanih kapital odnosa su presudni
u globalizaciji, tako da je na djelu redizajniranje suverenosti nacionalnih
država.
Savremena država kao država je prilično nemoćna i na udaru
je, na djelu je proces razdržavljenja suverene nacionalne države. No,
nacionalna država nije samo u “raljama” izazova globalizacije, već i
multikulturalizma. Ipak, nacionalna država je paradigma moderne države i još
uvijek je dominantna. Njene funkcije nijesu iščezle, samo što su umnogome
izmijenjene. Očigledno je da je Marks predvidio procese globalizacije.
Osnovna razlika Marksa i ključnih aktera i protagonista
savremene globalizacije je u tome, naravno, što Marks pledira da udružene
individue preuzmu državne funkcije ili one koje zamjenjuju klasične državne
funkcije (jer Marks preferira globalizaciju čovjeka, ne kapitala, tj.
globalizaciju sa ljudskim likom nasuprot neoliberalnoj globalizaciji), a
protagonisti globalizacije žele da oni uzmu što više, i po mogućnosti pretežno
i dominantno, državne nacionalne organe, tj. da oni upravljaju svjetskim, ne
samo ekonomskim već i političkim, odnosima.
Dakle, globalizacija u suštini nije apsolutno nova pojava.
Ona je počela sa razvojem kapitalizma i o njoj je zapravo, vidimo, pisao i
Marks. Ona nužno proizilazi iz biti kapitalističkog načina proizvodnje čiji je
osnovni promotor i izvor – profit, tj. dobit. A snaga, moć koja pokreće ovaj
svjetsko-istorijski proces planetarne globalizacije je – buržoazija.
“Tek je ona
(buržoazija, prim. G. S.) pokazala šta je ljudska djelatnost u stanju uraditi.
Ona je stvorila sasvim drukčija čuda nego što su egipatske piramide, rimski
vodovodi i gotske katedrale, ona je izvela sasvim drukčije pohode nego što su
bile seobe naroda i križarski ratovi. Buržoazija ne može postojati a da
neprekidno ne revolucionira oruđa za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa
dakle i cjelokupne društvene odnose. A svima ranijim industrijskim klasama bio
je, naprotiv, prvi uvjet opstanka nepromijenjeno zadržavanje starog načina
proizvodnje. Neprekidni prevrati u proizvodnji, neprekidno potresanje svih
društvenih odnosa, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju buržoasku epohu
prema svima drugima. Ona rastvara sve čvrste, zarđale odnose sa svima
starinskim predodžbama i shvaćanjima koji ih prate; svi novi odnosi zastare
prije no što mogu da očvrsnu. Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim,
sve što je sveto oskvrnjuje se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni na svoj
životni položaj, na svoje međusobne odnose pogledati trezvenim očima.”
0 Komentara