Škrinja

Dušan Ičević

Potraga za Zlatnim runom

Feb 12, 2025 0 Komentara

(15 riječi)

Čudesna „majstorska radionica“ Borislava Pekića, rođenoga Podgoričanina, beskrajno, od biblijske fantasmagorije, prve knjige Vreme čuda do balkanskih čudesa prema kojima su novozavjetne misterije idilični prizori. Pravio je nadistoriju iz svoga uma, misli: život koji je iznad svake zbilje, a životan po mjeri svakoga pravoga života. Otvoreno plavo nebo i svijet treperave slutnje ponio je iz rodnoga grada u bijeli svijet čarobne vrhunske imaginacije i tvorbe.

Njegovana do Zlatnoga runa prošao je kroz Godine koje su pojeli skakavci do Besnila, i završio sa Posljednjom odbranom i smrti. Smirio se u tuđoj zemlju, u Londonu, neprekidno tvoreći, i u vrhuncu svoje tvoračke askeze i sinteze upokojio, pa vratio tako u Beograd koji je volio.

          Borislav Pekić je opovrgao stereotipe o lijenim Crnogorcima. Toliko se naradio i satvorio svojim dejlima da bi mogao biti nedostižan uzor svima za sva vremena. Uostalom, kad je Crnogoracima stalo, ili kad nemaju boljega, ili drugoga, izbora onda su veoma radini. U svojoj Crnoj Gori ne bi opstali da nijesu, naročito Crnogorke, neprekidno, odsvud stiješnjeni, oskudicama i nesitim alama stranih velesila, mukotrpno radeći „u znoju lica svoga“ tvorili i hljeba i slobode.

„Ne lenih se, niti mira sebi dadoh ...“ (iz Hodočašća Arsenija Njegovana)

Hitao je ispred sebe i svojih fizičkih moći da duhom i rukom PC, satvori ili otvori ono što je lebdjelo ili u njemu nakupljeno kroz vjekove od Argonauta u traganju za Zlatnim runom na Kolhidi do vremena u kome bijaše razapet između htjenja i moći.

          Ni godine koje su mnogima pojeli skakavci nijesu Borislava Pekića nijesu ispraznile ni istrošile, nego ga podjarile do skokovito, skoro eksponencijalno, započne raskivanje istorijsko-mitskih slojeva Balkana. Ispisivao je nepregledne rečenice, koje ne mogu stati između Krleže i Kloda Simona, ali više prozračne i svojtljive. Mogao bi se okriviti, pa i oklevetati za skribomanstvo, koliko je napisao, da nije u toliko golemo djelo utisnuo vrcave iskre žara još golemijega dara, koji mu nije dao da trune, ni trene, makar za trenutak, u samozaboravu zanosa sobom. Samo pustolovi duha poput Borislava Pekića znaju da su vaseljenske zvjezdane staze pisanja otvorene samo onima koji u sebi nose nasljedno, ili namjerno svu mnogoliku vrevu i vrelinu čovjekovoga usuda da nikad ne prestaje ni zastaje u žudnji da saznaje: što je, otkuda je, zašto je, čiji je, dokle je. Kao da je Njegoševu, čiji je dobitnik nagrade bio, misao „Tajna čojku čovjek je najviša“ htio da u svom životu i svojim životom odgonetne. A ona je svima na domaku. Svako je svojim životom i obznanjuje i nosi, zamotava ponovo u nove tajne i patnje, i pitanja na koja se vjerovatno ne odgovara naukom, nego vjerom i snoviđenjem. umjetnici i jurodivi su najbliži odgonetki. Neprekidno otvaranje tajne života i samostvaranje čovjeka kosmička je sudba, koja ga nemilice sili da ne posustane. Kad je, ako je, odgonetne više ga – neće biti, neće imati razloga da postoji. Možda će nešto drugo, neko drugo biće biti naknada ili nastavak tajne, ali je ona izvan onoga što ja hoću danas da kažem.

          Za Pekića sve što postoji, svejedno kao se zvalo, ili što je on „izmislio“, svejedno sa kakvom nakanom, i kako se zvalo: stvar, sunčev zrak, staklo na prozoru, kuća, želja ili žena ... ima svoj život, svoje trajanje, ne samo u očima posmatrača, ili pisca koji im daje život, nego samo po sebi, i u svekolikim odnosima sa svime što bivstvuje, i sve u promjenama, pa i u nestanku, raspadanju i propadanju, pa sve opet iznova, na drukčiji način. Čari pripovijedanja Borisava Pekića zalijepe vas za sudbine ljudi i događaja da se ne otimate sve dok dođete do kraja, koji je – beskrajan.

          Naizgled pedantno opisivanje svakodnevnice, i naizgled sitnih detalja koji bi se kod skribomana pretvorile u tričarije i u banalnosti, kod Pekića su živuće i vjerodostojne, i za sebe, i za stručnjaka, pa i za čitaoca, u uzbudljivom lelujanju amebe – gladnice do uzvišenosti čovjeka.

U Beogradu, 17. 4. 1997. godine

 

Besjedu je trebalo da izrečem na otvaranju spomen ploče Borislavu Pekiću usred rodnoga grada, ali su organizatori prednost dali – drugome, NN.

Na izložbi posvećenoj Borislavu Pekiću, u Gradskoj biblioteci Beo­grada, našao sam izjavu velikoga pisca Zlatnoga runa da je sve najprije smislio u glavi, pa onda zapisao, ne mijenjajući ni pasus.

Najnovija knjižica Borisav Pekić, pisac i prorok (Nedeljnik 2021)        sadrži rijetkosti iz života vekoga spisatelja.

Sreli smo se sredinom 1984. godine kod Bata Đelovića koji mu je objavio Odabrana djela. Đelović je štampao moju knjigu Nacionalna kultura i kultura nacije.

Ugodno smo razgovarali. Izgledom, osjajenim očima, blagim smiješkom, mislenim riječima, svojim tvorevinama jeste, kako se tipski kazuje, pravi intelektualac. Nadasve je, za mene: vrhunski mislilac.