Cjelovito rodna bit, svestrana sloboda i totalno potvrđivanje čovjeka, jednom riječju, čovjek kao biće prakse, po Marksu potrebuje i zahtijeva za svoje ozbiljenje više temeljnih pretpostavki, ukidanja, prevazilaženja i transcendiranja kako na planu društva tako i na planu pojedinca. Analize i viđenja vodećih svjetskih mislilaca o biti savremenog čovjeka i društva, kao i duha evropske i svjetske istorije, uglavnom potvrđuju osnovne elemente Marksovog mišljenja, odnosno i oni se kreću – prije svega kada je riječ o dijagnozi stanja kraja novovjekovne epohe – onim pravcem mišljenja koji je slijedio i Marks.

 U pogledu istorije i društvenog razvoja u cjelini, Marks (bez obzira na ne mali broj misli iznesenih u jednom ili drugom pravcu) nije bio ni determinista ni indeterminista.  Originalan i stvaralački pogled marksizma na istoriju Antonio Gramši iskazuje na sljedeći način: “Komunisti marksisti treba da se odlikuju psihologijom koju možemo nazvati ‘majeutičkom’. Njihova akcija nije prepuštanje toku događaja što ih određuju zakoni buržoaske konkurencije, nego stav kritičkog iščekivanja. Istorija je stalno nastajanje, i ona se, prema tome, u suštini ne može predvideti. Ali to ne znači da je sve ‘nepredvidljivo’ u nastajanju istorije, naime, da istorijom vlada proizvoljnost i neodgovorna ćud. Istorija je jednovremeno sloboda i nužnost. Institucije u čijem se razvoju i čijim se aktivnostima istorija otelovljuje ponikle su i održavaju se jer imaju da ostvare neki zadatak i misiju. Ponikli su i razvili se određeni objektivni uslovi proizvodnje materijalnih dobara i duhovne svesti ljudi. Ako se ti objektivni uslovi, koji su po svojoj mehaničkoj prirodi skoro matematički izmerljivi menjaju, menja se i zbir odnosa koji regulišu i obrazuju ljudsko društvo, menja se stepen ljudske svesti; preobražava se društvena konfiguracija, kržljaju tradicionalne institucije, postaju neprikladne za svoj zadatak, postaju ubitačne i predstavljaju smetnju.

 Kada bi u nastojanju istorije inteligencija bila nesposobna da uhvati ritam, da ustanovi jedan proces, bio bi nemoguć život civilizacije: politički genij se poznaje upravo po sposobnosti da ovlada najvećim mogućim brojem konkretnih termina neophodnih i dovoljnih da se fiksira proces razvitka i, prema tome, po sposobnosti, dakle, da anticipira blisku i daleku budućnost i na liniji te intuicije da postavi aktivnost jedne države, da pokuša da ostvari sreću jednog naroda. U tom smislu je Karl Marks bio daleko najveći od savremenih političkih genija.”  

 Marks nije predviđao ni dogmu progresa, ni dogmu uništenja, sveopšteg kraha, ni bezuslovnu pobjedu predestinirajućih društvenih snaga i time a priori ukinutu istoriju na njenom kraju, ali ni bezuslovni poraz i sudbinsku kataklizmu modernog čovjeka i svijeta.  U suštini i on je, naravno na svoj način, tragao za Kantovim “vječitim mirom”. Marksova misao, Marksov politički projekat novog društva ima u osnovi isti cilj kao i Kantov pojam “vječitog mira”. Oba projekta su kosmopolitskog, transcendentnog, utopijskog, trans-istorijskog i trans-epohalnog karaktera. Upoređujući Kanta i Marksa, Maks Horkhajmer piše: “ ‘Povijest se’, kaže se... kod Kanta (1784.!), ‘ratovima, pretjeranom pripravom za njih koja nikada ne popušta, nevoljom koju stoga konačno svaka država mora, čak i kada je usred mira, osjećati iznutra, konačno međutim nakon mnogih opustošenja, prevrtanja, pa čak i temeljitog unutrašnjeg iscrpljenja svojih snaga, kreće onome što bi um mogao reći i bez toliko tužnog iskustva’, kreće ka ‘Foedus amphictyonum’, ‘velikom savezu naroda’. Marks je pokazao da su napetosti i ratovi, vanjsko-politički problemi, tako malo neovisni o unutrašnjim odnosima, o opasnosti kriza u industrijskim zemljama, kao što su unutrašnji ekonomski problemi malo neovisni o sukobima naroda i blokova u svijetu. Vanjski i unutrašnji konflikti nalaze se u izmjeničnom djelovanju. Liberalizam u jednoj zemlji može tako malo trajno postojati, kao i socijalizam u jednoj zemlji. Jedno je znao Kant, drugo Lenjin kojega je Staljin zaboravio. U kantovsko-idealističkoj školi nije naznačena samo koncepcija cilja i njegovo formuliranje, nego i pojedini ekonomijsko-društveni uvidi Marxove teorije.” 

 Marks je uviđao da su “nužni” i subjektivni i objektivni faktori da bi se uistinu dogodila jedna prava ljudska zajednica, sigurna luka čovječanstva u kojoj bi čovjek u totalu, u cjelini, razvijao sve aspekte svoje slobodne i stvaralačke ličnosti. I nije riječ ovdje o nekom ekonomističkom predviđanju, politikantskom šićarstvu ili (bez)razložnoj, (bez)interesnoj i račundžijskoj, kalkulativnoj političkoj volji za moć, već o jednoj mogućoj, ali ne i nužno ostvarivoj, viziji i o konkretnoj utopiji kao onom pozitivnom supstratu nade, “danjih” snova, vjere i ideala koji kao takvi stvaralački i kreativno pripadaju biti prave zbilje čovjeka kao bića prakse i suštini njegovog slobodnog, ljudsko-društvenog projekta akcije i rada (ne i o utopičnom - a ovu razliku imamo zahvaliti Ernstu Blohu – kao onom negativnom tipu utopijskog koji nadlijeće zbilju za razliku od jednog drugog tipa negativnog pristupa stvarnosti, naime empiričkog koje zahvaća zbilju ispod nje same), ljudskog, humanog, slobodnog i pravednog budućeg razvoja čovječanstva, mogućeg, dakle, razvoja čovječanstva koje crpi sadržaje iz svekolikog civilizacijskog bogatstva čovjeka i svijeta, prije svega, iz duhovno-filozofsko-književno-kulturnog obzorja, iz koga tek se i može govoriti o čovjeku kao čovjeku, pa i o njegovom naučnom, tehnološkom i svakom drugom diskursu. Ili, kako bi se reklo filozofskim jezikom: tek iz optike bića, bitka, može se govoriti o bivstvujućem, postojećem.

 Po Marksu različiti novi istorijski – dakle, realno i praktično posmatrajući – mogući, sadržaji otvorenog i samopotvrđujućeg univerzalnog i solidarnog čovječanstva u biti proizilaze iz svestrane društvene prakse čiji će temelj biti cjelovita rodna bit slobodnog i razotuđenog čovjeka. Svjetski vječni mir, apsolutno pacifikovano međunarodno društvo, veliki savez naroda, savršeno uređeno čovječanstvo (ne kao puki ideal, već kao stalna istorijska preobražavalačka, materijalno-duhovna, komunističko-tehničko-samodjelatna praksa)  – sve su ovo nužni zahtjevi i potrebe istorijski novog tipa čovjeka, čovjeka novog, komunističkog, društva, “čovječnog čovjeka” kao proizvoditelja bića iz bitka. Sve njih je imao u vidu i zahtijevao i Marks, naravno na svoj osoben način, predlažući, kao što smo vidjeli u ovom radu, iz svoje optike posmatranja i vizije svijeta i sasvim konkretne, specifične puteve njihovog ostvarivanja.

                                   (Nastaviće se)