Piše: Sreten Vujović

Što sam stariji, sve više sam ubijeđen da bi za odrasle trebalo otvoriti neku vrstu škole u kojoj bi ih podśetili na davno izgubljeni smisao crnogorskih anegdota. One zaista predstavljaju, kao „kondenzovano“ pisanje o nekoj znamenitoj ličnosti ili događaju putokaz ispravnijeg i humanijeg života! Čini mi se neophodnim da  navedem par anegdota, jedne opšte poznate o mudracu Suli Radovom (Raduloviću) i dvije možda manje poznate. Śetih se kontinuiranog šikaniranja u mojoj prosvjetnoj djelatnosti, kada su me „vrle“ kolege (ne po prvi put) ostavljale bez učionice, prostora, đe bih mogao održati čas! Toga dana sam upravo imao nastavnu  jedinicu „narodne mudrosti“! Da ne bih pokazao lično nezadovoljstvo odnosom kolega prema meni, kao prosvjetnom radniku, zamolio sam jednu dragu koleginicu da  u njenom kabinetu moji đaci odlože školske torbe. Uzeli su samo sveske i olovke! Bili su začuđeni đe ih vodim! Odveo sam ih do groba Sule Radova ispred Vlaške Crkve na Cetinju i tu, na tom svetom mjestu, održao čas. Tu su đaci i počeli pisati svoje radove u vezi sa mudrostima znamenitih Crnogoraca! Teško da bi te mudrosti neko izvan Crna Gore, bez dodatnog pojašnjenja mogao razumjeti!

Pitali Sulu Radovoga:“Ko je loš čo’ek?“

Sula odgovori: „Onaj koji pored svog ognjišta ide na tuđe!

            „A ko je gori od njega?“

Sula odgovori: „Onaj koji  pored svog ognjišta ide da se na tuđe grije!“

            „A ko je najgori“, pitaju Sulu?

„Onaj što sa tuđeg ognjišta na svoje laje!

Eto i Sulin grob se, zahvaljujući Dritanu Abazoviću, nalazi u pośedu Crkve Srbije, kojoj treba tumač za ovu i ostale mudrosti! Njihovoj crnogorskoj služinčadi ne treba! Oni su odavno zaboravili čitati, ili čitaju naopačke, kao patriote, koje su srpski žandari nakon 1918. godine prisiljavali, gotovo svakodnevno da u žandarmerijskoj stranici crnogorska štiva čitaju naopačke, kako bi „izvrnuli“ njihovu svijest o svemu! Zvuči poznato, zar ne?

            Sljedeća anegdota bi se mogla odnositi na situaciju  naše medijske scene, počev od kuće koju još zovu i „javna“ (liše talaca, časnih novinara), odnosno „Javni servis“ pa na dalje!  Radi se o čuvenom, tragično stradalom profesoru cetinjske Gimnazije, Banju Šaranoviću (porijeklom iz Danilovgrada u blizini Sulinog zavičaja) jednom od posljednjih boema, erudita,  koji je u svojstvu profesora „iznjedrio“ velike buduće, svjetski poznate pisce.

Sretne Banja jedan „pisac u pokušaju“, bivši obavještajac,  kome je imponovalo da se makar kroz pozdrav „poistovjeti“ sa čuvenim profesorom razbarušene kose, uvijek razvezanih pertli na cipelama, čarapa različitih boja i odijela koje je nosio dok se ne raspadne, ali koji je uživao veliki ugled među Cetinjanima i šire. Nakon formalnog pozdrava pita ga ovaj „pisac u pokušaju“:

            „Pišeš li što, Banjo?“

            „Ne, vala, ništa!“

            „Šteta“ procijedi Obavještajac!

Vrlo senzibilni profesor Banjo Šaranović, nije htio tu završiti razgovor:

            „A ti, pišeš li što?“

            „Pišem, pišem“, grozničavo će ovaj, pominjući svoj roman u pripremi!

            „Šteta“ odgovori Banjo! Zvuči poznato zar ne?

Sljedeća anegdota bi se mogla odnositi na one iz prve anegdote, koji sa „sa tuđeg ognjišta na svoje laju“, a za to napokon moraju  platiti zasluženu „cijenu“! Naime, Crnogorci su u prošlosti, u ljubavi prema mudrosti znali komunicirati u vidu anegdotskog prenosnog značenja.

Elem, putovao knjaz Nikola u pratnji dva perjanika u Ni’šiće! Negđe kod Bogetića sretnu starijeg čovjeka, upregao vola i ore dolinu!

„Pomaga bog, stari!“

Starac ga pozna: „I tebi, gospodare!“

„Što ne porani“, upita  Nikola? „Poranih, ali uzalud!“

„Što ne povtori (ponovi)“, nastavi knjaz! „Povtorih, ali dockan“ odvrati Starina!

„Ako ti doveče pošljem dva šiljega (ovna od godine dana) dobro ih ostriži (ošišaj)!“ I pozdraviše se.

Cijelim putem zbunjeni perjanici su se pitali, što je to Gospodar pričao sa ovom Starinom? Na kraju, kad su već ulazili u Ni’šiće, jedan od njih se odvaži da upita.

„Ako do doveče ne budete znali što smo zborili, sramotno ćete platiti“, odgovori knjaz Nikola, trudeći se da ne „prsne“ u smijeh!

Vijećali perjanici,i ne mogavši doći do odgovora, vrate se na Bogetiće i tamo zateknu Starinu, koji pristade da im rastolkuje (rastumači) razgovor, ali uz pozamašnu novčanu nadoknadu!

„E ovako, đetići! Kad me gospodar upita „što ne porani“, značiilo je, što se ne oženih rano pa da me ima ko odmijeniti? „Poranih, ali uzalud“ znači da sam se oženio rano, ali nevjesta nije mogla zanijeti (zatrudnjeti)! „Što ne povtori (ponovi)?“ Ponovih, oženih se ja ponovo, ali dockan jer sam tada ja bio odveć star da bih moga’ imati našljednike!“ I tu Starina ućuta.

A ono: „Ako ti doveče pošljem dva šiljega (ovna od godine dana) dobro ih ostriži (ošišaj)“ upitaše nestrpljivi perjanici?

„Eeee, to ste vi dvojica“ odgovori starac! Zvuči poznato, zar ne?