Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Kad Vladimir Dukljanski postane i zvanično Jovan Srboslavski, a Cetinje se proglasi za srpsku pravoslavnu varoš “u blizini Niša”, kad Morača postane „gornji tok Zapadne Morave“, biće kasno. Ako već nije.”

Zamislite, braćo i sestre, da vam neko uđe u kuću, sjedne za trpezu, popije vam vino, poliže pjat, otme vam krštenicu, zalijepi svoje prezime preko vašeg imena i mrtav hladan objavi: “Ovo je vazda bilo naše!“

E, to vam je scenario koji je SPC, uz dirigentsku palicu iz Beograda, odigrala na ostacima Duklje, dok je crnogorsko građanstvo – kako reče stara baba iz Spuža – “buljilo u plafon i pilo hladnu vodu”.

Jer, ako ćemo pravo, najveći problem nije to što episkop Pajsije, uz asistenciju ambasadora Srbije, organizuje sabor na kostima crnogorskih predaka i mrtav-hladan govori o “temeljima prve srpske države”. Nije čak ni to što Miljan Mijušković, poznatiji kao “fejsbuk teolog” koji relativizuje masakre, širi svetosavsku mitomaniju.

Ne, problem je što građanska Crna Gora sjedi i gleda. Ćuti. Nema ni j’ od joguna, ni s’ od samopoštovanja. A dok ćute, Temeljni ugovor sa SPC-om se pretače u Temeljni kraj Crne Gore.

Od nepostojeće do srpske Duklje – ekspres istorija

Prije deset godina, Duklja za srpske istoričare nije ni postojala. Bila je to neka proto-hazarska fatamorgana, izmišljotina “milogoraca”, nešto kao jednorozi s Lovćena. Onda su je, gle čuda, pronašli! Ali pod jednim uslovom – da je srpska!

Pa je tako knez Vladimir postao Srbin, Kosara pravoslavna čedomirka, a Duklja – majka srpske državnosti. Nema veze što je sve to jedna srednjovjekovna kvaka 22. Nema veze što Srbi tada nisu imali ni azbuku, a kamoli državu. Bitno je da sad imamo Pajsija da nam objasni da je “služenje liturgije na temeljima prve srpske države“ čin božanske pravde.

I, naravno, to sve podržavaju i srbijanski mediji. Jer zašto da ne? Ako su Srbi potekli od ameba, kako reče neko duhovit, onda su i prve amebe morale biti Srbi! I naravno, Vladimir Dukljanski je samo jedna važnija ameba na tom srBskom pravolinijskom putu od Gline do Golgote.

Kultura kao plijen i falsifikat

Da ne bi neko mislio kako je ovo samo vjerska stvar – nije. Ovo je čisto, brutalno, dokumentovano kulturno -propagandno ratovanje i aproprijacija! I ne, nije metafora.

Jer, kad onomad Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada najavi predstavu o Vladimiru i Kosari kao „srpskom Romeu i Juliji“, smještenu u „današnjoj Srbiji“, to nije samo dramski gaf. To je kulturna invazija. To je grabljenje identiteta, kao što se u ratu grabi teritorija.

I sad zamislite, tamo neka Crna Gora, koja ne zna što bi sa sopstvenom prošlošću, stoji nijema dok joj se povijest falsifikuje u direktnom prenosu. I još ima obraza da potpisuje temeljne ugovore sa istim onima koji joj čereče duhovni identitet.

Temeljni ugovor kao temelj nestanka

Onomad potpisan Temeljni ugovor sa SPC nije akt pomirenja. To je kulturno-politička kapitulacija. To je Dritanova ostavka na bilo kakvu crnogorsku samobitnost. Čovjek se faktički potpisao ispod rečenice: „Uzimajte sve, samo mi je da budem premijer makar sedam minuta.“

I što radi narod? Pa sjedi. Gleda. Puši. Srče dojč. Možda se nada da će neko drugi nešto uraditi. Možda NATO. Možda EU. Možda baba Vanga.

A sve dok tako sjede, Pajsije, Joanikije i razni Mijuškovići će im održavati liturgije na groblju njihove istorije.

Crnogorska hronika nestanka – uživo

Kad jednom Vladimir Dukljanski postane Jovan Srboslavski, a Cetinje se proglasi za pravoslavnu varoš “u blizini Niša”, kad Morača postane „gornji tok Zapadne Morave“, biće kasno.

Onda će biti kasno za žalbe, kasno za sjećanja, kasno za proteste. Jer, kako to već biva u srpskoj mitologiji, kad jednom nešto “postane srpsko”, onda nema nazad.

Zato, Crna Goro, još te ima, ali si na tankom ledu! Ne, ne prijeti ti opasnost iz Beograda – ta znamo kakvi su njihovi apetiti. Prijeti ti opasnost iz dubina tvoje apatije, tvog ćutanja, tvoje nesposobnosti da se samoj sebi u svoje ime digneš u odbranu.

Jer nije Pajsije problem. Nije čak ni Vučić. Nije ni srBski medijski kišobran.

Problem je to što Crna Gora ćuti dok joj se kosti državotornosti pretvaraju u izmišljene freske Svetosavlja!

Velikosrbima, eto, Duklja nije postojala sve do trena kad su od nje mogli stvoriti “najstariju srBsku državu”. Crnogorcima je Duklja bila svetinja, sve do trena kad su je trampili sa bezvrijedni toalet papir-ugovor i sad ne postoji. Pa vi važite!

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)