Bursać: Duklja je pala – neka živi Srboslavija
Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
“Kad Vladimir Dukljanski postane i zvanično Jovan
Srboslavski, a Cetinje se proglasi za srpsku pravoslavnu varoš “u blizini
Niša”, kad Morača postane „gornji tok Zapadne Morave“, biće kasno. Ako već
nije.”
Zamislite, braćo i sestre, da vam neko uđe u kuću, sjedne za
trpezu, popije vam vino, poliže pjat, otme vam krštenicu, zalijepi svoje
prezime preko vašeg imena i mrtav hladan objavi: “Ovo je vazda bilo naše!“
E, to vam je scenario koji je SPC, uz dirigentsku palicu iz
Beograda, odigrala na ostacima Duklje, dok je crnogorsko građanstvo – kako reče
stara baba iz Spuža – “buljilo u plafon i pilo hladnu vodu”.
Jer, ako ćemo pravo, najveći problem nije to što episkop
Pajsije, uz asistenciju ambasadora Srbije, organizuje sabor na kostima
crnogorskih predaka i mrtav-hladan govori o “temeljima prve srpske države”.
Nije čak ni to što Miljan Mijušković, poznatiji kao “fejsbuk teolog” koji
relativizuje masakre, širi svetosavsku mitomaniju.
Ne, problem je što građanska Crna Gora sjedi i gleda. Ćuti.
Nema ni j’ od joguna, ni s’ od samopoštovanja. A dok ćute, Temeljni ugovor sa
SPC-om se pretače u Temeljni kraj Crne Gore.
Od nepostojeće do srpske Duklje – ekspres istorija
Prije deset godina, Duklja za srpske istoričare nije ni
postojala. Bila je to neka proto-hazarska fatamorgana, izmišljotina
“milogoraca”, nešto kao jednorozi s Lovćena. Onda su je, gle čuda, pronašli!
Ali pod jednim uslovom – da je srpska!
Pa je tako knez Vladimir postao Srbin, Kosara pravoslavna
čedomirka, a Duklja – majka srpske državnosti. Nema veze što je sve to jedna
srednjovjekovna kvaka 22. Nema veze što Srbi tada nisu imali ni azbuku, a
kamoli državu. Bitno je da sad imamo Pajsija da nam objasni da je “služenje
liturgije na temeljima prve srpske države“ čin božanske pravde.
I, naravno, to sve podržavaju i srbijanski mediji. Jer zašto
da ne? Ako su Srbi potekli od ameba, kako reče neko duhovit, onda su i prve
amebe morale biti Srbi! I naravno, Vladimir Dukljanski je samo jedna važnija
ameba na tom srBskom pravolinijskom putu od Gline do Golgote.
Kultura kao plijen i falsifikat
Da ne bi neko mislio kako je ovo samo vjerska stvar – nije.
Ovo je čisto, brutalno, dokumentovano kulturno -propagandno ratovanje i
aproprijacija! I ne, nije metafora.
Jer, kad onomad Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada
najavi predstavu o Vladimiru i Kosari kao „srpskom Romeu i Juliji“, smještenu u
„današnjoj Srbiji“, to nije samo dramski gaf. To je kulturna invazija. To je
grabljenje identiteta, kao što se u ratu grabi teritorija.
I sad zamislite, tamo neka Crna Gora, koja ne zna što bi sa
sopstvenom prošlošću, stoji nijema dok joj se povijest falsifikuje u direktnom
prenosu. I još ima obraza da potpisuje temeljne ugovore sa istim onima koji joj
čereče duhovni identitet.
Temeljni ugovor kao temelj nestanka
Onomad potpisan Temeljni ugovor sa SPC nije akt pomirenja.
To je kulturno-politička kapitulacija. To je Dritanova ostavka na bilo kakvu
crnogorsku samobitnost. Čovjek se faktički potpisao ispod rečenice: „Uzimajte
sve, samo mi je da budem premijer makar sedam minuta.“
I što radi narod? Pa sjedi. Gleda. Puši. Srče dojč. Možda se
nada da će neko drugi nešto uraditi. Možda NATO. Možda EU. Možda baba Vanga.
A sve dok tako sjede, Pajsije, Joanikije i razni Mijuškovići
će im održavati liturgije na groblju njihove istorije.
Crnogorska hronika nestanka – uživo
Kad jednom Vladimir Dukljanski postane Jovan Srboslavski, a
Cetinje se proglasi za pravoslavnu varoš “u blizini Niša”, kad Morača postane
„gornji tok Zapadne Morave“, biće kasno.
Onda će biti kasno za žalbe, kasno za sjećanja, kasno za
proteste. Jer, kako to već biva u srpskoj mitologiji, kad jednom nešto “postane
srpsko”, onda nema nazad.
Zato, Crna Goro, još te ima, ali si na tankom ledu! Ne, ne
prijeti ti opasnost iz Beograda – ta znamo kakvi su njihovi apetiti. Prijeti ti
opasnost iz dubina tvoje apatije, tvog ćutanja, tvoje nesposobnosti da se samoj
sebi u svoje ime digneš u odbranu.
Jer nije Pajsije problem. Nije čak ni Vučić. Nije ni srBski
medijski kišobran.
Problem je to što Crna Gora ćuti dok joj se kosti
državotornosti pretvaraju u izmišljene freske Svetosavlja!
Velikosrbima, eto, Duklja nije postojala sve do trena kad su
od nje mogli stvoriti “najstariju srBsku državu”. Crnogorcima je Duklja bila
svetinja, sve do trena kad su je trampili sa bezvrijedni toalet papir-ugovor i
sad ne postoji. Pa vi važite!
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije
CdM-a)
0 Komentara