Dobro jutro! Pet godina potrošenih na priču o spoljnom uticaju na naše društveno i demokratsko nazadovanje. Iako dalje smatram da je spoljna prijetnja za nas kao mala država važna, isto toliko je važna i izgradnja otpornosti na prijetnje spolja. Najveća trenutna egzistencijalna prijetnja za opstanak Crne Gore dolazi iznutra. I to nije ni DF ni SPC. Nego nešto drugo.

Kliknite ovdje da se uključite u našu viber grupu, u kojoj se nalazite u času uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Srbija nije najveća prijetnja za Crnu Goru. Evo šta je.

Najveća opasnost za budućnost Crne Gore nije ni Aleksandar Vučić, ni Srpska pravoslavna crkva, ni ruski oligarsi, ni strani ambasadori. Najveća prijetnja je partitokratija – sistem koji je progutao sve sfere života i iz koga više ne možemo da se iskobeljamo.

Crna Gora (a rekao bih i cijeli Balkan) zarobljena je u partitokratsko-klijentelističkoj matrici u kojoj je skoro 70% građana direktno ili indirektno vezano za neku mrežu političke lojalnosti. Partije ne dobijaju glasove – one ih kupuju budžetom. Građani dominantno ne glasaju ideološki, već kalkulantski. Jer bez partijske knjižice ili simpatije praktično ne postojiš.

Juče sam pisao tekst u kome sam kritikovao licemjerje opozicione javnosti koja proklinje ovu vlast dok se u njoj uhljebljuje. I kad ih pitate zašto, kažu meritokratija. Postigli dobre rezultate na testovima. Ista priča kojom se pravdaju preletači koji govore kako su u vladi DPS-a bili kao profesionalci i eksperti. Ako je meritokratija toliko izražena, i ako se talenat i rad u Crnoj Gori nagrađuje, što se onda bune i jedni i drugi?

U ovakvom sistemu kreativnost se guši, talenat ne diše, a meritokratija je utopija. Znanje je dekoracija na CV-u koji niko ne čita. Ljude ne zapošljavamo na osnovu onoga što znaju, nego na osnovu onoga koga znaju.

Postoje države koje ulažu u svoje ljude – u njihov skup vještina, obrazovanje, kreativnost. One znaju da će se vratiti kroz poreze, kroz inovacije, kroz rast. Zovu se inkluzivne ekonomije.

A postoje i one druge – ekstraktivne. U njima čovjek nije resurs. On je smetnja. Ako zna više od šefa, problem je. Ako pita – sumnjivo je. Ako kritikuje – izdajnik je plemena, nacije, i etno-političkog kartela. U takvom sistemu čovjek je potrošna roba, zamjenjiv, jeftin, bezvrijedan. Njegov jedini smisao je da popuni listić na izborima i, po potrebi, rovove na ratištu.

Pogledajte Rusiju. Kako s lakoćom gubi hiljade mladih života. Za sistem koji ne ulaže u čovjeka, svaki život je bezvrijedan. Meso. Blizu toga smo i mi.

Crna Gora je danas društvo koje ne živi – nego preživljava. Ljudi su naučeni da ćute, da se “snalaze”, da traže vezu, da idu preko. Sistem nas ne stimuliše da budemo bolji – samo da budemo poslušniji. I zato najbolji među nama odlaze. Ostaju partijaneri, ućeroani u torove po liniji etnije i vjere, dok elita partijski raspoređuje budžet kao da je njihovom porodičnom nasljednom fondu.

Zamislite šta bi sve Crna Gora mogla da postigne kada bi čovjek sa dobrom idejom imao više šansi da dobije podršku umjesto sina, brata, snahe, zeta, zaovičića ili ujaka partijskog funkcionera sa praznim CV-jem. Zamislite koliko bismo startupa imali, koliko inovacija, koliko filmskih, muzičkih i umjetničkih projekata, koliko dobrih knjiga, aplikacija, biznisa, da kreativnost ovdje nije sistematski ugušena partijskom osrednjošću. Umjesto da budemo društvo koje podstiče slobodno mišljenje, mi stvaramo klimu u kojoj je talenat prijetnja, inicijativa se dočekuje sa podsmjehom. Ljude ne uče kako da misle, već kako da se prilagode – i to nije slučajno. U zemlji u kojoj je sve pod partijskom kontrolom, sloboda nije dobrodošla. Jer slobodan čovjek ne traži milostinju – on traži priliku. A prilika je skuplja od milostinje. I ne dovodi u položaj zavisnosti.

Toliko za danas i za ovu neđelju. Čitamo se ponovo u poneđeljak.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović , analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)