Goro moja, ti koja si kroz vjekove nastajala na ljutom kršu crnogorskih planina, u kamenu od bola, krvi i nade, stvarala je sebe kao grumen svete zemlje i vječne slobode. Danas, kad se na svakom vrhu ponosno vije tvoja zastava, vijori se istorija, čojstvo, junaštvo i žrtva. Pod tvojim bojama su se rađali, borili i padali najbolji sinovi Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati, Muslimani, Albanci, Jevreji i drugi i svi oni koji su u tebi vidjeli domovinu, au slobodi smisao života. Svi su oni gradili tvoju nezavisnost, noseći u sebi onu istu iskru koja se nije umirala ni nestajala ni pod tuđinskim čizmom ni pod vremenima tame. Na kamenu gdje je moj đe su naši preci klečali pred zakletvom slobode, ja stojim danas i pišem ti ove riječi, Goro moja.

Ti, rano bolna svih svojih pokoljenja, preživjela si carstva, atentate, izdaje, pogrome, ratove i ropstva, ali si sačuvao ono najvažnije slobodarski duh, koji je vijao nad tvojim Prijestonikom kao sveti oganj termopilskih klanaca. Divno je to zapisao Milovan Đilas: „Pamtilo se rođenje muške glave za oružje i produženje bratstva. I to je bilo dosta. Ostalo je dužnost rođenog: kakav bude, toliko će i pamćenje biti. To je bila tvoja filozofija živjeti za slobodu i umrijeti dostojanstveno. Svaki novorođeni bio je zadužen za otadžbinu, a nepamćeni život naroda mjerio.

Kovalevski, ruski kapetan, rekao je da je Crna Gora kameno more. U tom kamenu sazdana je tvoja istorija pobjede i porazi, radosti i tuge, rođenja i smrti. Ali ti, Crna Goro, nisi nikada klonula, jer tvoje stijene čuvaju zavjet: Nećemo robovati!

Ovaj 21. maj sijaće za sve sjene naših predaka koji su padali da bi mi stajali, a za budućnost potomaka koji će hoditi slobodnom zemljom uzdignute glave. I kada puhnu oluje, i kada zagrme gromovi, neće slomiti tvoja ponosna krila – jer ona nose vjekove tvoje istorije, sazdane u krvi, kamenu i riječima

Božidar Proročić, književnik i publicista