„Brat je mio, ma koje vjere bio“ (samo neka je Srbin)
Piše: Sreten VUJOVIĆ
Iako nikada nijesam bio član SK, što ne može isključiti „oblikovanje“ i
moje ličnosti na izvjestan način; na svakome je sistem ostavio određenog traga
u manjoj ili većoj mjeri izuzev na baštinicima četničko-velikosrpske
ideologije. Nedavni Dan mladosti me podśetio na vrijeme u kome smo svi bili
„drugovi“, pa ipak gospoda!
Predratni komunisti su zajedno
sa „zelenašima“, federalistima bili na istom zadatku u borbi protiv velikosrpske
hegemonije, te zločina i obespravljenosti Crnogoraca i pripadnika drugih
etničkih zajednica, u nasilno nametnutom bezuslovnom ujedinjenju sa Srbijom, u
kome Crna Gora gubi svoju vjekovnu slobodu i crkvu, pa i svoje povijesno ime!Drugi
svjetski rat je te odnose promijenio. No, četnici su dobili naređenje da
jednako progone i zelenaše i partizane.Śetimo se samo Belvederskih
demonstracija, u krvi ugušenih 1936.godine, od strane srpske žandarmerije, koje
su zajedno organzovali komunisti i federalisti-zelenaši. Na nelegalnoj i
nelegitimnoj Podgoričkoj skupštini 1918. godine kao „demokratska tekovina“,
osim srpskih naoružanih žandarma, sa pripremljenim bajonetima, pored glasačkih
kutija, uvedene su dvije vrste glasačkih listića; bijeli na kojima su glasale pristalice
bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom i zeleni „rezervisani“ za suvereniste, koji su po njima i dobili ime
„zelenaši“. Kako vidim da visoki
funkcioneri nove vlasti ne znajukoja je crnogorska himna, i ovo valja
stalno ponavljati. Na ovu vrstu glasačke „demokratije“ osim fizičkog
sprečavanja brojnih suverenista da glasaju, podśećaju samo poslijeratne „ćore
kutije“, kako bi se tačno znalo za što je ko glasao. Danas se niko ne sprječava da pristupi glasanju!
Naprotiv, „uvozimo“ birače iz država u okruženju po logici „Brat je mio, koje vjere bio“ samo
neka je Srbin!
Srpski ekspanzionizam je u zločinima nanovo kulminirao u toku Drugog svjetskog rata, preko četničkog pokreta, kada je vidio šansu
da uz pomoć kolaboracije sa nacistima i
fašistima povrati svoju predratnu hegemonističkumoć, vidjevši u toj namjeri kao
najveće neprijatelje komuniste, koji su imali namjeru vratiti državno
dostojanstvo Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini!Ono im je bilo
oduzeto u Kraljevini SHS, a taj akt potiranja naroda bio je licemjerno
„zamaskiran“ proglašenjem Kraljevine Jugoslavije, đe je i sam Aca Palikuća
(Karađorđević) izjavljivao da se i Srbija odrekla svoje države! Ipak nije se
odrekao diktature i zla nad nesrpskim stanovništvom.
No kada je bilo izvjesno propadanje naci-fašističke ideologije i njene
oružane sile, brojni četnici su se, osobito nakon formacijskog sloma u Bici na
Neretvi, priključili partizanskim jedinicama. No, kako „vuk mijenja dlaku, a
ćud nikako“ čekalasesamo nova prilika! Četnički pokret je vojno poražen, ali
ideologija nije; ona je ostala „arhivirana“ kod odanih čuvara okupljenih oko
Crkve Srbije, koju su namjerno, radi zamagljivanja nacionalnog bića drugih, i
imaginarnog „srpstva“ i „svetosavlja“, u narodu proklamovali kao „Srpska
pravoslavna crkva“! U samom ovom imenu je sadržana i ideološka komponenta,
namjera povampirenja Moljevićeve „Homogene Srbije“! Ona je i dovela do
najnovijeg rata i balkanske kasapnice, koliko gođ to neko želio prikazati kao „građanski rat“,
radilo se ustvari o velikosrpskoj agresiji na ostale balkanske države.
I opet se istorija ponovila. Miloševićeva ratna mašinerija je kao njena
četnička, ideološka „blizankinja“ iz Drugog svjetskog rata, poražena NATO
intervencijom, ali ni ovaj put se nije presudilo ideologiji! Suđeno je i agresorima
i braniteljima! Ovu ideologiju su ponovo „prigrlili“ crkveni krugovi, jer tu joj je „najbezbjednije“ zbog navodnog sekularnog karaktera država u kojima
Crkva Srbije ima „operativne baze“, i
bila par decenija brižljivo dorađivana. Kada su slični „apetiti“ kulminirali
u Putinovom „Ruskom svijetu“, i
ideja „Srpskog sveta“ , kao „uklapajuća“ u širi globalni kontekst (i njen
propali surogat Otvoreni Balkan), se opet povampirila, prijeteći novom nestabilnošću na Balkanu, Crkva Srbije
je u Crnoj Gori izvela „moleban kontrarevoluciju“ i postala značajan faktor u
novoj vlasti, praveći od naše države jedinu pravoslavnu „džamahiriju“ u srcu
Evrope! Niti jedna značajnija pozicija poslovna ili politička se danas ne može
dobiti bez saglasnosti crkve suśedne države!
Kada ćemo se konačno priśetiti stihova vladike Petra II i moguće
staviti tačku na ovo gotovo mazohističko ponavljanje istorije:
„Spuštavah se ja na vaše uže,
Umalo se uže ne pretrže;
Otada smo viši prijatelji, U glavu mi pamet ućeraste.“
0 Komentara