Sjećanja: Pjesnički velikani podgoričke gimnazije živjeće vječno
U Podgorici je večeras održana Akademska tribina “Riječ o pjesnicima podgoričke Gimnazije”, gdje je ukazano na pjesnička dostgnuća poznatih stvaralaca. Književnici Dragan Lakićević, Perivoje Popović, Novica Ðurić, Stanka Nikač i Budimir Dubak evocirali su sjećanja na velikane poezije iz Podgorice i njene nadaleko poznate gimnazije.
Književnik Perivoje Popović je rekao da ime Svetozara Piletića mora da se pamti u Podgorici, kao i Veselina Rakčevića.
"Estetski dometi Piletićeve poezije su apsolutni. Potvrđuju njegova djela, objavljivani osamdesetih i devedesetih godina. To su knjige koje treba ozbiljno pročitati. Svetozar Piletić se pokazao kao majstor. Knjiga "Soneti i oružje" jedna je od najboljih u Crnoj Gori. Ponosni smo na Gimnaziju i njeno ostvarenje", naveo je Popović.
Organizatori su kazali da posebnu zahvalnost za organizaciju tribine u Srpskoj kući duguju Momčilu Vuksanoviću, predsjedniku Srpskog nacionalnog savjeta. Ovo su vrijedne večeri i događaji, poručili su. Pročitani su stihovi Ranka Jovovića.
Kniževnik, Dragan Lakićević je rekao da je velikan bio Ranko Jovović.
"Kada su izašle prve njegove knjige, on je već bio u Beogradu. Bilo je tada tako sazvežđe velikog pjesnika. Među njima se posebno ističe Ranko Jovović. Volio je Branu Petrovića više od drugih pjesnika. Dolazi njegova čuvena knjiga "Veliki plač", objavljena u ediciji sa Borislavom Pekićem. Ranka su pozdravljali mnogi, a on je bio u pozdravu Njemu i svakome uzev. Bio je pjesnik srdžbe i protesta, s druge strane, bio je veliki šaljivdžija, pa i sa poezijom Njegova prva knjiga je bila iza stakla” ta autopoetička dimenzija. Kasnije je njegova poezija bila metafizička i filozofska, na kraju i religiozna”, naveo je Lakićević.
Predsjednik Udruženja književnika Crne Gore Novica Ðurić rekao je da je Veselin Rakčević bio bard poezije, velikana koji nije pristajao na ravnodušnost i prostu misao. Naveo je da je Rakčević ostavio veliki trag u podgoričkoj gimnaziji i njegovi časovi se još pamte.
"Govorio je srcem i dušom, s posebnom tišinom, onom koja se poštuje. Kada je govorio o životu, činio je to bez patetike, s posebnom toplinom. Učenici su ga voljeli i bio je profesor koji se pamti", navodi Đurić.
Njegove pjesme su, kaže, bile ogledalo njegove duše, nekad stidljive, nekad gorke, nekad pune ljubavi, a uvijek iskrene.
“Kombinacija nježnosti i unutrašnje snage činili su ga posebnim. Bio je čovjek stare škole, ne u smislu dogme, nego dostojanstva. Znao je da je riječ, kad je prava, ne mora da bude jaka da bi bila prava. Umio je da živi tiho, ali njegovo cjelovito. Ostaje uspomena na profesora, koji je znao da čovjek ne čini znanje nego ga nosi. ide srcem”, naveo je Đurić.
Budimir Dubak je istakao da je veliki Miodrag Tripković tragao za poetikom a svijet u njegovoj poeziji ostaje lakši od vazduha, ali utoliko i turobniji. U jednoj se pjesmi Tripković pita o svom metafizičkom drhtaju na ovom našem negostoljubivom svijetu. Kako je rekao Dubak, za pjesnike, ovaj svijet nije naročito gostoljubiv.
“Iskazujem veliko poštovanje prema velikoj ličnosti i djelu Miodraga Tripkovića”, rekao je Dubak.
Dubak se osvrnuo i na ličnost i djelo pjesnika Save Lekića, navodeći da je prešao preko nevidljivog mosta pjesme i vedrine.
"Kao pjesnik, prestrog prema svemu što piše, imao je nemilosrdnu autokritičnost. Stalno je odlagao povratak na pjesničku scenu čiji je miljenik bio u gimnazijskim danima. Vratio se 2005. godine. Objavljuje dvije zbirke poezije, snažne riječi i velikog duha", rekao je Dubak, ističući da je Lekić Crne Gore nagrađen od Udruženja književnika.
0 Komentara