Ekonomija

Osvrt na Sporazum Crne Gore i UAE: potencijalni rizici

Jun 05, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

Osnovna stvar kod ovakvih projekata jeste da se pronađe dobar balans između potrebe da se privuku strani investitori s jedne strane, a da se zaštite nacionalni interesi, s druge strane. Utisak je da tekst Sporazuma nije dobro izbalansiran

Potpisivanje Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) je izazvalo veliku pažnju u crnogorskoj javnosti. Ovaj tekst je prilog debati, prvenstveno s aspekta prava stranih ulaganja.

Pravo stranih ulaganja dosad nije bilo pravno unificirano na međunarodnom planu, osim nekih regionalnih sporazuma i Konvencije o arbitražnom rješavanju međunarodnih investicionih sporova sporova (ICSID Konvencija iz 1966. godine). Glavni izvor međunarodnog regulisanja su bilateralni sporazumi. Crna Gora je dosad zaključila 27 takva sporazuma, od kojih je 25 trenutno na snazi.

Postoje brojna istraživanja o odnosu bilateralnih sporazuma i stranih investicija, ali ne postoje čvrsti dokazi o benefitima bilateralnih sporazuma za države. Postoje države koje su potpisale brojne bilateralne sporazume, a od toga nijesu imale neke koristi. Kao što postoje države koje nemaju veliki broj bilateralnih sporazuma, ali uprkos tome imaju veliki priliv stranih investicija. Brazil ima samo tri bilateralna sporazuma na snazi, dakle osam puta manje nego Crna Gora, ali je po prilivu stranih investicija na petom mjestu u svijetu. Naravno, bilateralni sporazumi mogu biti značajan faktor u privlačenju stranih investicija, ali i ne moraju. Rusija je godinama jedan od najvećih stranih investitora u Crnoj Gori, iako Rusija i Crna Gora nikada nijesu potpisale bilateralni sporazum. S druge strane, postoje brojni dokazi o negativnim posljedicama i ogromnim odštetnim zahtjevima koje su države plaćale stranim investitorima po osnovu bilateralnih sporazuma.

Jedan od glavnih rizika kod stranih ulaganja je da se potpisivanjem bilateralnih sporazuma daje saglasnost da države mogu biti izložene tužbama od strane stranih investitora. To nije moguće u međunarodnoj trgovini, gdje su države zaštićene državnim imunitetom, tako da su jedino mogući sporovi između država u okviru mehanizma za rješavanje sporova Svjetske trgovinske organizacije (STO). S druge strane, kada je riječ o stranim ulaganjima, bilateralni sporazumi redovno sadrže tzv. "kišobran klauzulu" (umbrella clause), koja stranom ulagaču daje pravo da direktno tuži državu domaćina pred stranom arbitražom, u slučaju da bude prekršena neka obaveza iz bilateralnog sporazuma. Takvu klauzulu sadrži i bilateralni sporazum Crne Gore i UAE iz 2012. godine u članu 10(3)(b).

Tekst Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina sa UAE sadrži nekoliko potencijalnih rizika po Crnu Goru. Ono što odmah pada u oči jeste ograničavanje primjene crnogorskih zakona koji se odnose na javne nabavke, javne tendere i procedure javnih nadmetanja, što je predviđeno članovima 2(4) i 3(1) Sporazuma. Ove odredbe su u direktnoj suprotnosti s članom 140(3) Ustava Crne Gore, koji zabranjuje "narušavanje i ograničavanje slobodne konkurencije" i podsticanje neravnopravnog položaja na tržištu. Same te odredbe ne moraju ograničiti slobodu konkurencije, ali je to jasna intencija. Logično pitanje koje se nameće je zašto se investitori iz UAE stavljaju u privilegovan položaj?

Dodatan potencijalan rizik koji nosi ova odredba odnosi se na klauzulu o najpovlašćenijoj naciji, koju sadrže neki od bilateralnih sporazuma koje je zaključila Crna Gora. Ova klauzula znači da, ako je Crna Gora Sporazumom sa UAE isključila primjenu sopstvenih zakona koji se odnose na javne nabavke, javne tendere i proceduru javnih nadmetanja, takvo isto ograničavanje mogu tražiti investitori koji dolaze iz država s kojima je Crna Gora zaključila bilateralne sporazume, a koji sadrže klauzulu o najpovlašćenijoj naciji.

To kakav rizik nosi klauzula o najpovlašćenijoj naciji iskusila je Indija u sporu koji je protiv Indije pokrenula australijska kompanija White Industries Australia Limited, u kojem se ova australijska kompanija pozvala na jednu odredbu iz bilateralnog sporazuma između Indije i Kuvajta, a na temelju klauzule o najpovlašćenijoj naciji iz bilateralnog sporazuma između Indije i Australije (White Industries Australia Limited v. Republic of India, 2011).

Kao dodatni rizik treba navesti da, recimo, bilateralni sporazum Crne Gore i Holandije sadrži klauzulu o najpovlašćenijoj naciji, a da je Holandija poznata kao zemlja sa velikim brojem kompanija koje su se registrovale u Holandiji, koristeći okolnost da je to zemlja sa velikim brojem bilateralnih sporazuma, te da samim registrovanjem u Holandiji strani investitor stiče mogućnost da tuži neku državu s kojom Holandija ima bilateralni sporazum. Postoji mogućnost da se ovakav rizik izbjegne unošenjem u bilateralni sporazum odgovarajuće klauzule kojom se onemogućavaju ovakve zloupotrebe bilateralnih sporazuma ("treaty shopping"). To su tzv. "klauzule o negiranju pogodnosti" (denial of benefit clause), kojim se državama daje pravo da izuzmu iz zaštite koju pruža bilateralni sporazum kompanije koje nemaju stvarni biznis u državi gdje su registrovane. Ovakvu klauzulu, nažalost, ne sadrži bilateralni sporazum s Holandijom. Pretpostavljam zbog neznanja, ili nemarnosti. Posljedice mogu biti veoma ozbiljne. Slučajevi Bolivije (Aguas del Tunari S.A. v. Republic of Bolivia) i Indonezije (Nusa Tenggara Partnership B.V. v. Republic of Indonesia), mogu služiti kao upozorenje. Ove dvije države su bile tužene od kompanija registrovanih u Holandiji, iako se radilo o "papirnim kompanijama", samo s adresom u Holandiji. Ne radi se samo o ova dva slučaja i ove dvije države. Sudska praksa je bogata ovakvim slučajevima.

Poseban problem jeste da Sporazum stavlja u očigledno neravnopravan položaj Crnu Goru. Recimo, član 2(5) Sporazuma predviđa da UAE ne može biti predmet sporova po osnovu ovog Sporazuma. Drugim riječima, jedino Crna Gora može biti tužena, jer je pravilo da u investicionim arbitražama države ne mogu tužiti investitore. Sem toga, Crnoj Gori se nameću brojne obaveze, kao što su obezbjeđenje zemljišta za sprovođenje Projekta (član 3.1.a), razvijanje neophodne infrastrukture (član 3.1.c), dužnost da se obezbijede sve potrebne dozvole (član 3.1.e), itd. Za neispunjavanje svake od ovih obaveza Crna Gora može biti tužena. S druge strane, jedina obaveza UAE je da "ohrabri" investitore da investiraju u Crnoj Gori, bez ikakve odgovornosti ako se to ne desi. Nesrazmjera obaveza i odgovornosti koje sadrži Sporazum prosto bode oči.

Sporazum je morao mnogo bolje da zaštiti Crnu Goru od potencijalnih rizika. Sadašnji trend kod bilateralnih sporazuma jeste da se u posebnom dijelu tih sporazuma (right to regulate, ili regulatory measures), državi daje pravo da donosi zakone i propise kojima se štiti javni interes, makar to bilo nauštrb interesa investitora. Ovim se na efikasan način štite interesi države, dajući joj pravo da, bez pravne odgovornosti prema investitoru, donosi propise u oblastima od javnog interesa. Jedna od tih oblasti jeste zaštita prirodne okoline. Ne predviđajući ništa u tom pogledu, Crna Gora se nepotrebno izložila riziku da može biti tužena ako bi donijela neke propise od javnog interesa, koji bi bili suprotni interesima stranog investitora. Suviše mnogo prostora je ostavljeno stranom investitoru, bez adekvatne zaštite interesa Crne Gore.

Osnovna stvar kod ovakvih projekata jeste da se pronađe dobar balans između potrebe da se privuku strani investitori s jedne strane, a da se zaštite nacionalni interesi, s druge strane. Utisak je da tekst Sporazuma nije dobro izbalansiran. Nebitno da li se tu radi o žurbi, nedovoljnom znanju, ili nečem trećem. Nijedno od toga nije dobro za Crnu Goru. Jedina dobra stvar je da je investitor sam odustao od ulaganja u Veliku plažu, kad je vidio da tamo nije dobrodošao (barem su mediji tako prenijeli). Moguće je da će biti dobrodošao u nekom drugom dijelu Crne Gore. Ono što treba imati u vidu jeste da je oprez potreban, ma koliko djelovala primamljivo priča o dobrobitima koje donosi sporazum sa UAE. Investitori nijesu humanitarne organizacije koje dolaze da pomognu zemlju u koju ulažu, već je osnovni motiv za ulaganje sopstveni profit. To je sasvim legitimno, kao što je legitimno ukazati na moguće rizike i voditi računa o interesu Crne Gore.

Mnogi su u zabludi da će potpisivanjem bilateralnih sporazuma poteći "med i mlijeko". Neće. Karakteristika za neke zemlje je nedovoljna pripremljenost i nerazumijevanje potencijalnih rizika koje nosi potpisivanje bilateralnih sporazuma. Za državne nosioce funkcija je najznačajnije slikati se za medije uz obećavanje "brda i dolina". Nešto nalik na ono čemu smo svjedoci sada u Crnoj Gori. Lična promocija, s pogledom na naredne izbore i sopstvenu karijeru, za mnoge političare su mnogo bitniji od nacionalnih interesa sopstvene države. Crna Gora nije izuzetak.

Cilj teksta je bio da pruži jedan drugačiji pogled na sporazum sa UAE, sa aspekta prava stranih ulaganja. Tekst je u cjelosti lišen bilo kakvih političkih agendi. Autor se nikad nije bavio politikom, niti kani da pod stare dane to čini. Tekst samo ukazuje, kako se i navodi u naslovu, na potencijalne rizike ovakvog sporazuma. Iz ovog što je ovdje napisano, jasno je da je tekst Sporazuma trebao biti mnogo drugačiji i da su interesi Crne Gore trebali biti mnogo bolje zaštićeni. Ovo ne mora da znači da će se u praksi desiti nešto loše po Crnu Goru. Loši ugovori ne dovode uvijek do loših posljedica. Ali, odgovorna vlada, kao dobar domaćin, svakako se morao potruditi da rizike po svojoj državi svede na minimum. Tekst sporazuma sa UAE je daleko ispod tog minimuma.

Utisak je da Crna Gora nije izvukla lekcije iz nekih ranijih loših iskustava, kao što je bio slučaj sa "zaboravljanjem" da se u ugovoru o gradnji auto-puta unesu neke bitne odredbe. Kada se radi o ovako bitnim stvarima za državu, umjesto žurbe da se što prije posao zaključi, bilo bi mudrije da se potroši još malo više vremena na pripremu teksta i da se, koliko je to god moguće, pokuša da postigne konsenzus u društvu. Umjesto toga, pribjeglo se korišćenju partijske većine u parlamentu da se ratifikuje sporazum čije značenje i značaj ne razumije dobar dio poslanika koji su za njega glasali.

Autor je profesor emeritus Pravnog fakulteta Kjušju univerziteta

Časlav Pejović    izvor.vijesti.,me