Piše: Slavko Mandić

Policija mu je savjetovala da ne dolazi na Goricu. Ona je znala da on tamo ne pripada, a možda i što će ga snaći. Narod je bio naoštren. Dosta mu je više svakodnevnog vrijeđanja i pokušaja poništavanja njihove istorije i tradicije. Previše mu je otimačina i prekrajanja, laži i prevara. Barjačenja tuđim barjacima po crnogorskim gradovima i postavljanja bilborda koji kipe od lažavina aktuelne vlasti. Dosta im je smetenih popova i njihog veličanja ratnih zločinaca i koljača iz vlastitih redova. Došli su da se poklone sjenama onih koji su živote utkali u temelje antifašističke Crne Gore. Potpuno je prirodno da tamo nijesu očekivali Mujovića, jer on korača u onoj drugoj koloni, poraženoj u Drugom svjetskom ratu. Onoj koja je sa fašistima i crnogorskim krvnicima činila genocid nad nedužnim narodom svih vjera i nacija. Partizani i borci NOR-a su  dali živote da se nikad više ne vrati sramna ideologija beščašća i sveopšteg zla, koju su sprovodili četnici, kao istinski pomagači nacizma.To su istorijske činjenice sa kojima razgovora nema. A da li u tu i takvu grupaciju spada dr Mujović, ne može nikome biti dilema. Prihvatajući njihove uzuse, zatvarajući oči pred očiglednim atacima na svijetle crnogorske tekovine, on se ipak svrstao. Neki rekoše da ne vjeruju da je fašista. Pa neka i nije, ali ako nije, što će on u tom kolu koje svali i gazi, sve ono zašto su se partizani borili? Što on tu traži? Zar mu nije mjesto profesora na Univerzitetu sveta dužnost. Otmena i dostojanstvena. Što može ljepše biti od prenošenja znanja mladima. I druženja sa njima svakodnevno. Ako se umjesto raskošne mladosti i duhovnosti koju ona nosi u sebi opredijelite za izvjesnog Andriju i družinu, onda ste ipak u problemu. Jer, nije narod slučajno kazao: S kim si, takav si. Rečeno je to na bazi iskustva, provjerenog, jer nije normalno da se poklanjaš herojima koje je ubijala ideologija tvojih političkih partnera. Zbog toga je Mujović na Gorici prošao kao bos po trnju.
Ipak ostaje nejasno kako to profesor nije znao. Ili makar ośetio. Na koncu, zašto nije poslušao policiju? Ako je iskreno mislio da se pokloni sjenima palih za slobodu, kako je moguće da mu nije zasmetala očigledna provokacija njegovog koalicionog partnera u Podgorici Milivoja Brdža Brkovića, koji je poslao čestitku za 13. jul, Dan državnosti Crne Gore, sa svojom fotografijom ispred Muzeja Draže Mihailovića u Beogradu. Otvoreno slaveći saradnike fašističkog okupatora, ovaj njihov sljedbenik je imao potrebu, želju ali i zadatak da se upravo naruga tom veličanstvenom datumu. Mali je da bi u tome uspio. I on i komplet četnički uz njega. Kao i oni koji su postavili bilbord čestitku u Nikšiću građanima za 13. jul, Dan državnosti, na kome je ispisana poruka 150 godina od Nevesinjske puške. Jer šubara ne priznaje 13. jul, neviđeno herojstvo i prvi ustanak protiv Hitlerovih nacista u porobljenoj Evropi. Njemu je jedan ustanak malih razmjera protiv Turaka  u ljeto 1875. godine, sa obaveznom srbijanskom zastavom u pozadini, praktično Dan državnosti. Jadna šubara. I bijedna istovremeno.
Ako je Mujović antifašista, što neki smatraju, zašto mu ovih par primjeraka, a i grđih je svakodnevno od strane njegovih koalicionih snaga, nije zasmetalo? Zašto ih je odćutao, samo on zna.
A znaju i građani. Kad su ga viđeli a tek kad su čuli da će on govoriti na spomen kosturnici, ośetili su se obaveznim da reaguju i ne dozvole da se kosti boraca uznemire. Na to imaju i pravo i obavezu. Zna Mujović da sve to spada u korpus ljudskih prava i sloboda. I da se tako čini u svakoj demokratskoj državi na planeti, kad god za to postoji razlog. A ovđe je razloga sijaset.
Građani nijesu željeli da slušaju još jedno licemjerje. Rekli su No pasaran! Dosta je više laži, a laž je, kako reče otac njihove nacije Ćosić :„Laž je srpski državni interes.“ „Laž je u samom biću Srbina“. „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“ „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, Napisao je Dobrica. Da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
Eto, to je to. Sviđalo se nekome ili ne.
Nije prijatno da dođete negdje sa najboljom namjerom i budete dočekani uvredama. Nije prijatno kad Vas nazovu fašistom. Mislim da postoji puno pogrdnih riječi, ali tako teških i pogrdnih – ne, objašnjavao je Mujović vlastito ośećanje nakon dešavanja na Gorici.
Mogao je da se zapita preśednik Glavnog grada je li bilo prijatno građanima, istinskim antifašistima, kad su ga viđeli tamo đe mu mjesto nije? Ili ga to, kao ni njegove koalicione, baš ni malo ne dodiruje?

Nije trebao doći i zaslužio je svako slovo i svaki glas koji su mu uputili okupljeni. Pa ako nije to što su mu poručili da jeste, neka se makne od onih koji su provjereni fašisti. Tada će zavrijediti izvinjenje, koje, da ne budemo licemjeri, mora i on da uputi građanima  za sve ovo vrijeme kada je kolaborirao sa njima.Jedino će se tako spasiti može i izbjeći ovakve scene u budućnosti. Mada, teško je to breme za nejaka leđa.

Reče da ga je SUBNOR zvao da zbori. Čudno.