Kultura

OVAKO JE GOVORIO PEROVIĆ: PJESNIK KOJI JE VOLJEN OD POEZIJE

Avg 17, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

Akademik Sreten Perović, predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, dobitnik je više značajnih evropskih priznanja

 PJESNIK KOJI JE VOLJEN OD POEZIJE

 

Sreten Perović je dobio više značajnih evropskih priznanja: Internacionalna nagrada za poeziju 2012. u Rumuniji, Zlatnu  medalju „Blaže Koneski“ Makedonske akademije nauka i umjetnosti (2013), Počasno članstvo u Međunarodnoj akademiji „Mihai Emunesku“ (koja je prošle godine predložila i za Nobelovu nagradu); a knjige njegove izabrane poezije pojavile su se na rununskom, makedonskom, ukrajinskom (u Kijevu), francuskom i, ovih dana, na moldavskom (varijanti rumunskog) jeziku. Ovim priznanjima priključuje se proglašenje zvanje  Doktor Honoris Causa,  zvanjekoje je moldavski univerzitet istovremeno dodijelio i velikom španskom pjesniku Husto Horhe Padronu. Tim povodom pojavila se u Kišinjevu zbirka Perovićeve poezije „STEAUA SALCAMULUI“ („Zvijezda akacija“), s predgovorom najznačajnijeg savremenog moldavskog pjesnika Nikolaea Dabije, koji je bio i promotor-laudator ličnosti i stvaralaštva Sretena Perovića na svečanostima u Kišinjevu. (Zdravstveni problemi, na žalost, spriječili su Perovića da otputuje u Moldaviju, te je ceremonija njegovog proglašenja u zvanje  Doktor Honoris Causa  obavljen uz video-projekciju njegovog Zahvalnog govora.)

U izvještaju sa ove Međunarodne naučne konferencije,  Novinska agencija „Moldpres“  navodi izjavu  rektora Univerziteta „Konstantin Stere“, prof. doktora Georga Avornika, potpredsjednika Svjetske asocijacije pravnika, da su dobitnici ovih visokih priznanja - Husto H. Padron i Sreten Perović, kao „vodeći stvaraoci svjetske književnosti, svojim imenima počastvovali akademska zvanja koja im dodjeljuje Univerzitet u Kišinjevu“.  

 

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa.  Svečana ceremonija proglašenja Sretena Perovića u ovom visokom zvanju održana je nedavno u glavnom gradu Moldavije – u okviru zvaničnog programa Internacionalne naučne konferencije, na kojoj je učestvovao više od 300 uglednih eksperata pravnih nauka iz Evrope i svijeta. Za ovo visoko priznanje pjesnika Perovića predložila su dva znamenita evropska književnika – akademik Jon Deakonesku i akademik Nikolae Dabija, univerzitetski profesori i dobri poznavaoci i prevodioci Perovićeve poezije, koji su i na Svjetskom festivalu poezije (Krajova 2014) učestvovali u promociji Perovićevog pjesništva. U posljednje dvije godine u Rumuniji i Moldaviji pojavile su se tri Perovićeve knjige poezije na rumunskom jeziku.

Sreten Perović   (90-tih godina XX vijeka)

      

Riječ zahvalnosti Sretena Perovića

 

      NIJESAM GRADIO NI POLITIČKU NI DRŽAVNIČKU KARIJERU, ALI SAM SE ZA DRŽAVNI I HUMANISTIČKI UGLED SVOJE CRNE GORE DECENIJAMA BORIO

          

       Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mom narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizacija, ona epska, često opora ali i viteška, poezija-vizija, poezija-istina je tajna poezija, poezija-istina je tajna poezija... malobrojni južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije, a jeste stvar moralne kondicije

          

         Visokopoštovani Gospodine Rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uvažene kolege i dragi prijatelji, dame i gospodo, veoma sam počastvovan izborom u zvanje  Doktor Honoris Causa  Državnog univerziteta „Konstantin Stere“ u Kišinjevu, eminentne i časne prosvjetne i naučne ustanove prijateljske Republike Mol. Posebno je zadovoljstvo što ovo odlično dobijam u toku proslave jubileja Uvaženog univerzitetskog profesora doktora Mr. Nicolae Osmochescua, kojem želim dug život i nastavak plodnog stvaralačkog opusa.

       Cijenjenim kolegama koji su me predložili za ovo visoko zvanje i uvaženom Rektoru koji je nostrifikovao taj prijedlog, kao i svima koji su prijedlog podržali – najtoplije zahvaljujemo u svoje ime, u ime Dukljanske akademije nauka i umjetnosti iu ime Države Crne Gore.

       Ja nijesam gradio ni političku ni državničku karijeru, ali sam se za državni i humanistički ugled svoje Crne Gore, decenijama borio – kao pjesnik, kao kulturolog, kao novinar i kao istoriograf. Zato imam pravo da u ime Domovine uputim Moldavskoj Državi najbolje želje za prosperitetnu budućnost, za očuvanje građanskog digniteta i državnog suvereniteta, za jačanje patriotizma i slobode.

         Dozvolite mi da za ovu svečanu priliku kažem nekoliko riječi o svom pogledu na smisao poezije i života.

          

         O poeziji, o etici, o poetici

          

        Dalekih, davnih dana, kad sam počeo da sanjam u rimovanim pjesničkim slikama, vjerovao sam da u svijetu živi mnogo plemenitih, dobrih ljudi, uprkos mučnoj činjenici da su iz ove biblijske   doline platili  moj otac i moj đed istoga dana otišao tuđom voljom, velikom nepravom i nevoljom, zločinom i samovoljom.

     Od tih mojih đečačkih dana prošlo je sedam decenija, a za to vrijeme sa ovoga svijeta – od ratnih zločina, terora i gladi -   preseljeno je u vječnost    mnogo miliona nedužnih ljudskih bića - najviše đece i žena; a ja još uvijek mislim da na svijetu postoje samo oaze zla, a da su ipak jači okeani dobrih ljudi i njihovih plemenitih snova.

         Može da dođe do sveopšteg rata, razaranja i uništenja današnjeg svjetskog poretka.  Može da nas iznenadi biblijski POTOP i da ne preživi ona potonja lađa u kojoj je klik novog Čovječanstva. Može da u sudaru nebeskih tijela nestane naša planeta. MOŽE...ali ja ne vjerujem u te apokaliptične vizije. I pored svih prijetnji, tragičnih događanja i negativnih pretskazanja, evidentno je širenje pozitivne  ljudske  energije i produktivne humane solidarnosti, a to je posredna poruka i teistima i ateistima - da ima načina da se   na ovom svijetu  smanje ljudske patnje i da se ojača čovjekovo samopouzdanje i vjera u pobjedu dobra nad zlom.

       Oni koji ne vjeruju u postojanje pozitivne  ljudske  energije, produktivne dobrote koja oko nas širi svoje magnetne talase, oni koji ne vole ljude i ne saosećaju sa njihovim stradanjem, ne mogu vjerovati ni u sebe ni u Boga, ma kako se njihovo božanstvo zvalo.

      Meni, kao čovjeku i lirskom pjesniku, mnogo pomaže vjera da postoje dobri ljudi, da u svakom ljudskom biću postoji klica dobrote i da za tom suštinom treba (i vrijedi !) tragati. To me ohrabruje da ljude, one bliske i one udaljene, bolje razumijem, da u njima nalazim prijatelja, da jačem svoju vjeru u budući dan. Vjerujem u ljude koji nisu ubice, ali ne vjerujem u lovce koji sa strašću ubijaju ptice i vjeverice, ne vjerujem u ljude koji se svete – za grubu riječ, za svaki ljutiti pogled. Ja odbacujem osvetu i mržnju kao opsesivna zla koja uništavaju ljepotu života. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA.

          

         Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne Crnogorske crkve i Crnogorske Države

          

         Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne Crnogorske crkve i Crnogorske Države, jedan od najvećih evropskih pjesnika XIX vijeka, mnogo je polagao u duhovno zdravlje svojega malobrojnog Crnogorskog naroda. On nije završio visoku školu, ali je bio univerzalno obrazovani duhovnik i poliglota, mislilac i modernizator svoje malene, sa svake strane ugrožavane Države. A prije svega bio je genijalni pjesnik.

         Po svojoj suštini, po svojoj prirodi lirska poezija je bliska snovima. Ma koliko da formalno traje treptaj zagonetna mistika sjenije,  (sa više ili manje stihova), lirska pjesma odražava samo jedan kreativni  , jedno magnoveno duševno ili misaono stanje, ponekad i ambivalentnog smisla. Ne samo zato, njene metafore i druge stilske figure djeluju prisnije ako su prožete semantičkom ili kontekstualnom sumaglicom, kao da su upravo potekle izpretkomora sna. Lirska poezija nije obavezno zagonetka, ali i kad je čine jasne riječi i njihov uobičajeni, prirodni međuodnos - pjesma i tada jeste  . Stara je istina da bez mistike, makar iu sasvim blagom stanju, nema trajnije poezije. Nekad, u mojoj mladosti, u doba jugoslovenskog, mekšeg socijalističkog realizma – i sama riječ mistika bila je žigosana. Ali, ako za nju nije bilo blagonaklonosti u „teoriji“, ona je imala svoj udio u pjesničkoj praksi – čak i kod onih koji su pjevali samo o srećnom društvu i još srećnijoj budućnosti. Misterioznost riječi  sama po sebi je neke vrste poezije. Pjesnik, dakle, nije misterija, poezija uglavnom jeste. Kako nastaje pjesma, zašto nastaje pjesma, kad je najbolji trenutak da se zapiše pjesma, ili pojedini stih neke u tren izgubljene, nestale  neke pjesme – to nijesu odgonetnuli ni autori koji su doživjeli duboke godine i još vide svijet u slikama, u metaforama, u sunčevom spektru emocija.

          

         Nemam povjerenja u budućnost društva koje nudi samo božanstvo kapitala

          

         Vraćam se na početak ovog zapisa. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA. Više takvih ili sličnih, apstraktnih a frekventnih riječi – Vjera, Ljubav, Istina, Pravda i slično - pokazuju da su svi pravi pjesnici, pjesnički zavjerenici – neke vrste vlasti, i sama vlast, kakav je bio naš Njegoš, kakav je bio Gete, kakav je moj Sengor, a naš danas.

         Nijesu, naravno, svi pjesnici blage naravi, humanisti, altruisti, pacifisti; neki su bili ili jesu i antihumanisti – militaristi, pučisti, nacisti, šovinisti, fašisti, pa i teroristi – ne samo riječima no i djelima, ali ja i njih vidim kao metafore zla koje su prolazne kao i naši životi.

         Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mom narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizacija, ona epska, često opora ali i viteška, poezija-tovanja, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda... južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije, a jeste stvar moralne kondicije.

         Zbog svega toga, i bez toga, nemam povjerenja u pjesnike bez NADE i morala, ni u budućnost društva koje nudim samo božanstvo kapitala.

         Visokopoštovani gospodine rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uzorni studenti, uvažene kolege i dragi prijatelji – svima vama još jedno trajno HVALA!  Svima vama još jedno trajno HVALA!Srdačno je dubokim poštovanjem,

                  Akademik Sreten Perović              

   8. marta 2020.