Škrinja

Goran Sekulović: Dvije podgoričke crtice

’’Tavariš Suljo’’ i ’Tavariš Nika’’

Sep 13, 2025 2 Komentara

(15 riječi)

’Tavariš Nika’’ – sa mekim š na kraju, zapravo, po izgovoru sa identičnim crnogorskim slovom ś, koje se koristi još i u poljskom, bjeloruskom i u jeziku donjolužičkih Srba – obraćao bi se profesor Sulejman Suljo Hadžioblahović svom kolegi Niki Perkoviću uvijek kada bi otvorio široka dvokrilna vrata naše učionice u legendarnoj zgradi Gimnazije ’’Slobodan Škerović’’ u Podgorici. ’’Tavariš Suljo’’, odgovarao bi gostu njegov domaćin toplom dobrodošlicom. No, to je bilo nešto mnogo više od toga. I jedan i drugi imali su potpuno usklađen nastup, izgled i sadržaj ovog u dužem periodu uhodavanog ceremonijala koji je za nas učenike bio već dobro prepoznatljiv i tada pomalo stereotipan i dosadan, bogom dan za ponavljanje, imitiranje i karikiranje.

Ipak, bilo je to tako daleko od svake teatralnosti i izvještačenosti. Naši profesori su imali vedra i srdačna lica, široki osmjeh, topili su riječi kao da su od čokolade i dugo ih, sporo i krajnje obazrivo, sa dubokim poštovanjem, ispuštali u etar kao najdragocjenije, najraritetnije, najegzotičnije, najośetljivije i najlomljivije relikvije.

Bili su Albanci. Tada nam to ništa nije značilo. Meni ni danas. Mislim u negativnom smislu, pošto nijesu isto što i mi Crnogorci. Pošto su drugačiji, pošto su Drugi. Neki, zbog drugosti, Druge gledaju drugačijim očima. A svi smo zapravo Drugi u drugim očima, ne samo nacionalnim, već i ličnim, privatnim, pojedinačnim, individualnim. Drugi smo po rođenju, u svemu i svačemu. Zapravo, oni su bili Malisori, Albanci iz Crne Gore (mada oblasti Malesije ima i u suśednoj Albaniji). Htio sam da napišem Crnogorski Albanci, ali hoću da budem, kako se to danas popularno kaže, ’’politički korektan’’. Crnogorci kada hoće da kažu da Albanci i nijesu nešto nama tuđi, obavezno navedu da su to Malisori, hrišćani, izuzetno pošteni, čojstveni, pravedni, istiniti, gostoprimni, čisti  i da jedu prasetinu. Nešto im poslije toga kao bude lakše. Breme prošlosti nije lako otresti. Poput turskog u sklopu koga Muslimane i Bošnjake, odnosno Crnogorce koji su tokom vijekova primili islamsku vjeru, i danas često nazivaju Turcima. Iako mnogi od njih, naročito u gradovima, takođe jedu prasetinu!

Kada se poremete ljudski, međunacionalni i međuvjerski odnosi, onda se śete jedni drugih Crnogorci, Srbi, Albanci, Muslimani, Bošnjaci, Hrvati, Romi, naime, da su to što jesu i da im onda to očigledno smeta i bode oči. Da ih srbi. To češanje nas košta velike cijene već dugo.

Śetimo se tada ko smo i što smo, śetimo se naših identiteta, ali po zlu i za zlo. Tako je bilo i devedesetih godina prošlog vijeka. O tom vremenu još śedoči poneki, danas već izblijeđeli i nestali, podgorički grafit u nešto lakšem stilu – ’’Turci odlazite’’ I ’’selite se’’ i težem ’’Došo vam je kraj Turci’’ i ’’Ubit, zaklat Albance i Muslimane’’. Kada je mirno, ne śećamo se naših identiteta i razlika, snosimo se bez posljedica. Kada ukrstimo koplja na bojnom polju, onda postaje nesnošljivo sa posljedicama.

Pošto su tavariši Nika i Suljo bili Albanci, mogli su nam predavati albanski jezik (i književnost). (Ili nijesu, što je bliže istini, jer nijesu bili profesori tog predmeta). Ali, niko nam nije predavao albanski, pa ni njegovi profesori. U to  vrijeme nije se učio u školama albanski jezik. Ne mislim na škole na albanskom jeziku. Već na to da crnogorski đaci nijesu učili albanski. Kao što ga ne uče ni danas. Predavali su nam druge predmete. Nije teško pogoditi koji je jedan od tih predmeta. Jer, otkud ’’tavariš’’ među Albancima i Crnogorcima? Mada, to ’’tavariš’’, barem kod Crnogoraca, odavno je počelo.

U svakom slučaju, jedan od predmeta koji su nam predavali ova dva profesora bio je ruski jezik. Nika je predavao ruski, a Suljo biologiju. Kada se radilo o ocjenjivanju, Nika je bio blag. Predavao je ruski kao drugi strani jezik, ali sigurno je da bi takav bio i da ga je predavao kao prvi. Suljo, pak, bio je strog profesor. Izuzetno strog. I zahtjevan. Ono blago, krotko i duševno ’’tavariš’’ i ’’tavariši’’ sa mekim š i crnogorskim ś, nije se odnosilo na nas, njegove đake. Samo na tavariša Niku. Doduše, profesor Suljo je i nas sve redom tako oslovljavao, ali to je bilo jedno, a (ne)znanje je bilo nešto drugo. Moralo se naizust ponoviti, što se kaže, od a do š iz Suljovih predavanja svake lekcije koja smo mi predano i do tančina zapisivali, čak i za dvojku. Za više ocjene trebalo je imati odgovarajući stil, brzinu, kvalitet, dikciju, ritam i ton izlaganja, razumijevanje materije. Čuvene su bile njegove tačke koje je davao poslije propitivanja, da bi ih tek kasnije, obično na kraju tromjesječja i polugođa, tj. školske godine, pretvarao u ocjene. Niko ne bi odmah dobio ocjenu. Poseban pik je imao na tek završene đake osnovnih škola sa odličnim uspjehom. Na njih se obrušavao odmah u startu kao kobac na piletinu. Bili smo odslušali tek nekoliko predavanja u prvom razredu, kada je na jednom času, iz čista mira, profesor Suljo iznenada i ’’ničim izazvan’’ prozvao da odgovaramo sve nas kojima je razredni bio upisao pored imena sa olovkom tri petice, što je značilo da smo zadnja tri razreda (šesti, sedmi i osmi) završili sa odličnim. Samo nas ’’odlikaše’’, svi drugi su bili pošteđeni. Jasno, odgovori su bili katastrofalni. Nijesmo se uopšte spremali, a ponajmanje za ukus i kriterijum ’’tavariš Sulja’’. Kečevi su nam lakše pali, jer su ih tada zamijenile omiljene Suljove igračk(ic)e – tačke i tačkice. Ali, ne za dugo. Zato je moja jedinica iz biologije u dnevniku stajala baš dugo. Veliki problem mi je bilo učenje napamet, tj. bubanje. Barem sam ja tako shvatio jedinu mogućnost, jedini način da popravim jedinicu kod Sulja. Knjiga iz biologije nam uopšte nije bila potrebna. Suljo bi sve lijepo ispredavao, a to smo mi zatim morali opet lijepo ponoviti ’’navi čas’’ kad nas prozove.

Dvadesetdeveti novembar 1973., najveći državni praznik SFRJ – Dan Republike, ’’proveo’’ sam svo vrijeme učeći biologiju.  I to puna dva dana. Žrtva je bila  najveća: napolju je bio napadao ogroman snijeg, tako rijedak za Podgoricu. Umjesto sa grudvanjem i sniježnim radostima ja sam se družio sa amebama, glistama, uopšte živim svijetom. Za mene je to bio zapravo mrtvi svijet, a pravi život, živi svijet ili priroda, zaista je bio vani, tako izazovan u svojoj skupljenosti i utihnutosti pod bijelim sniježnim pokrivačem.

No, viša sila, njegovo visočanstvo Suljo i biologija, imali su izrazitu prednost u odnosu na igru, drugare i aktivnosti na snijegu, koje su u Titogradu-Podgorici uvijek bile na ’’kratki fitilj’’. Tako je bilo i tog 29. i 30. novembra. Vrlo brzo je sa kišom čarolija nestala i pretvorila se u bljuzgavicu u kojoj sam se – iako nijesam vani izlazio – činilo mi se i sam našao uzaludno učeći biologiju koju ni ranije nijesam volio, tačnie, koju sam najviše mrzio! Na kraju sam nekako ipak dobio dvojku. Veće žrtve za tako mršavu ocjenu, činilo mi se, nije moglo biti!

A da je, ipak, tavariš Suljo poštovao samo znanje – bio je već tada magistar nauka – pokazuje i to kako je reagovao kada mu je moja sestra, dosta starija od mene, kojoj je takođe predavao, rekla da se sveti đacima zbog svog fizičkog izgleda. Ipak joj je dao peticu. Jednom mi je rekao da je bila u Gimnaziji učenica Sekulovićka i upitao me da li mi nešto dolazi? Bila je mnogo bolji đak, zaključio je tavariš Suljo.

Sreo sam ga sasvim slučajno poslije više decenija u jednom kafiću u Tuzima. Bio je već duže vremena profesor na Univerzitetu i ugledan naučni istraživač. U društvu smo vrlo prijatno razgovarali. Kada sam ga upitao za profesora Niku Perkovića, reče da je umro. A kad sam saznao da je umro i profesor dr Sulejman Suljo Hadžioblahović, kao rekvijem čuh meke, tople i umilne (ot)pozdrave ‘’tavariš Nika’’ i ‘’tavariš Suljo’’.

 

Poljubac tete Meke

 

 Činjenici što je Turska carevina na Balkanu boravila pet vjekova, mogu da zahvalim brzinski zagrljaj i poljubac tete Meke jednog jutra na pješačkom prelazu u saobraćajnom špicu. Te topline i prisnosti ne bi bilo da nije Turska dopirala i do Crne Gore. – Teta Meke, rekoh, samo da Vas pozdravim. – Samo da te u ovoj brzini zagrlim, reče ona. I još koji korak, a već su brujale moćne mašine na raskrsnici kod bivšeg Grafičkog Zavoda. Nijesmo pošli u legendu, ja sam išao na posao, ona na pijacu. Njen Eso je već pošao na dženazu, a njen Džika je u Danskoj. Istrajava u njoj, iako mi je jednom rekao da mu je draži svaki morački kamen nego sve što ima tamo u skandinavskom obilju. Śećam se kada je na promociji reformskih snaga Anta Markovića u Podgorici došao sa kćerkicom na ramenima. Kada su kasnije neki od onih koji su zapaljivom retorikom i njega otjerali promijenili ‘’ploču’’, rekao mi je da ne vjeruje Danajcima ni kada darove donose.

Eto, makar toliko možemo zahvaliti Turskoj što je bila dio i naše istorije. A tog istog dana reče mi jedan književnik za jednog drugog književnika i naučnika da samo čeka kada će preći u islam! Toliko ga hvali! Bi mi to simpatično, ma koliko bilo upitno. Efektno, nema što. Po naški. Crnogorski. Dim u dim!