‘Dubrovnik je bio pod opsadom, ali istinska opsada bila je nad našom savješću’

https://dalmatinskiportal.hr/

Prvog listopada 1991. godine Crna Gora je, nažalost, prešla na stranu tame i mraka. Umjesto da bude čuvar svjetlosti, pridružila se onima koji su pokušali ugasiti svjetionik Jadrana, Dubrovnik. Tog dana, predvođeni velikosrpskim nacionalistima, naši crnogorski rezervisti postali su dio ratne mašinerije koja je udarila na grad kulture, slobode i ljepote, grad pod zaštitom svetog Vlaha. Bio je to ne samo vojni napad, već moralni sunovrat.

Trideset četiri godine kasnije, Dubrovnik je obnovio svoje kamene zidine. Ali Crna Gora, još uvijek, nije obnovila svoje moralne temelje. Ako nam Hrvati, u svojoj plemenitosti, mogu oprostiti povijest to nikada neće učiniti. Povijest je neumoljiva i podsjeća nas da smo pristali na agresiju koja nikada nije smjela biti naša. Tada su topovi pucali na grad svjetlosti, a zapravo su rušili sve moralne granice Crne Gore.

Ipak, u toj tami postojali su oni koji nisu šutjeli. Brojni intelektualci, borci za neovisnost i montenegristi svih nacija i vjera, 1. veljače 1992. godine okupili su se na Cetinju. Bio je to antiratni i prozapadni skup, ali i jasan glas za nezavisnu Crnu Goru. S Lovćena se orilo: ‘Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče’, stih Cetinjanina Marka Popovića. Bio je to vapaj i molitva, priznanje da smo zalutali. Bio je to čin hrabrosti, jer su mnogi tada riskirali sve da bi rekli istinu dok je režim orio ratne pjesme i bojne glasove o ‘srpskom Dubrovniku’. U tim istim vremenima, veliki crnogorski pjesnik Vito Nikolić napisao je potresnu pjesmu ‘Noć sa Dubrovnikom’. Njegovi stihovi, prožeti tugom i grižnjom savjesti, postali su poetsko svjedočanstvo da Crna Gora ima glasove koji se nisu mirili sa sramotom. Dubrovnik za Nikolića nije bio ‘tuđi grad’, već vlastita rana, ogledalo naše odgovornosti. To je dokaz da književnost zna biti savjest kada politika zašuti.

Velikosrpski nacionalizam, nažalost, nije ostao zakopan (sahranjen) u ruševinama 1991. godine. On je samo promijenio masku i nastavio djelovati, ne više granatama, već lažima, negiranjem crnogorske i hrvatske nacije i jezika, potiranjem kulture i pokušajima da se Crna Gora predstavi kao ‘tuđi prostor’. Danas ta ideologija ne puca po zidinama Dubrovnika, već udara po svijesti Crnogoraca, želeći razoriti njihove temelje iznutra. Kao što su nekada topovi gađali grad svetog Vlaha, tako danas propagandne parole i povijesni falsifikati pokušavaju urušiti samu ideju crnogorske državnosti. Velikosrpski nacionalizam nije prijetnja samo Dubrovniku ili Hrvatima u Crnoj Gori on je prije svega prijetnja samoj Crnoj Gori. Jer narod koji pristane da mu drugi piše ime i povijest, prestaje postojati. Ako Crna Gora jasno i nepovratno ne odbaci taj teret, uvijek će postojati oni koji bi je ponovo poveli na puteve sramote.

Danas, dok u Europi ponovo jačaju ideologije mraka koje u Crnoj Gori dobivaju svoje lice u takozvanom ‘srpsko-ruskom svetu’, ne smijemo zatvarati oči. Oni koji su prije 34 godine urlali ‘udri na Dubrovnik’, danas bi, pod drugim parolama, ponovo poveli bojne pokliče protiv slobode, različitosti i kulture. Naša je obaveza da ih prepoznamo i da ih zaustavimo riječju, djelom, istinom.

Dubrovnik nije samo hrvatski grad. On je europski, mediteranski, svjetski simbol. Napasti Dubrovnik značilo je napasti vlastitu povijest, vlastitu čast, vlastito biće. I zato, i danas i sutra, i za vijek vjekova, taj čin ostaje crna mrlja na našem obrazu.

Ovo nije glas mržnje, već glas savjesti. Nema budućnosti za one koji gaze preko svoje prošlosti, kao što nema svjetlosti za onoga tko se boji upaliti luču istine. Ako zanijemimo, zlo će se ponovo obrušiti. Ako progovorimo, naše riječi postat će bedem protiv ponavljanja povijesti. Crna Gora mora znati priznanje je put, a kajanje snaga. Vaš oprost, dragi Dubrovčani, jeste mjera vaše veličine. Ali naše neumoljivo podsjećanje sebi da nismo smjeli to je mjera našeg dostojanstva. I zato, pred Dubrovnikom, kažem možda nam možete oprostiti. Ali sami sebi mi ne smijemo.

DUBROVNIČE

Tog dana kada je trebalo da čuvamo more
donijeli smo tamu na tvoje zidine,
kao da smo htjeli da ubijemo čast u sebi.

Granate su padale,
a meni se činilo da padaju zvijezde u Jadran,
da se pjena pretvara u stid.

Dubrovniče,
biseru što si stoljećima zidao slobodu
od kamena i riječi,
tog oktobra 1991.
mi smo ti došli kao jahači apokalipse.

A trebali smo doći kao braća,
kao more što spaja,
kao vjetar što nosi isti miris maslina.

Grmjeli su topovi,
a ćutala je savjest,
samo su pjesnici plakali,
oni što su ti u noći pjevali:
‘Oprosti nam, Dubrovniče’.

Danas tvoje rane jesu zarasle,
ali naše nijesu.

Tvoje zidine ponovo stoje uspravno,
naša savjest još uvijek strepi.

Dubrovniče,
ne brojim tvoje rane,
jer znam one su i naše.

Svaka granata na tvojim zidinama
razbila je lice Crne Gore
i lice čovječnosti
u koje se danas gledamo.

Ako možeš oprosti.
Ako ne primi moje ćutanje kao krik.
Ali znaj
moje pero biće svjedok,
mač protiv zaborava.

I svaki put kada pogledam more
vidim tvoj odsjaj,
grad kamena, grad slobode,
grad što je preživio tamu
da bi nama pokazao
kako izgleda svjetlost i uzvišenost,
i da nas podsjeti
da je krivica okov na našim rukama.