Iz NVO Crnogorski forum su saopštili da su podnijeli krvičnu prijavu protiv lidera Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednika Ckupštine Crne Gore Andrije Mandića zbog, kako navode, njegovih izjava koje ponižavaju Crnu Goru.

Istiću da Mandićeve izjave „predstavljaju niz opasnih neistina, istorijskih falsifikata i političkih prijetnji“, te da je zbog t0oga Vrhovno državno tužilaštvo trebalo samoinicijatvno da regauje jer Mandić „sistematski ponižava Crnu Goru, njene simbole, istoriju i građane“.

„Podsjećamo da je još 2019. godine u Skupštini Crne Gore Mandić otvoreno prijetio riječima, „U Crnoj Gori ima više zakopanog oružja nego u svim kasarnama i policijskim stanicama. Kada padne prva kap krvi, narod će zakucati na vrata onoga koga smatra odgovornim.“ Ovakve izjave nijesu politički stavovi, već krivično djelo prijetnje nasiljem i poziv na oružani obračun, zloupotrijebljeno pod poslaničkim imunitetom. Čovjek koji je javno pozivao na krv, a danas se predstavlja kao pomiritelj, u suštini promoviše ideologiju koja je Crnu Goru kroz istoriju skupo koštala. Umjesto pomirenja, on sije mržnju, dijeli građane i pokušava da nametne retrogradni mit o „srpskoj Crnoj Gori“ koja bi se potčinila Beogradu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. To je jasno pokazao na četničkom groblju Krnovu, đe je onima koji su sarađivali sa okupatorima položio vijenac uz tuđu zastsvu.Posebno oštro demantujemo njegove izjave u kojima je Cetinje nazvao „malim, zabitim i nebitnim selom ispod Lovćena“ i pokušaje da falsifikuje istoriju kako bi omalovažio grad koji je simbol crnogorske državnosti. Ako je Cetinje, kako Mandić kaže, „nebitno selo“, zašto je tadašnji srpski princ Petar Karađorđević, budući kralj Srbije, živio upravo na Cetinju i tu se oženio crnogorskom princezom Zorkom Petrović 1883. godine? U to vrijeme Petar Karađorđević nije bio kralj Srbije, jer je tada na prijestolu bio kralj Aleksandar Obrenović. Nakon Majskog prevrata 1903. godine, kada su Aleksandar i Draga Obrenović ubijeni, na tron Srbije dolazi Petar Karađorđević, koji je vladao do svoje smrti 1921. godine. Dakle, Mandićeva tvrdnja da je Cetinje bilo „bez značaja“ i da se Karađorđević tamo zadržao „usput“ predstavlja potpunu neistinu i svjesnu obmanu“, navode u saopštenju.
Podsjećaju da se na Cetinju Petar Karađorđević oženio princezom Zorkom, sa kojom je imao petoro djece – sinove Đorđa, Aleksandra i Andriju te kćerke Jelenu i Milenu.

„Najmlađi sin Andrija i kćerka Milena umrli su u ranom djetinjstvu. Sva su đeca rođena i krštena u Crnogorskoj autokefalnoj pravoslavnoj crkvi na Cetinju, što nedvosmisleno potvrđuje da je tadašnja Crna Gora imala svoju samostalnu crkvu, a Cetinje bilo središte državnog i duhovnog života. Posebno treba istaći da je kralj Aleksandar Karađorđević, o kome Mandić govori, rođen upravo na Cetinju, kao običan đečak, a ne kao kralj. Tada niko nije mogao znati da će on jednoga dana postati kralj Srbije, jer Crna Gora je imala svog vladara, knjaza Nikolu Petrovića, kasnije kralja Crne Gore, a ni otac Aleksandrov, Petar Karađorđević nije bio kralj, već izgnanik iz Srbije. Dakle, Cetinje nije poznato zato što se Aleksandar tamo rodio, nego je Aleksandar poznat zato što se rodio na Cetinju, prijestonici nezavisne Crne Gore. To jasno pokazuje koliko su Mandićeve izjave zasnovane na zloj namjeri neznanju, mržnji i ideološkoj zaslijepljenosti. Petar Karađorđević na Cetinju nije imao vlastitu imovinu, već mu je Knjaz Nikola Petrović, kao zetu, poklonio kuću i izdržavanje. To jasno pokazuje da je živio zahvaljujući Crnoj Gori i njenom domaćinu, a ne obrnuto. Mandićeve tvrdnje nijesu samo neznanje, već namjerna mržnja i pokušaj poniženja grada koji je bio svjetionik slobode i državnosti Crne Gore. Ako je Cetinje, po Mandiću, bez značaja, zašto je baš ono bilo dom i utočište Petru Karađorđeviću, budućem kralju Srbije ? Što se tiče spomenika kralju Aleksandru Karađorđeviću, i tu Mandić širi istorijske laži. Taj spomenik je podignut na Cetinju 1938. godine, četiri godine nakon što je kralj Aleksandar ubijen u atentatu u Marselju, i to kao čin dodatnog poniženja Crne Gore i dinastije Petrović. Taj čin nije bio izraz zahvalnosti, već nametanje simbola okupacije, jer je Aleksandar Karađorđević bio onaj koji nije dozvolio povratak svome đedu, kralju Nikoli Petroviću, u Crnu Goru, niti obnovu njene državnosti. U Drugom svjetskom ratu, spomenik su uklonili Italijani,okupacione snage na Cetinju, po želji kraljice Jelene Savojske, crnogorske princeze i kćerke kralja Nikole, koja je dobro znala koliko je zla nanio i uradio Crnoj Gori i crnogorskom narodu srpski kralj Aleksandar Karađorđević. Danas se na tom mjestu nalazi spomenik crnogorskog godpodsra Ivana Crnojevića, osnivaču Cetinja i obnovitelja crnogorske države, što je i istorijska pravda. Sve što Mandić govori o Cetinju, o Karađorđevićima i o Crnoj Gori predstavlja svjesno falsifikovanje istorije sa ciljem da se opravda pokušaj ponovnog potčinjavanja Crne Gore Srbiji i da se izbriše crnogorski identitet. Takvi pokušaji nijesu ništa drugo do oblik kulturnog genocida, jednako opasnog kao onaj koji je izvršen nad Crnom Gorom 1918. godine kada joj je nasilno oduzeta nezavisnost i ukinuta državnost.
Crnogorski forum zato poručuje da Mandić ne može biti simbol pomirenja dok širi mržnju, vrijeđa prijestonicu Crne Gore i ponižava njene građane i crnogorski narod. Njegove riječi su dokaz da on ne pomiruje Crnu Goru, nego je ponovo dijeli. Krv, oružje, prijetnje i istorijske laži nijesu put pomirenja, nego put uništenja. Crna Gora, koja je preživjela okupaciju 1918. i ratove devedesetih, preživjeće i današnje pokušaje da joj se ukrade crnogorski identitet. Istina i dostojanstvo crnogorskog naroda i Crne Gore biće jači od svake laži, mržnje i falsifikata“,naglasili su u saopštenju.