Piše: Zoran M. Vukčević

Ministarka kulture Crne Gore, umjesto da brani slobodu stvaranja, pretvorila je svoje ministarstvo u scenu za dresuru mišljenja.

Njen nedavni istup protiv novinara otvorio je pitanje, dokle može ići vlast u pokušaju da ućutka riječ, i ko danas uopšte brani kulturu od onih koji je vode.

U svakoj epohi, tiranija mijenja kostim.

Nekad je dolazila u čizmama i uniformi, nekad u mantiji s krstom, a danas, u svilenom odijelu, pod maskom „ministarke kulture“.

Miris parfema zamijenio je zadah moći, ali cilj je isti: da zarobi riječ, da obuzda misao, da dresira slobodu.

Tamo đe bi trebalo da stanuje duh, širi se strah.

Tamo đe bi kultura morala da bude zaklon od bezumlja, stoluje bahatost.

I, gle ironije, baš ona koja bi trebalo da brani slobodu umjetničkog izraza, stala je na stranu tamničara riječi.

Ministarka kulture, žena koja kulturu doživljava kao fizioterapiju svoje taštine, našla je za shodno da sudi novinarima. Da presuđuje riječima, da dijeli etikete, da pali baklje progona.

Zaboravila je, izgleda, da nije učiteljica u partijskom obdaništu, nego sluga naroda u državi čije ime znači ponos i prkos.

Kad neznanje śedne na tron, pamet mora da ćuti.

Kad se bahatost proglasi moralom, istina postaje neprijatelj.

Kad ministarka kulture počne da govori kao sudija, to više nije gaf, to je znak opasnosti.

Znak da duh inkvizicije ponovo diše, da mrak traži svoj povratak. Ona ne vodi kulturu, ona je kolje.

To nije ministarka, no mesarka kulture, žena koja s nožem predrasude siječe po slobodi govora.

Svaka njena izjava miriše na sumpor, svaka riječ zvuči kao naređenje za hajku.

I zato, da se zna, ovo više nije lapsus jedne neuke žene, nego presedan koji prijeti svima koji još vjeruju u slobodnu riječ.

Crna Gora je preživjela careve, okupatore, mitropolije i tirane, ali nikad nije preživjela ćutanje.

Zato se sad mora govoriti!

Ne zbog nje, ona će proći kao i svi skorojevići koji su se zanosili mišlju da mogu dresirati duh naroda, nego zbog nas, zbog Crne Gore koja zna da nema ljepše slobode od one što se izbori riječju.

Jer Crna Gora nije ni njeno ministarstvo, ni njen kabinet, ni njeni stranački šefovi.

Crna Gora je ona riječ što se ne da pokoriti.

Ona knjiga što se ne da spaliti.

Ona misao što se ne može niti da ućutkati. Oni lanci, što se ne daju vezati.

Zato joj kažimo jasno, pred cijelim narodom:

Ne možeš, gospođo ministarko, dresirati slobodu!

Ne možeš svezati riječ!

Ne možeš naćerati istinu da se izvinjava pred lažima!

Kultura nije tvoje vlasništvo.

Kultura je svetinja naroda.

Ona ne pripada vlasti, vlast pripada njoj.

A ti, koja si od svetinje napravila kasapnicu, ostaćeš upamćena ne po djelima, no po sramoti.

Jer ko udari na riječ, udario je na Crnu Goru.

A Crna Gora, kad jednom progovori, ne šapuće. Ona grmi.

I neka zna svaki moćnik koji pomisli da može dresirati narod,

da nijedna vlast nije jača od istine, niti išta poganije postoji od kulture koja se klanja moći.

aktuelno.me