Škrinja

Ponor fašizma

Okt 31, 2025 5 Komentara

(15 riječi)

Niko u Crnoj Gori, u bilo kojoj sferi društvenog i političkog razvoja, ne zna kako bi želio da zemlja izgleda za pet, a kamoli deset godina. Još se niko nije sjetio da počne razmišljati strateški. To neznanje ima svoju cijenu

Nerijetko crnogorsko društvo, poslednje zaostale tranzicije i nedovoljnog stepena emancipacije, kasni u suočavanju sa preprekama razvoja koje već dugo karakterišu zapadnoevropska društva.

Jedna od tema koja je do sada uglavnom izostajala iz javnog diskursa jeste imigraciona politika. Nažalost, kao iu mnogim drugim oblastima, ovaj se pristup stihijski, amaterski i populistički - kako na nivou državne vlasti, tako i od strane onih koji bi trebalo da bude profesionalno i stručno tumače.

Nesporno je i to - po starom dobro oprobanom metodu srpskih i ruskih obavještajnih službi, koje inspiraciju nalaze u događajima poput Paraćinskog masakra ili paljenja Rajhstaga - da je orkestriran i scenski slučaj kafanske tuče poslužio kao podloga, kao okidač za bujanje nacionalizma.

Riječ je o poznatom receptu obavještajnih struktura koje proizvode križ, kako bi potom nastupile kao „čuvari reda“, hraneći vrijeme šovinističke strasti i stvarajući atmosferu straha i podjela.

U prilog tome da se radi o koordinisanoj akciji najbolje govoreusklađenost u histeričnim, ksenofobnin i povrh svega fašističkim reakcijama trolova i botova, struktura koje odavno djeluju u Crnoj Gori. Sve to, naravno, nije prošlo bez doprinosa političkih prvaka i predstavnika izvršne vlasti, koji su svojim izjavama i manipulacijom broja dodatno raspirivali atmosferu netrpeljivosti i straha.

Danas, na ulici Crne Gore, prizori sve više podsjećaju na Berlin 1938 - uzvici o protjerivanju, fizičko nasilje, razbijeni prozori, polomljen inventar. Nova “normalnost” u kojoj svaki incident postaje povod za trijumf šovinizma, fašističko orgijanje i, nesporno, slavljenje ratnih zločina.

Naravno, kad bi stvari bile ozbiljne, a crnogorsko društvo zaista tražilo odgovore umjesto krvi, mogli bismo govoriti o stvarnim problemima migracione politike - o potpunom izostanku strateškog pravca, kao iu svim drugim oblastima. Niko u Crnoj Gori, u bilo kojoj sferi društvenog i političkog razvoja, ne zna kako bi želio da zemlja izgleda za pet, a kamoli deset godina. Još se niko nije sjeo da počne razmišljati strateški.

To neznanje ima svoju cijenu. Jer, niko danas nema odgovor na jednostavno pitanje: kakva nam je imigraciona politika zapravo treba? Da li ona čiji je cilj da privuče radnu snagu ili ona koja želi da okupi inovatore, preduzetnike i ljude koji mogu mijenjati društvo? Umjesto vizije - dobijamo konfuziju, strah i nasilje.

Crna Gora se danas, konačno i suštinski, suočava s dvije krize: kriza sveopšte fašizacije društva i križ sveopšteg upliva malignih uticaja. Samo ostaje pitanje da li postoji elementarna sposobnost crnogorskih opcija da se ovome konačno odupre.

Danilo Kalezić - portalanalitika