Jeste da je jako grdno biti inspirisan potezima političke grupe koja maltene više i ne postoji, ali vazda je lekovito ponavljati neke stvari. Ne radi pokušaja da njih neznavene osvijestim, to je nemoguća misija i otići će sa ovoga svijeta takvi, ogrezli u zabludama i mržnji prema vlastitoj domovini, već radi samih Crnogoraca i njihove hronične amnezije. 

Ponavljanje je majka znanja, rekoše stari Rimljani. Ja bih dodao na to da je bolje ponavljati pisaniju, nego li greške kojih se ta pisanija tiče. Jedna od tih stvari je i takozvano ''ujedinjenje'' Crne Gore i Srbije, a što smo vidjeli da iz SNP-a žele da uvale u novu verziju Zakona o potomcima dinastija Petrović-Njegoš, najnebuložnijeg zakona, budući da potomci abdiciralog kralja (Mihaila) nemaju nikakvog prava po pitanju rojalističkih potraživanja. Ali, to nije tema.

Decenijama se nakon takozvane izdajničke Podgoričke skupštine raspravljalo o tome kako su se u Crnu Goru i Srbiju ''ujedinile''. Vjerujte mi, i najžešći zagovornici toga ''ujedinjenja'' znali su da se to radi protivpravno i na krivi i krvavi način. Niko nije išao toliko bezobrazno da tvrdi da je sve to sjajno i bajno. Sve ovo, do nekakvih mladih izdanaka nekad najjače opozicione partije, a koja bi danas sa svim članstvom mogla da stane u osrednji šleper zetskih tablica. Sreća pa nisu slika i prilika crnogorske omladine, jer da jesu, slobodno bi odmah mogli da se prijavimo da Tramp od Crne Gore napravi poligon za testiranje nuklearnih bombi. Ne bi bilo nikakve štete.

Recimo, Mihailo Ivanović je bio veliki protivnik kralja Nikole, učesnik neuspjelog atentata na Gospodara, veliki zagovornik ''ujedinjenja'' i svega ostalog. Nakon 1918. godine postaje jedan od najvatrenijih boraca za crnogorska prava u novoj državi. Ivanović, vrhunski intelektualac, vidio je da ''ujedinjenje'' nije to što je htio, već da se desilo bezuslovno prisajedinjenje i okupacija. Vojna okupacija i krvava aneksija! 

Crna Gora je izdana, prodana i zaklana kao grlo stoke od strane svojih saveznika. To je jedina istina po pitanju ''ujedinjenja''. Proslavljanje tog čina nije ništa više bez najgori vid izdaje ove države i treba ga prozreti od svakog normalnog njenog stanovnika, a onaj koji se tako ponašaju zakonski kazniti. Šteta što proćerivanje vlastitih građana nije dozvoljeno Ustavom. Crnogorsko običajno pravo za takve vidove veleizdaje ima odličnu pravnu sankciju – izgon. A i to je malo, za proslavljanje ubistva vlastite države.

Jer, bezočna je laž da je postojala vjekovna želja za ujedinjenjem Crne Gore i Srbije. Postojala je želja za ujedinjenjem svih južnih Slovena u jednu državu. Njegoš, u kojeg se naš pripejd ''njegoševci'' kunu, prisnije je sarađivao sa Banom Jelačićem no sa ijednim srpskim liderom, kojima, ruku na srce, nije bilo. Čak je Banu nudio da pošalje Crnogorce u pomoć. Želja je bila ravnopravna država slovenskih naroda, a ne beogradska hegemonija i srpska tiranija. 

Koliko su tu državu voljeli svi, najbolje govori to što su svi jedva čekali da izađu iz nje i dočekali okupatore kao oslobodioce. Nisu šćeli ni Srbi prečani, kojima je bio dosta centralizma. Što se grborodi, vreme ne ispravi, a zahvaljujući Beogradu i njihovom načinu ''ujedinjavanja'', ta država od prvog svog daha nije imala ni teorijske šanse za opstanak.

Tako da, moje Crnogorče, kad ti idu put pokušaju proturiti priču o nekakvom ''ujedinjenju'', ''bratstvu i jedinstvu'', jugoslavijama i savezima, znaj da se radi o običnoj izdaji i prevari, a sve na štetu Crne Gore i Crnogoraca.